Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Kad sve propada nek’ nema ni graha na Ravnama

grahhljebDo preseljenja u Naselje Luke sredinom osamdesetih odrastao sam u “Carici”, specifičnom lijepom, i ne znam po čemu, ali drugačijem naselju od ostalih visočkih naselja ili mahala. Možda je jedino razumno objašnjanje zašto je to tako, upravo u samom imenu tog naselja. Uz Kraljevac još je jedan od dokaza kraljevske istorije ovog kraja. Ta Carica je drugačija i zbog toga što se za nju prirodno i pripadajuće veže najpoznatije visočko izletište Ravne. Vjerujem da nema stanovnika Visokog koji nije bio na Ravnama iz različitih razloga i pobuda. Mi koji smo živjeli u Carici i oni koji još uvijek žive tamo imamo poseban odnos prema devetom danu mjeseca maja pored toga što se taj dan obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom. Tog dana Carica obilježava Dan mjesne zajednice i tog dana se tradicionalno godinama unazad ide na Ravne, odnosno čeka se prva nedjelja od tog datuma. To su neke od najljepših uspomena koje nosim sa tog kraja, bilo je drugačije vrijeme, bilo je to dobro vrijeme, sjedilo se za 1. maj i imalo se razloga za sjesti jer su radili i KTK i Vitex, Kovina, Zvijezda, Velepromet … Moglo se imalo se, plate bile redovne, staž uvezan, glava bila bistrija sa manje problema, a frižider pun, nije se razmišljalo hoće li vam dijete imati osnovne stvari za školu, jednostavno sve je bilo drugačije, bolje i drugačije, ko kaže drugačije laže!

logorska vatraTakvo je to vrijeme bilo da se sjedilo i za 1.maj i odmah nakon toga pravio se plan kako ponovo sjesti i za Dan mjesne zajednice. Ne treba posebno isticati da je tada svaka prosjećna radnička porodica bez problema mogla sebi priuštiti ražanj i ono što ide uz ražanj sa svim popratnim elementima potrebnim za dobro sijelo. Dan mjesne zajednice Carica je bio poseban u odnosu na svaki drugi praznik u Visokom zbog tradicionalne i nadaleko poznate tzv.”Podjele Graha”. Pamtim to kao jedan veliki i svojevrsni teferič sa svim popratnim sadržajima, od “Čikinog”, preko nabacivanja onih obruča na flaše raznoraznih pića, odbojka, mali fudbal i uvijek razglas sa mikrofonijom, logorska vatra, muzika i kulturno-umjetnički program kao iz Kusturicinih filmova. Vrhunac dana je svakako bio kada bi grah bio gotov i sama podjela, uz vazda isti problem sa onim što nisu predvidjeli da ponesu i šerpicu za grah pa bi posuđivali iste i išli do vatrogasnih vozila da peru posuđe, a mi se djeca bunili jer je to pravilo lokve i smetalo nam u igranju “na male”.

A onda je došao rat, u ratu ko je imao graha umjesto leće bio je na višoj društveno-klasnoj razini. Stvari su se promijenile, ljudi sa velikim sposobnostima kamelona i karakteristikama lakmus papira brzinom svjetlosti su prelazili put od druga do gospodina uz sav potrebni vokabular koji se ne nalazi u zvaničnim rječnicima bosanskog jezika. Nastupilo je neko drugo vrijeme u kojem je i “Grah na Ravnama” nekako postao komunistička zaostavština i kao takav je bio nepoželjan u stvaranju novih i drugačijih društvenih vrijednosti.

sdpgrah1Nakon rata po nekoj čudnoj inerciji i potrebi SDP-a da baštini sve iz prošlog sistema, a što je uz nekretnine CK imalo neku vrijednost, tako je i “Grah na Ravnama” postao dio SDP-ovih društveno-političkih aktivnosti. Ispočetka to čak nije ni izgledalo loše. Naravno odmah su se pojavili oni koji su to oštro kritikovali iz svojih novih pozicija stranački podobnih kadrova koji su se dali u pljačku svega društvenog i državnog iz istih onih firmi s početka teksta čiji su radnici ustvari i obilježavali ovaj Dan MZ Carica uz taj famozni grah koji je bio faktor uvezivanja i druženja ljudi i radničke klase na Ravnama. Najviše su kritikovali naravno oni koji su tih osamdesetih koje ja pamtim ustvari bili i najveći komunisti, koji u tom vremenu nisu pravili razlike između svinjskog, jagnjećeg i bilo kojeg drugog mesa. U novom vremenu nisu stigli čak ni “iznojiti” svu konzumiranu krmetinu vršeći vjerske obrede, a već su se uklopili u novi sistem sa istim aspiracijama kao u vrijeme dok su bili drugovi – opšta krađa. Također sa druge strane kao reakcija na nove okolnosti pojavili su se i oni koji su počeli pretjerivati sa ikonografijom, zastavama i Titovim slikama te na taj način “Grah na Ravnama” počeli pretvarati u političku stvar. Svake naredne godine sve je bilo manje onih koji su dolazili prve nedjelje nakon 9.maja na Ravne kako bi obilježili dan mjesne zajednice Carica i kako bi pojeli tzv. “Vojnički grah”. Uz njih je nestajalo i onih koji su obilježavali Prvi maj, sve je manje bilo i onih koji mogu sebi da priušte pile na ražnju, a kamo li nešt konkretnije. Jednostavno prvo su pojeftinili taj fini događaj da bi ga na kraju i uništili. Zadnjih nekoliko godina obavezno na dan podjele graha padala je kiša i bilo je ružno vrijeme, nisu ni Ravne dale da se skrnavi nešto što je uistinu imalo neku posebnu vrijednost. Dan mjesne zajednice Carica postao je vremenom politički skup OO SDP-a Visoko, iz godine u godine sve je manje bilo onih koji bi dolazili na Ravne tim povodom, grah je bio sa sve manje mesa i sve ga je bilo količinski manje. Taj datum je izgubio svoje značenje, a i taj rukovodeći SDP se počeo izdvajati od naroda pod neke posebne šatore ili kod Ese Evrope u kafani. Sve je izgubilo svoj prvobitni smisao.

grahravneKao logičan slijed stvari desilo se i to da ove godine nema tradicionalne podjele vojničkog graha na Ravnama u bilo kojem obliku. Neveo sam i razloge, možda je ovako i najbolje, možda je trebalo i ranije prestati nešto raditi i baštiniti nazor kada je izgubilo smisao.

Bio sam prošle godine na Ravnama – bolje da nisam.

Ove godine usljed unutarstranačkih neslaganja i turbulencija u OO SDP-a Visoko uz faktor finansijskih problema nije bilo dovoljno volje, snage, entuzijazma, novca i političke koristi da visočki socijaldemokrati pokušaju spasiti ovu finu tradiciju od zaborava. Jednostavno su se priključili trendu propadanja. Kad već nema Vitexa, KTK, Veleprometa, Kovine i ostalih visočkih firmi čiji su radnici i činili taj praznik važnim, nema potreba ni da se obilježava. Sad je moderno da sve što je Visoko bilo i što ga je prezentovalo izvan njegovih granica propada, pa je tako i sa nesretnim grahom. Kad već ispadoše rukometaši iz Premijer lige, kad je pitanje hoće li i nogometaši da ostanu u Prvoj ligi sa stadionom koji se raspada, kad Prevent masovno otpušta radnike i bježi iz Visokog, a grad sa rupama na cesti i rastinjem u koje je zarastao podsjeća na ratni period, kad svi čekamo zamišljenog Sultana Sulejmana na bijelom konju iz Turske da nam riješi sve naše probleme i kad smo toliko postali dovoljni sami sebi, nema potrebe ni za tim grahom. Kad ga nema više “Kod Hadžince”  i kad ga nema kod “Vampe” nek ga nema ni na Ravnama.

Nego je nesreća što nas ima koji se još uvijek sjećamo i ne stidimo tog nekog drugog, boljeg i drugačijeg Visokog, pa nas ovako opali sjeta pred spavanje i uz Dubiozu Kolektiv u slušalicama dok pišem ovo odzvanjaju stihovi koji oslikavaju i na najbolji način ilustruju sve napisano:

Radnička pjesma gromko se ori
pjesma što slavi neradni dan.
Suncobran, meza, potok žubori
zašto da kvarimo savršen plan?
Nikog ne zanima ni klasna borba
krčka u kazanu begova čorba.
Kakva revolucija i Pariška komuna
evo deset ćevapa u pola somuna.

Kad ugase roštilje i utihnu pjevaljke
s livade nestanu ćebad i ležaljke.
Kući ćeš umoran leći u krevet
sanjaćeš zaslužen radnički dženet.
Prije tih snova sebi obećaj
samo levati idu u stečaj.
Biro je početak, a penzija kraj
radnička klasa odlazi u raj.