Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

“U ratnom vremenu ostati u Visokom značilo mi je da je to zbog našega poziva, ozbiljna dužnost”

frafilip zubakFra Filip Zubak, bosanski fratar i svećenik, posvetio se predavanju matematike i fizike. Kroz trideset godina rada na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom pročuo se kao vrstan instruktor koji ne žali vremena ni truda kako bi drugima pomogao otkriti ljepotu raspletanja algebarskih, geometrijskih i trigonometrijskih i inih zavrzlama. Odrastao i odgojen u neimaštini, od malih je nogu stekao vrlo istančan osjećaj za ljudsku patnju i solidarnost. Posljednji je rat proveo u Visokom i ondje kao svjedok franjevačkoga čovjekoljublja postao jednim od zaštitnih znakova samostana i grada. Umirovljeničke dane odlučio je provesti u zavičajnom samostanu na Plehanu, gdje rado dočekuje sve koji su željni ljudskoga susreta i razgovora. Kad ga je ondje prije nekoliko godina zadesila bolest, bio je spreman za putovanje, a za svaki slučaj otvorenim pismom obratio se svojim fratrima i svima ostalima s molbom da mu oproste ako je koga u čemu uvrijedio. Skicu fra Filipova portreta dopunit će i andrićevski jezgrovita karakterizacija njegova lika koju tada izreče jedan stari ujak: “Bolan, takvih se ljudi, k'o što je on, u stotinu godina rodi jedan ili nijedan! Eto, dogodilo se da se rodio. Bog zna kad će opet.”

Fra Filipe, u ratu ste ostali bez oca, ali imali ste neobično hrabru i čestitu majku.

Da, otac je poginuo 1943, a majka je bila invalid u lijevu ruku. Zamisli samo kako joj je bilo, a doživjela je više od 80 godina, desnom rukom podizati lijevu do visine vrata pa glavom pritisnuti lijevu da pomogne desnoj svezati kosu na glavi; kad bi htjela svući sa sebe vestu, zubima bi uhvatila desni rukav i tako ga skidala; ili kako joj je bilo okrečiti sobu (voljela je urednost), ili pomusti kravu! U tome sam je poslu uvijek zamjenjivao, pa sam zasigurno najveći “muzičar” među fratrima. Kad smo jednom bili u sobi fra Nikole Bošnjaka, vidjevši onoliko slika na zidovima, rekla je: “Blago tebi, Nikola! Ti ne moraš krečiti zidove!” A nama, dvojici braće, rekla je da nikad ne zaboravimo stričevku Anu i sestru Verandu – tako je upamtila ime s. Bernarde Ištuk!

Svatko je od nas u djetinjstvu sreo nekoga fratra ili svećenika koji ga je fascinirao svojom pojavom. Tko je to bio u Vašem slučaju?

Kad smo 1947. napravili nešto kuće i na blagdan svete Lucije, 13. prosinca, uselili, brat i ja smo ložili vatru da bi se zidovi osušili. Iznenada je ušao fratar u habitu, sa sandalama na nogama, bez čarapa. Iz rukava je izvadio dvije slike, a iz džepa čekić i čavliće. Prikovao ih je na zid i otišao. To je bio fra Arkanđeo Grgić. On je u to vrijeme obilazio plehanska sela i sokolio ljude. To je bio moj prvi susret s pratrom, i tako lijep! U to vrijeme naveliko se spominjalo i Ćosu – fra Domina Ćosića, graditelja plehanskoga samostana – kako s ljudima radi na njivi.

Kako je bilo školovati se poslije onoga rata?

Pošto je moj brat otišao u Sarajevo u školu, majka je željela da nakon IV. razreda ostanem s njom, pa sam i ostao jednu godinu. Ipak, 1950. dozvolila mi je “više” školovanje pa sam pošao u derventsku gimnaziju. Prvo polugodište svaki sam dan pješačio 11 km do Dervente i toliko natrag. Djeca su sa sela dolazila pješice, a s prvim jesenskim kišama počeli smo dolaziti u školu mokri, no tada se za nas brinula dobra profesorica Nataša Rackov: posjedala bi nas uz peć da se osušimo. Tako sam kao dijete spoznao kakav treba biti profesor, odgojitelj. Svi smo je jako voljeli, a učila nas je matematici pa smo i matematiku zbog nje zavoljeli. U drugom polugodištu bio sam “preko veze” primljen u internat. U spavaonici nije više bilo mjesta ni za jedan krevet pa je upravnik rekao: “Ako te tko hoće primiti u krevet, možeš ostati.” Javio se đak učiteljske škole Atif Terzić. Hvala mu!

Ovaj moj boravak u internatu – kakvo Božje proviđenje! Naime, u ljeto 1950. bila je velika suša pa je sljedeća godina bila gladna. Za obroke je svatko dobivao komadić kruha. Naravno da sam kao dijete u razvoju mogao pojesti više od dobivenoga, ali sam skrivao kruh u ćoše slamarice i subotom ga nosio kući. Sve sam to davao majci, a ona bi u toploj vodi omekšala suhi kruh i tako se prehranjivala. Za sve to mi je dragi Bog stostruko uzvratio.

Kako ste otišli u visočko sjemenište?

U visočko sjemenište otišao sam u jesen 1952. – odveo me dobri moj stric Pejo – ali zašto sam onamo otišao, to ne znam. Tada o tome nisam imao pojma. Samo pamtim da je bilo lijepo i veselo: puno đaka i sreće u igri i učenju.

Svi su nam profesori bili na svoj način dobri. Đaci su se bojali fra Mije Bobetića, profesora fizike, ali ja nisam, jer je lijepo tumačio. Jest, bio je vrlo strog, ali se znao slatko našaliti. Radovali smo se kad je fra Šimo Šimić pričao zanimljive i poučne priče iz grčke mitologije, povijesti, filozofije… Nezaboravan je i fra Lujo Zloušić, profesor matematike i fizike. Na kontrolnom iz fizike đaci sakriju knjige na koljena pa počnu prepisivati, a on samo rekne: “Ustanite!” I knjige popadaju na pod. U osmom razredu bio nam je i meštar-odgojitelj. Kakav je samo bio oproštaj s njim nakon mature! Zahvalio nam je za marljivo učenje i vladanje u školi, a svakome je dao neki savjet za budući život. Meni je stavio na dušu da uvijek pomognem iz matematike radnicima i onima koji idu u kojekakve večernje škole, jer rade i nemaju vremena za učenje.

Komunisti su često odvraćali sjemeništarce i bogoslove od studija teologije obećavajući im napredovanje u državnom aparatu. Jeste li imali takva iskustva?

S problemom vrbovanja susreo sam se tek u vojsci, u Lukavici kraj Sarajeva. Prije toga, jedan član naše zajednice prošao je to iskušenje pa mi je sve kazao kako to bude: “drug” te najprije hvali, a onda pita čega se sjećaš iz škole. Preporučio mi je da u toj situaciji izrecitiram pjesmicu Pačja škola Jovana Jovanovića Zmaja, jer zadnja kitica zaista sve kazuje:

Iz ovog se nešto naučiti dade:

hulje lijepo zbore, al’ nitkovski rade.

Zaduženi za vrbovanje došao mi je u posjet samo jednom i nikad više. Poručivao mi je preko komandira da odemo na Jahorinu, Vrelo Bosne i kamo sve ne… Nikad mu nisam odgovarao i tako me se okanio.

Kako biste opisao ideal franjevačkoga života?

Postati fratar i nije tako teško, ali ostati je mnogo teže. Potrebno je puno žrtve, odricanja, napora i – svakako – puno ljubavi. Već sam rekao kako sam postao fratar, a eto sam i ostao. Volim svoju zajednicu i uvijek sam joj zahvalan. Kaže se da ima ljudi koji više vole makar jedan dan živjeti kao vuk negoli 100 godina kao ovca, a ja obrnuto: više volim biti makar jedan dan ovca nego 100 godina živjeti kao vuk.

Mislim da sam imao sreću što sam cijeloga života živio s dobrim ljudima i što sam uvijek na pameti imao onu Tagoreovu: Kad sam došao na svijet, bio sam najbjedniji od svih bića, ovisan o svima. Zato bi bio neoprostiv grijeh prezirati bilo koga i rušiti što nisam sagradio.

Najveći dio života proveli ste kao profesor matematike i fizike u Visokom, a godinama ste besplatno poučavali sve koji su to tražili. Kako to da ste tako zavoljeli matematiku?

Predavao sam od 1972. do 2002. Iskreno sam volio geometriju, a posebno trigonometriju, i uvijek se divio da se na školskoj ploči mogu predstaviti i objasniti i one neizmjerljive veličine. A to što sam drugima pomagao slijedi iz one želje profesora fra Luje. Posebno mi je bilo drago kad bi netko nakon mojih instrukcija položio kakav važan ispit, dobio zaposlenje ili čak napredovao u službi. A veselio sam se i povremenim susretima s onima koji su – kao jedan prijatelj koji se zove Ilhan – sami vježbali matematiku, a meni su dolazili kad bi im štogod zapelo pa smo zajedno dolazili do rješenja.

Drago mi je da je nekima moja poduka jako pomogla u životu. Tako, jedan Sekula iz Kaknja, inače dobar čovjek, radeći na željeznici napravio štetu pa mu odbijali od plaće. Kako je imao petoro djece, morao je polagati ispit za bolje radno mjesto i veću plaću kako bi preživio. Kad je položio, došao i veli: “Nemam ništa drugo pa sam ti donio kilu jabuka.” A sestra Antonija, predstojnica na Bjelavama, od povišica koje su sestre dobile polaganjem ispita, kupila je lož-ulja za cijelu zimu.

Čega se najradije sjećate iz svoje pedagoške prakse?

Ako pričaš o minulim vremenima, onda si za nekoga ostario svejedno što osjećaš da si mlad. Ljudi teško prihvaćaju onu Heraklitovu da se čovjek ne može kupati u istoj rijeci jer sve prolazi, ništa ne ostaje. Nisu drugi nimalo krivi što sam se rodio prije 75 godina.

A iz pedagoške prakse najdraže mi je što sam spontano znao razveseliti đake i što sam znao popustiti ako bi koji đak bio u krizi. Bojao sam se da će zbog triju slabih ocjena biti otpušten pa nisam insistirao na negativnoj ocjeni.

Bilo je smiješnih zgoda. Sjećam se kako je jedan đak htio napustiti sjemenište, ali ga bilo strah reći to roditeljima, pa je odlučio sve učiniti da bude otpušten “zbog škole”. Shvatio sam u čemu je problem pa mu na kraju polugodišta umjesto posve zaslužene jedinice zaključim dvojku, tako da ipak ne bude otpušten, kadli se on pobuni: “Poštovani, vi nemate pravo meni dati dva! Vi mene morate oboriti!” Sve u svemu, lijepo je drugima prenositi znanje. Kad bih mogao početi ispočetka, opet bih radio isto.

Ovih je dana ravno 20 godina od početka rata, a Vi ste ga većinom proveli u Visokom, u gradu na prvoj crti. Mnogi visočki katolici danas kažu: “Ostali smo ovdje jer je fra Filip ostao. Da je on otišao, otišli bismo i mi – svi do jednoga!” Što je za Vas značilo ostati u Bosni?

Kada su se đaci u ljeto 1992. nastanili u Baškoj Vodi, došao sam iz Njemačke i oko dva mjeseca bio s njima. Onda je došao provincijal fra Petar Anđelović i iznio problem kako ne može nikoga privoljeti da dođe u Visoko i bude s fra Pavom Vujicom, koji je ostao čuvati kuću i biti na usluzi preostaloj grupi vjernika. Bez ikakva razmišljanja prijavio sam se da idem nazad.

U ratnom vremenu ostati u Visokom značilo mi je da je to zbog našega poziva, ozbiljna dužnost, jer su i drugi bili mnogo izloženiji raznim nevoljama nego mi u samostanu. Zauzvrat sam dobio više nego itko: nepojmljivo veliko zadovoljstvo što sam u ratu stekao toliko mnogo prijatelja.

U Zimči se međutim dogodila velika tragedija: zbog iznude novca i zamjene osoba ubijeni su Juro Blažević, njegova žena i punica. Bilo je teško, ali je zanimljivo da se odmah javio dr. Faruk Škaljić pa smo otišli smiriti ljude. Rekao sam im da u životu može svašta biti, možemo pod stare dane teško oboljeti pa se pitati: “Zato onda nisam ubijen da se sada ne mučim?!” Najjači je argument bio kad smo im rekli da ih fra Pavo i ja nećemo ostaviti nikada.

Uoči jednoga Badnjaka na nas je poslano mnogo granata koje su napravile puno nevolja: sijaset prozora, i svi polupani od detonacija, a temperatura 13 ispod nule. Ujutro je došao susjed Sejo Zečević i rekao da bismo morali prvo sanirati krov na crkvi jer sutra je Božić. Fra Pavo i ja to nismo vidjeli. Sejo je doveo puno ljudi i rasporedio im dužnosti, a djeci da pometu krhotine oko cijele zgrade. I Zimčani su došli upomoć. Kad je sve bilo najlonom zatvoreno, imali smo ponoćku na Badnjak uvečer pa večeru. Fra Pavo je ustao i rekao: “Nikad u životu nisam bio na Badnjak ovako veseo! Danas smo onako naporno radili, a sada je sve zakrpljeno!” A naša samostanska “Vlada” tada je dobro funkcionira: sestra Kristofora kao ministrica poljoprivrede radila je vrlo predano: uza svu hranu darovanu ratnoj bolnici i mnogim drugima, znanima i neznanima, proizvela je i Caritasu za izbjeglice darovala više od pet tisuća sadnica paradajza i isto toliko paprike; s. Branislava kao kuharica vodila je s gđom Milicom ministarstvo logistike; g. Drago Dujmović, ložač, bio je ministar energetike, fra Pavo ministar unutrašnjih, a ja ministar vanjskih poslova. Sestra Kristofora je vrlo mnogo učinila za prognanike iz Semizovca, Ilijaša, Podlugova…, a neki od njih, kao gđa Hasna, s našim su susjedima svaki dan dolazili pomagati joj u našem vrtu.

U to vrijeme imali smo organiziranu ekipu logističara: Franjo Rodić, Srećko Kitić, Ivica Baković, Ante Botica i drugi ljudima su po gradu folijama zatvarali polupane prozore. Anti sam posebno zahvalan jer me naučio služiti se računalom, a kad sam ga pitao kakvo novo računalo da sebi kupim, rekao mi je: “Što trebaš, već imaš.” Shvatio sam da je lijepo biti zadovoljan onim što ti pokriva potrebe.

Ratna je nevolja mnoge ljudi zbližila. Čega se još rado sjećaš iz toga doba?

Naš nobelovac Ivo Andrić rekao je da ljude ništa tako ne zbližava kao zajednički preživljena nevolja. To se i kod nas potvrdilo.

A bilo je i mnogo smiješnih anegdota. Čovjek bi pomislio da ih je netko danima smišljao, a ispale su sasvim slučajno. Tako, jednog dana, dok su svi putovi bili zatvoreni i nije stizala nikakva humanitarna pomoć, vidim kako prema samostanu idu dva “jarana”: Nediljko i Zdravko. Odmah sam pomislio da žele vidjeti ima li u samostanu imalo one humanitarne pomoći koja se ulijeva u čašice. Zato odmah strčim da izvedem štos, znajući da su i oni skloni šali. Zaključam vrata i sakrijem se iza zida, a oni dođu i pozvone. Nakon četvrtog zvonjenja čujem kako razočarano vele: “Ah, kako tvrdo spava! Hajmo mi nazad!” Okrenu se i pođu, a ja brzo iza zida pa za njima: “Joj, k'o da vas je dragi Bog poslao!” “Što, šta se dogodilo?” “Vi ste stručnjaci”, rekoh. “Kakvi stručnjaci?” “Veliki!” A Zdravko reče: “Nemoj odugovlačiti, nego reci!” “Znate li gdje se može kupiti konjaka?”, upitam ih. Čim su čuli riječ konjak, oni odmah malo živnuše. “Šta će tebi konjak?” “Dajem kokošima da bolje nose jaja!” Nediljko je shvatio da se šalim, a Zdravko se uhvatio za glavu: “Filipe, pobogu brate, što to radiš! Reći će narod da si prolup'o u ratu. Daj ti meni samo jednu čašicu, a ja ću ti snijeti petoro jaja!” Već sutradan zaustavljaju me ljudi po gradu ili dobacuju: “Filipeee, kako nose koke?”

Jesu li i za vrijeme rata ljudi tražili poduku iz matematike?

Ljudi su za vrijeme rata imali puno više egzistencijalnih problema. Uz to, ogroman dio grada nalazi se na lijevoj obali Bosne, a samostan na desnoj, i bilo je opasno prelaziti most zbog snajperske pucnjave. Većini je tada ipak bila potrebnija hrana, odjeća, ogrjev… Na primjer, dr. Hajrudin Džananović, koji je više od 60 godina bio naš kućni liječnik i prijatelj, ostao u Visokom sam, star i nemoćan, a i bojao se. Bio je vegetarijanac pa mu je s. Kristofora skoro svaki dan slala povrće. Kad sam shvatio da nema ni drva, zabrinuo sam se: trebalo je prevesti drva preko mosta koji su “pokrivali” snajperisti. Shvatio sam da pucaju povremeno: valjda se umore pa piju kavu – šta li? Pitao sam jednoga Krunu smije li on sa mnom. Veli: “Smijem.” Ja sam vukao, a on gurao velika kolica s drvima. Kad smo došli pred brisani prostor, sreo nas Sejo Zečević pa na nas vikne: “Jeste li vi ludi?! Život ćete izgubiti!” Velimo mi njemu: “Neće nama ništa biti. Mi radimo dobro djelo i Bog nas čuva.” Tako i bî: meni je metak prošao kroz nogavicu iznad pete, ali ranjen nisam.

Pretpostavljam da Vam se nije bilo lako vratiti na Plehan, u opustošenu Posavinu…

Uskoro slavim 10. godišnjicu svoga povratka. Toliko sam godina živio u velikoj visočkoj zajednici, pa bi čovjek pomislio da je nemoguće napustiti život u košnici i naviknuti se na pustinju. Kako bih što lakše prebolio stari kraj i zajednicu odnosno počeo novi život u rodnom zavičaju, odmah po dolasku na Plehan dogovorio sam se s fra Jozom Gogićem da svaki dan čistimo drač i drugi korov. Za Dan mrtvih sjali smo od ponosa zbog očiš­ćena groblja.

Vi ste kao fratar u samostanu donekle zaštićeni, ali što će jadan svijet po selima?

Ljudi su često hrabriji od nas, fratara. Kako li je lijepo bilo poslušati jednu staricu koja je na autobusnom kolodvoru u Derventi zatražila kartu za Bosanski Brod, a veleučena drugarica iza šaltera pokušala joj je objasniti “novi zemljopis” tvrdeći da više ne postoji Bosanski Brod, nego “srpski” Brod… A baka joj odgovori: “Daj ti meni kartu, a znam ja čiji je Brod!” – Takve anegdote mnogima posluže kao injekcija za ohrabrenje.

Kad već politika i političari neće, povratnicima su velika podrška svećenici. U župi Cer – to je nama susjedna župa – bio je prije nekoliko godina župnik vlč. Damir Ivanović. Nikad nisam čuo toliko lijepih riječi o jednom posve mladu svećeniku. Damir nije ljenčario niti ubijao vrijeme zujeći okolo. Jednog dana, tako su mi pričali, odvezao se autom, parkirao kod groblja i počeo krčiti groblje. Netko to vidio pa brže-bolje prijavio da “netko krade drva u groblju”. Ubrzo je stigla policija i začudila se da usred dana mladić sam siječe drva u groblju. Svjedok je morao dokazati policiji da to nije lopov nego cerski župnik. Otkad je premješten na novu dužnost, njegovi župljani, ionako malobrojni, puno žale za njim.

Čemu se nadaju povratnici na Plehan?

Nema ozbiljna nastojanja onih “gore” da se povratnicima omogući dostojanstven ljudski život pa se ljudi uzdaju u se i u svoje kljuse. Osim toga, nije lako opstati jer krađa i paljevina obična su stvar. Trenutačno je najtraženije kruškovo drvo: lopovi su ih već mnogo posjekli i prodali u neku tvornicu namještaja. Međutim, vrijedni ljudi ne očajavaju. Njima je svaki novi dan novi izazov. I nova radost! Unatoč svemu, vesele se što su na svojoj zemlji i u svojoj kući.

Kako Vam općenito izgleda sadašnjoj i budućnost BiH?

Nisu ljudi prije rata tek tako psovali život bez rakije i državu bez Bosne. Sjećam se kad nam je 1981. u Visoko došao slavni teolog fra Tomislav Šagi Bunić. On nam je tada govorio da je Bosna jedan prelijep mozaik u kojem su zastupljene “boje” raznih naroda, vjera i kultura te da bismo trebali biti ponosni što živimo u takvoj zemlji…

I kao što Plehan ima svoje velikane – u prvoj kući do samostana rodio se slavni arheolog Alojz Benac – tako je i Bosna rodila mnoge velike ljude: nobelovce, znanstvenike, graditelje, pisce, slikare, sportaše, pjevače prelijepih sevdalinki… Zbog njih Bosna živi i živjet će – i uvijek će je biti. Umire samo ono za što nitko ne umire, a za Bosnu je toliko ljudi dalo svoj život.

Kako vidite budućnost franjevaca i katolika u Bosni?

To ne zna ni Mara gatara. Nastupilo je vrijeme gramzivosti. Valja nam se čuvati da i sami ne postanemo takvi, jer u tom slučaju nema nam pomoći. Međutim, bude li volje i oduševljenja za ono što je tako davno izrečeno u Govoru na gori – što je, “kada svijet bijaše ohladnio”, predložio i sveti Franjo (Non sibi soli vivere… – Ne samo sebi živjeti…!), a što još uvijek tako suvremeno zvuči – nemamo se čega bojati.

Ivan Nujić/Svjetlo riječi/Visoko.co.ba

Posted in BiH