Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Probudi se

Volim ovaj cvrkut ptica u rano jutro. Volim pramen sunca kad poljubi mi čelo. Ali zaista volim. Ljuta jesam kad  spusti se kiša, ali ne mrzim je. Zemlja je žedna. Naučila sam misliti na druge.

Još malo i ustat ću. Jednako me uspavljuje šum fontane  iz obližnjeg parka. Naime iznenada gradski dušebrižnici odlučili su obdanište u Prijekom Đuro Pucar Stari ( kako prikladno ime za dječiju ustanovu) srušiti i tu napraviti jedan lijep park. Bijele romantične klupe, kante za otpad, zelenilo, cvijeće, staza za šetače i jedna lijepa fontana, to je ono što krasi ovaj park nade.

Livada preko puta trebala je biti tenisko igralište, ali kako grad ima problema sa parkiranjem automobila, ostalo je na tome da bude parking, s tim što su ga asfaltirali tako da više ne morate nositi rezervne cipele u tašni ili cekeru. Za vrijeme sušnih dana tu je bila ogromna prašina, tako ako ste nekom krenuli u grad morali ste kod mosta promijeniti cipele, jer zaboga u centru ste grada. Ako slučajno spusti se kiša, u blatu ste.

Parking posjeduje nekolicinu kanti za otpad, tako da se ne brinete.

Noću je poseban ugođaj kad upali se ulična rasvjeta. Kap rose  vidite na dlanu. Sve je tako čisto i mirisno. Iz susjednih kafića dopire lagana urbana muzika.

Rijeka Fojnica čarlija. Bistra. Za to su dijelom zaslužni i uposlenici u općini grada. Umjesto da odu preko vikenda na neku od turističkih destinacija Istanbula, Beograda, Novog Sada, oni su odlučili vikend provesti tako što će se pridružiti građanima u čišćenju grada, u neko doba pridružili su im se direktori svih uglednih firmi u gradu. Nemam riječi za tu humanu gestu.

Šetači bezbrižno časkaju do kasno u noć. Ne brinu se hoće li završiti na CUM-u, jer nema neravnina niti rupa, svi trotoari su prilagođeni starijim i osobama koji imaju problema s hodanjem, tako što ih na određenim mjestima gotovo i nema. Ljepota!

Ima nešto što me posebno dojmilo i vratilo u djetinjstvo. Ljudi su se odrekli onih slinavih najlon kesa. Sad su u modi platnene. Domačice koje imaju šivaču mašinu, traže je po tavanima i garažama, čiste, kupuju raznobojna platna i šivaju sebi cekere.

Svako  od ukućana ima svoj ceker i nosi ga u kupovinu.

U posjetu se nosi papirna ukrasna vrećica i ostavlja kod domaćina.  Kao u američkim filmovima.

Nazva me prijateljica na mobilni i ispriča mi nevjerovatnu priču. Ide čovjek ulicom i zaboravio se pa baci papir nakon što je pojeo burek, kad na njeg dreknuše prolaznici. On se postidi, sage se uze papir i baci ga u prvu kantu za otpad.

Gdje sam ovo ja? U Visokom! Poznajem sve ove ulice i ljude!

Vidi! U slastičarnama opet prave kokice u zašećerenim kuglama. Mi smo to nekad zvali kiteri! Sad idemo u Evropu i sad su kokice!

Kukurikuuuuuu! Eh, sad si morao se oglasit. Dobro, ja znam da si ti horoze gazda među kokama. Ali ja ću ozbiljno morat porazgovarat’ s komšijom o tvom kukurikanju u nevakat.

A baš je bio lijep san. Ne vidim ništa sporno da jednom  postane stvaran.

Probudi se! Vakat je!