Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Krah mita o srpsko-jevrejskom prijateljstvu

Budući da Jevreji pažljivo njeguju dugo i precizno sjećanje na egzoduse svojih predaka, stradanja, sva povijesna lutanja kroz lavirinte ispunjene usponima i padovima uslovljenim vlastitim zabludama i nepredvidljivim usudom, nema nikakve sumnje da bi duhovni i politički predstavnici tog drevnog naroda morali povesti računa o tome s kim i kakvim legitimitetom u njegovo ime pojedinci uspostavljaju pseudo-diplomatske kontakte, tačnije, s kakvom namjerom ih neko pokušava uvjeriti da im je prijatelj. Ako je već riječ o „prijateljstvu“, Jevreji Srbije bi se trebali zapitati ko i šta ih uvodi u to što jednoj strani, u ovom slučaju srpskoj, odgovara da se tako nazove: „srpsko-jevrejskim prijateljstvom“.

Cilj ove kratke analize je da se otkrije mračna suština i ideološka pozadina nastanka mita o tom prijateljstvu i da se kao takav spusti na realno tlo, adaktira u arhiv zaborava kao dio jedne preživljene simbioze beščašća. U prilog tezi o mitu idu rezultati „prijateljstva“. Svi su negativni. Posebno po Jevreje. Koliko je to prijateljstvo zapravo ne-prijateljstvo vidi se iz sljedećih „dosega“ lažne srpske ljubavi:

– Gdje Srbima nedostaju argumenti, posežu za uvijek efikasnim aktivitetom mitskih predodžbi iz iskvarene, zloupotrijebljene i uništene praslavenske mitologije. Uobičajena je iluzija da je pravda uvijek na strani onog koji je prvi pomene. Tako i srpska himna započinje pominjanjem pravde. Iako nikada nije bio dovoljno dospio dostojnosti da ga vode Bog i kralj, Srbin pjeva svoju himnu, prenaglašeno ozvučenu tim mitskim, srpskom krivoslavnom duhu odrođenim, dalekim instancama. Pravednik mirne savjesti ne priziva pravdu bez vidljive potrebe. On čini sve da se o nju ne ogriješi. I pored Boga, ne treba mu drugi vladar, kralj, kojeg Srbi i tako nikada nisu ni trpjeli.

– Za vrijeme Otomanske imperije Jevreji su doživjeli svoj kulturni procvat u Srbiji, a za vrijeme Kraljevine SHS, nacizma i komunizma, skoro u potpunosti su uništeni.

– Episkop Nikolaj Velimirović je 1934. godine za zasluge Srbije – „budnu stražu na kapijama Evrope, da plemena slabije rase i niže vere ne bi uznemiravala krštenu Evropu u njenom mirnom razvijanju i napredovanju“ dobio visoko odlikovanje od vrhovnog demonskog propagatora antijevrejstva – Adolfa Hitlera, osobno.

– Srbija je u toku Drugog svjetskog rata postala prva Judenfrei država u Europi. U post-titovskoj eri prisutna je izuzetno izražena ambicija da se u sklopu reafirmacije četništva provede abolicija četnika nedićevaca i ljotićevaca od saučesništva u pogromu nad Jevrejima. Plasira se teza da su ih hapsili i ubijali samo Njemci i ustaše, a svi ostali građani Srbije su ih štitili i sakrivali. Kao posljedica te velike „brižnosti i humanosti“ Jevreji su skoro iskorijenjeni. „Na prostoru bivše Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata ubijeno je 95 odsto Jevreja koji su prema popisu stanovništva iz 1931. živjeli na tom području“, tvrdi nemački nedeljnik „Der Spiegel“.

– Ilustracija „prijateljske“ spasiteljske blagorodnosti srpske pravoslavne duše: „Jedan srpski policajac pohvalio se da je tog dana (Beograd, 1942.) zaradio 25.000 dinara. Pronašao je tri skrivena jevrejska lica kod jednog srpskog bračnog para i za svakog od njih dobio po 5.000 dinara.“ (Svjedočanstva, A. Ajzinberg, J. Almuli).

– Od 56 sinagoga porušenih u Srbiji, 40 ih je srušeno nakon Drugog svjetskog rata, posebno poslije 1948. Bila je to jasna poruka i „bratska“ čestitka uz osnivanje Izraela – države cionista.

– U Srbiji izumiru posljednji svjedoci Holokausta, a imena njihovih rijetkih potomaka pojavljuju se na prijetećim spiskovima rasonalista, neonacista i okultnih grupa.

– 1991. godine u uslovima agresorskog rata uslijedilo je novo raseljenje preostalih Jevreja širom svijeta.

– Tokom agresije na Bosnu 1992. jevrejsko groblje u Sarajevu je od srbočetničkih formacija oštećeno, minirano i zloupotrijebljeno kao ratni punkt za bombardovanje civila u gradu. Očigledni primjer „tradicionalnog srpskog poštovanja svetosti mrtvih“.

– Zbog namjernog nemara države sramno je i očajno stanje zapuštenih jevrejskih grobalja širom Srbije, izložena su vandalizmu i skrnavljenju.

– 9. maja 2000. (putinovski simbolično, na Dan pobjede nad fašizmom) ubijena je Klara Mandić (lična „prijateljica“ glavnokomandujećeg ratnog zločinca Radovana Karadžića), s Vukom Draškovićem osnovala „Udruženje srpsko-jevrejskog prijateljstva“. Nije potrebna uvjerljivija poenta.

– Lažno prijateljstvo i perfidna srpska asimilacija doprinijeli su kvarenju izvornog identiteta Jevreja, napuštanju tradicije i zakona kašruta. Neki Jevreji se time još i hvale. Istovremeno, još vjeruju da će ih Bog štititi i voditi kao „odabrane“.

– U Srbiji su Jevreji izloženi otvorenom antisemitizmu na stranicama interneta. (Rasonalisti, Zbor)

– Cionizam se koristi kao motiv za najbrutalniji antisemitizam u literaturi. (Aleksandar Istarhov)

– Političke manipulacije srbijanske vlade, sračunate na izbjegavanje odgovornosti za rat na prostorima bivše Jugoslavije, razaranja gradova, sela, te plansko svirepo ubijanje i raseljavanje stanovništva na genocidnoj osnovi, vode Izrael u atmoferu dodatnog međunarodnog kompromitiranja jevrejske države zbog podrške četničkom terorizmu i genocidu nad Bošnjacima.

U pogledu hronologije najstrašnijih zločina počinjenih nad njima, kako Jevreji mogu govoriti o nekom prijateljstvu i istovremeno istrajavati na tezi o nezaboravu? Šta je to što može nadjačati taj nezaborav? Možda na to utječe pokušaj da se zaboravi vlastiti grijeh i tim zaboravom prekrije ili u potpunosti izbrišu sadržaji koji čine nečistu savjest? U tom svjesnom zaboravu naziru se klice onog što bi se jedino moglo nazvati nedostojnom solidarnošću:

„Gospodo Jevreji, zaboravite naše grijehe prema vama, Bošnjanima i Bošnjacima, i sve naše zločine prema čovječnosti i civilizaciji, a mi ćemo progledati kroz prste vašem odnosu prema Palestincima. Štaviše, imaćete našu podršku, jer smo slični, imamo skoro identičnu sudbinu. Braća smo, mi vodimo porijeklo od nestalog trinaestog Jakovljevog plemena…“

6. 11. 2006. godine u svojstvu ministra inostranih poslova SR Srbije Vuk Drašković održao je ovakvu srceparajuću dinaridsku predstavu:

„Ne mogu da umirim emocije, jer sam u Jerusalimu, i to prvi put u svom životu. Primite, međutim, ovu činjenicu kao relativnu, jer sam, duhovno, od dana rođenja, bio u Jerusalimu i u ovoj Svetoj zemlji. Iz istog razloga, uslovna je i relativna i svaka egzaktna priča o vezama Srba i Jevreja. Velika poema o bratstvu Jevreja i Srba tek traži svog autora.“ Dvadesetak godina ranije ostavio je iza sebe Drašković sličan „biser“: „Svaka stopa Kosova za Srbe je Jerusalim: nema razlike između patnji Srba i Jevreja. Srbi su trinaesto, izgubljeno i najnesrećnije pleme Izrailjevo“.

Zaista dirljivo! Jevrejima ne znači puno ko sve umišlja da vodi porijeklo od Jakova. Ali, nije isto i obratno. Drugih strana, koje sebe pokušavaju dovesti u vezu sa Jevrejima nije malo. Čak i neke vjerske struje u Škotskoj propagiraju istu tezu. Zagovara se bliskost sa Bogom, odabranost, i slično.

Pogleda li se hologramska pozadina svega onog pritvornog, podmuklog što u svojoj plitko prikrivenoj zamci prividno gostoljubivo ponuđenog hljeba i soli krije srbijanski polugrađanin-poluseljak, gedžo, uočiće se samo prezir, podsmijeh, mržnja, dublja od one koju nose svi drugi antisemiti.

Nije relevantno kako je o svom položaju razmišljao Oskar Davičo, već je indikativan onaj socijalni podsegment iz kog kao nezadrživa bujica zrači ksenofobija prosječnog Srbijanca. Ispod tanke skrame sentimenta, kao jevtine lažne pozlate,  krije se vulkan etnosebičnosti, egzorcističkog sadizma i vulgarnosti.

I površnim uvidom u ono što društvo uistinu jeste, a to nisu nagizdane operske, baletske primadone i sportisti, već to čini vokabular ulice, interneta, stadiona, kao najrealističniji indikator zloćudnosti jednog mentaliteta u kom su osionost, nasilnost, nevjerstvo, krivotvorstvo i kriminal, upotreba zabranjene hrane i opojnih pića, psovanje majke, sestre, oca, i samog Boga, ulazna viza u svijet amorfnog sverazornog primitivizma i snobizma, lebdećeg nad parkovima, školama, atrijumima, pozornicama, ateljeima…

Iznimke ne potvrđuju pravilo, niti postoje pravila koja mogu opravdati iznimke. Sve čemu je težio razvitak civilizacije, one stare jevrejske iz vremena patrijarha, gubi značaj pred trijumfom mediokriteta kojem su se suprotstavljali stari proroci i opominjali svoj puk da ne ide putem vlastite propasti.

Danas, Srbi u devedeset posto slučajeva za svoju zlehudu sudbinu i gubitak Kosova krive upravo te jevrejske proroke koje niti slijede niti uvažavaju, iako ih smatraju pretečama izabrane varijante „svoga“ hrišćanstva. Takvi paradoksi nisu zabilježeni u povijesti. Uzroke treba potražiti u neprispjelosti kvintesenciji humanosti i kod Jevreja i kod Srba. Kod Srba posebno. Na prvi pogled čini se da Jevreji nisu dvolični u tom „prijateljstvu“. Ali, uvijek igrajući poker s više suigrača, oni prihvataju svako prijateljstvo koje će im u miraz donijeti nove asove nobelovski uobličene genijalnosti i priznanje superiornosti. Kao rezultat uvijek su u prilici da im se povlađuje, dodvorava, ulaguje, da ih se štiti i kada nije potrebno. Na tome počiva politika većine država koje nastoje sagraditi most koji bi ih povezao sa Svetom zemljom. Ti mostovi se intenzivno grade još od propasti Rimskog carstva.

Poznato je s koliko žara su krstaši, kasnije Napoleon, pa Britanci, željeli uspotaviti sistem odnosa sa narodom Izraela u formi samopotčinjavajuće kriptodominacije. Ni Srbi nisu gubili vrijeme. Sveti Sava, rođ. kao Rastko Nemanjić, (Golija 1174.-Trnovo, Bugarska 1236.), boravio u Svetoj zemlji 1229. i 1234., nije bio naivan diplomat, ali je bio sin jednog od najvećih krvnika koje je zabilježila povijest. Psihobiografija Stefana Nemanje otkriva istinskog monstruma. A Sveti Sava je bio samo pacifizirana forma mitomanske ambicije svoga oca i skitnica nalik tisućama sličnih u potrazi za Svetim gralom. Pred svima njima ikone plaču, padaju žezla, zatrudnjuju nerotkinje, ozdravljaju leprozni. Šizoidna grandomanija, pošast dopunjena silovitim adrenalinom pijanih osvetnika neba koje ih se odreklo i kojem se svete rušeći pred oltare svu njegovu svetost natopljenu krvlju nedužnih, odabranih za žrtvu svojoj somnambulnoj iracionalnosti.

Bogumili su bili najbliži prvobitnim i najboljim Jevrejima, Esenima. Kada su svirepo ubijali Bogumile, s njima su Nemanjine horde zatirale najbolje karakteristike jevrejstva.

Po istom receptu kako su iskorjenjivali Bogumile, Srbi su se okomili na najbliže potomke Bogumila – Bošnjake.

Četnička mizantropija zaudara zadahom skorenog ispražnjenog razuma zaustavljenog na dršci noža. To je sva suština „srpske vjere i srpskog junaštva“, na kojima je sazdana ideologija svetosavlja-krivoslavlja, čijem krštenju i blagoslovu svečani ton daju arhidemoni Amfilohije Radović, Vuk Drašković, Dobrica Ćosić, Milorad Dodik, i židovski kum Avigdor Liberman poznat po ideji da se na Gazu baci atomska bomba.

Nije teško zamisliti svu katastrofalnost genetske kombinacije gedžo-četnik-Jevrejin. Nakon Drugog svjetskog rata čak 17 Jevreja-četnika su osuđeni za ratne zločine. Ukupan broj Jevreja pridruženih četničkim kolaboracionistima nije moguće utvrditi, ali na osnovu detalja da je nakon izdržane dvadesetogodišnje kazne Rudi Klopfer, npr., otišao u Izrael, svjedoči u prilog tezi o sferama presudnog utjecaja na formiranje četničko-jevrejskog prijateljstva. Zato ne začuđuje što se u Izrael prenio duh uperen protiv Tita i Jugoslavije. Međutim, s obzirom da se jedan dio Jevreja priključio jedinicama NOV-a i da su se spasili zahvaljujući Titovim partizanima, otuda i Titova osjetljivost na neprijateljske tonove protiv njega od strane Jevreja. Čak i za naizgled bezazlen sarkazam moglo se pasti u nemilost čuvara ugleda Maršala i dospjeti na Goli otok. To se donekle moglo i razumjeti. U NOR su učestvovala ukupno 4572 Jevreja (poginulo 1318), od čega u NOV 2993 (poginulo 722), a u NOP 1579 (poginulo 596). Tito je stalno ponavljao da je plaćena suviše visoka cijena slobode da bi se bilo kome dopustilo da se poigrava time.

Kao što je u prethodnom tekstu uočljivo, u opticaju se pojavljuje adekvatnija sintagma, četničko-jevrejsko prijateljstvo. Opravdanost te formulacije može se naći i u argumentu da se prema povjerljivoj informaciji kod jednog ranijeg srbijanskog diplomate u Izraelu na zidu njegove rezidencije nalazila slika Milana Nedića. Onda i ne treba da čudi kad se u Izraelu uhapsi ratni zločinac optužen za genocid počinjen protiv Bošnjaka u Srebrenici, a ko može isključiti mogućnost da se možda ne kriju i desetine drugih. Isti lobistički krugovi koji nisu drugo do nastavak rasističko-nacističkog Trećeg Reicha, (apsurda li, na tlu zemlje s narodom koji je izgubio 6.000.000 svojih pripadnika), zamalo su osujećeni u realizaciji plana da se u Izraelu nađe manijakalni zlikovac Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan. Isti krugovi su u toku rata organizirali izvoz artiljerijskih projektila koji su padali po Sarajevu. Preko istih krugova, osim oružja, paravojnim jedinicama veleizdajničke početničene JNA slani su ukrajinski, bjeloruski i ruski veterani, „psi rata“, izašli iz afganistanskog i čečenskog pakla da pomognu „pravoslavnoj braći“ u bombardovanju i klanju nedužnog stanovništva Republike Bosne i Hercegovine.

Ono u čemu bi Srbi i Jevreji doista mogli biti prijatelji odnosi se na bezosjećajnost kod većine pripadnika ta dva naroda. Ako je duhovnost ona spona među njima, utemeljena na Bibliji, onda se mora uočiti da upravo ono što Srbi žele izdvojiti kao svoju nadraslost nad Jevrejima, kroz Novi Zavjet, u praksi upravo pokazuju da su ostali na nivou jevrejske dosljednosti Starom Zavjetu. Hrist nije odobravao ubijanje, a odrođeni od savjesti i samosvijesti pojedini Srbi su skloni da ubijaju čak i djecu, što su dokazali. Kakva je to vjera u Boga kojom se opravdavaju zločini? Zar u 21. stoljeću narod može biti toliko slijep da se ne ogradi od svog „pastira“ Amfilohija koji se brine za dušu jednog zlikovca odgovornog za smrt desetina tisuća posve nevinih ljudi, žena, djece? I kako objasniti da se bilo ko iz Izraela pojavljuje u ulozi zlikovčevog skrbnika? Zbratimiti etnički očišćenu Banja Luku s izraelskim gradom Modi'inom, kada se prevede u pravnu nomenklaturu, znači amnestirati GENOCID. Na sramotu da je svim lažnim izraelskim patriotima koji učestvuju u takvom „bratimljenju“! Zar postoji dozvoljeni i nedozvoljeni genocid? Zar svako dijete nema svoje ime? Zar Bošnjaci nemaju pravo na svoj Jad Vašem? Kusturica Nemanja podiže „Kamengrad“ umjesto da na Drini podigne muzej genocida. Licemjerstvo Europe, tačnije, Francuske, poznate po pokolju Hugenota, ide dotle da Kusturici dodjeljuje odlikovanje i titulu viteza. Naravno, koljački mentalitet podupire jedan drugog.

Nisu svi krivi za razaranja i zločine, ali kada su birali svoga vožda Miloševića građani Srbije morali su znati da bi sva njegova odgovornost mogla postati njihova odgovornost. Kada ih je NATO bombardovao bilo je to i zbog njihovog licemjernog pristajanja na ratna pustošenja u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu. Da su bili samosvjesni, ne bi posegnuli za silom. Ali, vjerujući u laži svojih crkvenih opsjenara, oslonjeni na lascivnu fantomsku vezu s „prijateljima“, smatrali su da su sa samododijeljenom atribucijom nebestva, dobili moć i pravo samog demijurga da odlučuju o životu i smrti. I više od toga, da bolesnom maštom obogate raznovrsnost nasilnog umiranja, čak i nejači.

Od suštinskog je značaja pitanje: Da li Jevrejima odgovara prijateljstvo sa ekstremnim Srbima koji su za narednih 1000 godina navukli prokletstvo na čitav svoj narod? Srbija danas, nakon što je legitimizirala četništvo, ne baštini više ništa od antifašističke tradicije svih naroda Jugoslavije koji su dali svoj doprinos u pobjedi nad nacizmom. Zato Vlada Izraela pravi katastrofalnu grešku kada na bilo koji način ozvaničava Republiku Srpsku stvorenu genocidom. Spram statusa nezavisne države Palestine u granicama 1967., podržati Republiku Srpsku znači klasičan auto-gol. Gospodin Šimon Peres može primiti Milorada Dodika u nezvaničnu privatnu posjetu, ali ukazati mu audijenciju kao državniku je presedan za sebe, koji još jednom potvrđuje o kakvom dobitniku Nobelove nagrade za mir je riječ. Pitanje njegove odgovornosti za Sabru i Šatilu nikada nije postavljeno, kao ni za smrt ubijenog predsjenika Ichaka Rabina.

 

Šef predstavništva RS u Jerusalimu, Arije Livni, najzaslužniji za bratimljenje Banja Luke i izraelskog grada Modi'ina, rekao je da u Izraelu postoje brojni investitori koji su zainteresovani za saradnju sa RS. Navodno su po njegovom savjetu izabrane lobističke kuće u Washingtonu i Bruxelu. Iako devedesetogodišnjak, aktivno po svijetu lobira za RS, i njemu je pripala ta „čast“ da omogući  susret Milorada Dodika sa Šimonom Peresom. Naravno, prešućuje svoju ulogu u nelegalnim transferima tokom rata u Bosni. Izraelski, i još više međunarodni ekspertski timovi povjesničara i pravnika imaće pune ruke posla da dokažu da iza Livnia nisu stajale neke moćnije ličnosti porijeklom iz bivše Jugoslavije, iz vodećeg političkog, diplomatskog i vojnog rukovodstva.

Nemoguće je da Izraelci nisu u dovoljnoj mjeri upoznati sa zlodjelima četnika. Četništvo je, ustvari, nastavak ideologije i prakse koje datiraju iz vremena pogroma biblijskih razmjera koje su Srbi provodili nad Bogumilima. Takva svirepa zvjerstva i iživljavanje nad mirnim ljudima visoke kulture i razvijene civilizacijske svijesti rijetko su zabilježena u povijesti. Srpska pravoslavna crkva prikriva svoje zasluge u tom genocidu, kao i u svim kasnijim genocidima. U školama u Srbiji se ne nazire ni trag namjere da se nove generacije za dobro čitave srpske nacije i cijelog modernog svijeta obavijeste o zločinima koje su njihovi bliski preci počinili. Još koliko juče možda upravo njihovi očevi klali su trudnice i tek rođenu djecu. Ta djeca koja nisu preživjela zločine imala su dušu, i za njih se nije brinuo Amfilohije Radović, mitropolit crnogorsko-primorski koji je više od dvije decenije u vrhu SPC. Ali, prema njegovim riječima:

„Dužnost je crkve da brine o svakoj duši pod kapom nebeskom, a kamoli o dušama ljudi koji su njeni članovi. Sve ostalo pripada onima koji se bave drugim pitanjima i stvarima“, odgovorio je mitropolit Amfilohije na pitanje da li će njegova izjava o nuđenju utočišta tadašnjem bjeguncu od suda u Den Haagu, Radovanu Karadžiću, štetiti ugledu Srpske pravoslavne crkve i njemu lično. Mitropolit crnogosko-primorski je potvrdio da mu je Karadžić prijatelj, kao i njegova rodbina, i da ga ne doživljava kao ratnog zločinca.

Ovo dovoljno govori o karakteru mitropolitovom i još više o vjeri i crkvenoj ustanovi koju zastupa. A moglo bi se postaviti i pitanje da li takva mitropolizirana kreatura uopće ima dušu? Sudeći po brizi za bezdušne zlikovce, bez savjesti i morala, sigurno je da je i sam isti. U pogledu izopačenosti vladike Vasilija Kačavende još manje ima mjesta dilemi da je riječ o kriminalnom dekadentu kom bi sud svake demokratske zemlje presudio doživotnu zatvorsku kaznu.

Ako se već ne distanciraju od svojih zločinaca, to nedvojbeno znači da se crkveni velikodostojnici identificiraju sa njima. Prilikom naglašavanja srodnosti sa Jevrejima, tačnije, sličnosti u stradanju, kvazi-umno se prećutkuje stradanje drugih od Srba.

Recipročno je pitanje: Da li Srbima imponuje savezništvo (makar znali da je ono iz interesa) onih koji su cijelom svijetu okrenuli leđa i od kog je svijet digao ruke i na kog sam Bog tako često mora podići ruku?

Najveći grijesi Jevreja su transparentni, detaljno opisani u Mojsijevom „Petoknjižju“. Nikakvo mjesto za sumnju ne ostaje da su nad Međanima pripadnici Izraela počinili totalni genocid. Bezuman, najstrašniji moguć, koji nije mogao proći bez posljedica.

„Ko god se nađe, biće proboden, i djecu će im smrskati pred očima, opljačkati kuće, i žene će im sramotiti.“ (Izaija 13,16). I zaratiše na Međane kako zapovjedi Gospod Mojsiju, i pobiše sve muške. I zarobiše sinovi Izraelski žene Međanske i djecu njihovu, i zaplijeniše svu stoku njihovu, krupnu i sitnu, i sve blago njihovo. A mjesta njihova u kojima življahu i gradove njihove popališe sve ognjem. Mojsije se razljuti na zapovjednike vojske, generale i centurione, koji se bijahu vratili. Reče im: „Što! Na životu ste ostavili sve žene! Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se.“

Izraelski muškarci su se upuštali u veze sa Međankama koje su obožavale drugoga boga, pa je te žene Mojsije kaznio tako da im je za osvetu pred očima ubijao njihovu mušku djecu, a zatim i njih, osim 32.000 djevica koje je oteo u ropstvo. Koliko je onda pobijeno dječaka, žena, muškaraca? Kako su utvrđivali koje su žene „poznale“ muškarca? Biblija je najviše čitana knjiga. Koliko je fanatika bilo potaknuto u svojoj okrutnosti nakon čitanja ove „svete“ knjige?

David je naredio da čak 7000 konja osakate presijecanjem tetiva, nakon što je već pobio 40.000 pješaka. U Knjizi Jehošue Nunova, (glava 10.), osmotre li se opisi osvajanja gradova Haj, Gabaon, Lahiš, Lebna, Jeriho, Eglon…   najčešće te opise prate završne riječi:

„I isjekoše sve oštrim mačem, sve duše što bijahu u njemu… Pobi Jehošua narod njegov, da ne osta ni jedan živ. I David uze caru njihovu s glave krunu, tešku talanat zlata i drago kamenje bijaše na njoj, i metnuše je na glavu Davidu, i odnese iz grada plijen vrlo velik. A narod što bijaše u njemu izvede i isječe ih pilama i gvozdenim bradvama i sjekirama. I tako učini David svim gradovima sinova Amonovijeh.“ (Druga knjiga Dnevnika, glava 20., stih 3.)

Nije li to ono u čemu Srbi traže uporište za tezu o sličnosti s Jevrejima? Ako je riječ o bratstvu i solidarisanju u zločinstvu, utoliko gore po vajno bratstvo, tj. srbočetničko-jevrejsko prijateljstvo. Radi ravnopravne zastupljenosti istine, ono bi se moglo zvati i crnogorskočetničko-jevrejskim savezom. Radovan Karadžić je porijeklom iz Crne Gore, kao i njegov vjerni izvršilac najbestijalnijih zločina nad civilnim stanovništvom Sarajevskog naselja Grbavica, Veselin Vlahović, s nadimkom Batko.

Ukratko, četništvo je, kao i ustaštvo, bez razlike, simbol najretrogradnije forme nacizma, spoj anticivilizacijske ideologije i sadističke psihopatološke izopačenosti, ovaploćene u primjerima najsurovijih oblika nemilosrdnog terora nad civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima. Brutalnim vojnim prevratom i veleizdajom srpskih generala, predvođenih kvazipolitičarima Slobodanom Miloševićem i Dobricom Ćosićem, Jugoslavenska Narodna Armija je pretvorena u armiju četnika, samozvanih osvetnika „ugroženog pravoslavlja“. Postigli su samo suprotan efekat, a sebe su pred sudom javnosti i historije markirali kao protagoniste političkog sotonizma kao forme krajnjeg nečovještva.

Prema tome, kad je u Izraelu gostovao Vuk Drašković, politički vođa i osnivač Ravnogorskog četničkog pokreta, s namjerom da lobira za Republiku Srpsku, nabrojavši sve srpske Jevreje naseljene u Izraelu, idući čak dotle da drsko predloži da se iz Udruženja useljenika iz ex-Jugoslavije izdvoji grupa iz Srbije, – što je prema dominaciji srpskih Jevreja i broju ostalih koji su pod pritiskom napustili Udruženje uglavnom već odavno realizirano s namjerom da se i u Izraelu likvidira sve što je preostalo od antifašističke tradicije Titove Jugoslavije, – ostaje da se zaključi do kojeg stepena je četništvo involvirano u međunarodne odnose između Izraela i Srbije.

Da je vođena drugačija politika ne bi od 4000 Bosanaca koliko ih 1992. stiglo u Izrael od njih ostala samo nekolicina, a i na njih se prave hajke. Prvo, nakon što su izbjegli iz Bosne kao žrtve genocida, još ih treba obeshrabriti i raznim prijetnjama i dezavuisanjem prisiliti da ne govore o svom stradanju i stradanju članova svojih porodica i ostalih nedužnih sugrađana. Takav odnos prema Bosancima/Bošnjacima predstavlja vrhunac nacistoidnog sarkazma i psihopatskog sadizma. Naravno da se na takvo okruženje normalan i slobodoljubiv um ne može, ne mora, i ne treba adaptirati. Posebno ne među petokolonošima, bivšim Sarajlijama, danas bezrezervno patronatski priklonjenim dušmanima Bosne. Na dušu im njihovo nominalno bosanstvo. Takvi, u Bosni udomljeni, situirani, zaposleni, stekli profesije i ugled, očigledno nikada nisu zasluživali to što su dobili. Osim što su se okoristili o Bosnu i privilegije ondašnjeg socijalističkog uređenja, drugog cilja nisu ni imali. Jednom neprijatelj, uvijek neprijatelj.

Izraelski politički rukovodioci su dobro informirani i nemoguće je da ne znaju s kim se bratime. Ipak, ako ih ne iritira posebno to što u 21. stoljeću srbijanski hrišćanski „sveti otac“ Filaret otkriva spomenik u selu Štitkovu kod Nove Varoši četničkom koljaču Vuku Kalaitoviću-Kalaitu, komandantu Drugog mileševskog četničkog korpusa, odgovornog za masakr nekoliko tisuća Bošnjaka u Sandžaku i Bosni tokom 1943., pa ih ne uzbuđuje posebno čak ni prisustvo istih u samom Izraelu, poput Aleksandra Cvetkovića, krvnika iz vremena pokolja nad stanovnicima Srebrenice, 1995., moralo bi ih zabrinuti da li njihovo nipodaštavanje genocida nad drugim narodima neće lančano povući reakciju nipodaštavanja Holokausta.

Na političkom rukovodstvu Izraela je delikatan diplomatski potez da se izjasni i opredijeli za zvaničan stav prema pitanju rasizma, nacizma i genocida. U pitanju je ionako poljuljan kredibilitet Vlade jevrejske država koja svakodnevno gubi naklonost sve većeg broja članica Ujedinjenih Nacija. Tragična iskustva izraelskog naroda stečena tokom dva svjetska rata, od kojih je jedan počeo u Bosni, trebala bi biti sasvim dovoljna opomena. U Europi pravo humano prijateljstvo trebaju ponovo tražiti tamo gdje su ga uvijek imali, u Sarajevu, a na Bliskom Istoku, u svojoj kući, ruku prijateljstva, ruku pomirenja, trebaju pružiti svojoj najbližoj okolini, u Gazi i Ramalli. Tada im neće biti potrebni lažni rođaci iz nepostojećeg, po potrebi izmišljenog trinaestog plemena. Imaju suviše problema i suviše svojih ekstremnih antihumanih bradatih duhovnika, da bi im bio potreban nečiji tuđi zloćudni dušebrižnik koji od njih „nižih“, Semita, štiti „krštenu“ bjeloputu Europu, u kojoj za viteške pokolje jedni đenerali odlikuju u nečovještvu ravne sebi.