Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Uhode

Jasho By Almin Tabak 2014“Govorio je meni moj babo Hadži Numanbeg Pilavija: Sine Abdulahu, magarčino moja nedotupava, od tebe se ni metar čestite opute za opanke ne može isukati. Toliko vrijediš. Šta god radiš, brži su ti kaskuni od samara. Ali će tebe tvoj babo protesati u domaćina, hoće, tako mi ove šake i koca u ogradi. Pa ćeš ti sine, činovnik da postaneš. Mjesečna plaća, mada nije nešto naročito, teče sigurno, treba samo Boga da se bojiš, starijeg da štuješ, nadređenog da slušaš. Biti činovnik, veliki je rahatluk. Ćutiš, pišeš, ćutiš, hartiju mrčiš, a hartija državna, i tinta državna. Cvrljaš što ti narede. To je sva mudrost i napor. Trgovac ne možeš biti, ne znaš sticati nešto iz ničega … Marš u kuhinju. Bićeš činovnik.”

(“Preko mutne vode”, Derviš Sušić)

umritesmekeri

Mahala – jedino mjesto gdje je zvuk brži od svjetlosti

Krenem u Naselje Luke, tamo gdje sam odrastao, na izvor koji mi uveliko zapišavaju i mute bistrinu nekog boljeg prošlog vremena svakojake današnje političke spodobe. Na ulazu u stadion Luke, koji bi trebao biti sve suprotno onome što je danas, vidim grafit koji uslikah i koji i jeste razlogom ovog pisanja. Upravo u periodu kada razmišljam o tome kako Visoko iz faze subjektivnog mahalanja evoluira i prelazi u fazu šmekanja i uhođenja desio se ovaj grafit. Možda sasvim slučajno, a možda i sa svjesnom političkom namjerom i porukom. Ne bi bilo prvi put da visočka mladost svoje nezadovoljstvo izražava na ovaj način, sjetit ćemo se svih onih grafita o bivšem načelniku Munibu Alibegoviću koji su osvanuli jedno jutro po cijelom gradu, pa onda poruka policiji i novinarima sa pozivom na smrt istih. Postizborno Visoko nije ništa od onoga što se obećavalo u predizbornom razdoblju. Istina, malo je vremena da bi se nešto posebno i očekivalo, ali je bilo sasvim dovoljno vremena da se pretvorimo i identificiramo sa vazalskim pristupom novonastaloj opštoj situaciji u želji i namjeri da smjestimo guzicu na neko od državnih jasli i tako počnemo uživati u budžetskoj blagodati naredne četiri godine, a što nam je i obećavano na raznoraznim predizbornim skupovima, minderima, sijelima, kafanama, restoranima, skupovima, iftarima, običnim razgovorima, općenito na mjestima na kojima se u normalnim društvima takve stvari ne obećavaju, pogotovo ako se zna da u realnim visočkim okolnostima nisu ni izvodive… Priča je uvijek bila ista: “Samo da prođu izbori i da pobijedimo, da preuzmemo vlast i sve će biti kako treba, Allah nam je svjedok” – iako Allah sa ovim dunjalučkim stvarima i budžetom jedne male općine ne bi trebao da ima toliko zajedničkog. Sva sreća je da na kraju konačnu i završnu fakturu ipak izdaje On, pa pravda u konačnici bude zadovoljena, a pohlepni manipulatori i lažovi koji zloupotrebljavaju politiku i vjeru koristeći Njegovo ime dobiju tretman kakav i zaslužuju, bar tako razmišljamo mi koji vjerujemo u Boga.

“Uhoda ima bezbroj vrsta, a najbrojniji su oni nesrećni toliko da im je uhođenje jedina namira za neprirodnu radoznalost. Zatim, svi oni koji za novac, prestiž, slavu ili sigurnost, ne poštujući sebe, uhode druge. I najzad oni koji to čine po dužnosti. Među ove guraju se mnogi koji misle da to jesu. A nisu. Poštovanja dostojni samo su oni koji time brane ciljeve i razloge proizišle iz nade da će doprinijeti da se ljudima olakša ovo trajanje što se život zove.”

Čitao sam nekad mimo redovne lektire, koju sam inače prepisivao, Derviša Sušića (kupila mati, bilo ono po firmama se prodavale knjige, više da ukrase ormar nego što je neko to i čitao). Privukao me naslov “Uhode”, i dobra je to knjiga o šmekerima jednog vremena i Bosni općenito, pa se sjetih ovog citata s početka teksta, a onda me drag prijatelj ispravi i uputi na knjigu “Preko mutne vode” istog autora. Ali bitna je suština i jednog i drugog književnog djela kao i ovog grafita na stadionu Luke. Bosna se općenito konstantno suočava sa uhodama baš kao i Visoko. To su negativnci koji lošu sliku Bosne i Visokog plasiraju u svijet zanemarujući najčešće pozitivne strane ovdašnje kulture i promovišući lažne vrijednosti u svrhu privatnog sitnomahalskog ličnog interesa. Ako uzmemo podatak da u BiH danas ima uhoda više nego  zaposlenih, onda nam je sve jasno. Današnje Visoko se pretvorilo u grad šmekera i uhoda. Više se ne zna ko, koga, zašto i sa kojim ciljem šmeka. To je jednostavno postao stil življenja i potpuno je isti na Bucima u Gračanici, Moštru i samoj čaršiji kao najizražejnijem geografskom pojmu obitavanja tih nesretnika koji u svojoj ljudskoj bijedi i političko-diletantskom djelovanju unošenja smutnje ogovaraju jedni druge, prenose neprovjerene informacije, zavađaju ljude bez potrebe, siju strah, negativnost i mržnju, a sve iz vlastitog i samo vlastitog interesa dodvoravanja nekome za koga misle da im može pomoći da se domognu svog koeficijenta ili koeficijenta vlastitog djeteta na osnovu kojeg će mu se obračunavati topli obrok, regres i plata sa budžeta, odnosno zadržati postojeća pozicija u nekom od javnih sektora. Taj šmekerski šljam je izražen u svim političkim partijama i javnim ustanovama, gdje se šmekanjem najlakše poboljšava radni status. Naravno da najveći broj šmekera odlazi onim prvacima koji danas čine vlast, koji se nešto i pitaju, mada je pitanja šta se i koliko može neko pitati na budžetu koji realno ne prelazi 10.000.000KM od kojeg preko 60% odlazi na administraciju.

Ovisnici o proračunu ne mogu nam donijeti ništa dobro

I “Uhode” i “Preko mutne vode” su knjige Derviša Sušića čije radnje i danas aktivno žive u Visokom. Svi manje više su ili mahalaši ili šmekeri i svi ti isti imaju želju dodvoriti se nekome i postati miljenikom budžeta kroz neke od javnih službi. E ti i takvi, baš ONI, taj ljudski šljam koji se bavi tuđim životima u svrhu ličnog interesa, ti balijski pihtijari, šmekeri, uhode su krivci za sve loše u Visokom. Ništa manje nisu krivi ni oni mahalaši koji su ušli u politiku, a nisu se makli dalje od svog sokaka/haustora/avlije i tih mahalaških običaja, pa slušajući te šmekere bez provjeravanja stvarne istine kroje slike i istine o Visokom i Visočanima. Usljed te nenormalne pojave veliki broj Visočana traže svoje puteve izvan geografskih okvira Visokog, dok ovi mali ljudi u svakom smislu jadovi mali traže svoje uhljebljenje kroz budžet i općinsku administraciju i vremenom postaju gospodarima života i smrti u Visokom, bez obzira što su u većini slučajeva kreteni i politički podobni kerovi kerovođa koji od izražene vlastite sujete ne vide dalje od ulaznih vrata jazbina kroz koja im kerovi unose habere iskrivljene istine vanjskog svijeta.

Nekad uz pivu i odojak, a danas u prvom safu

Vrijeme je da ta predizborna obećanja, da budem precizan laži, ostavimo tamo gdje im je u realnom svijetu i mjesto, a na prvo mjesto društvenih dešavanja u visočkoj realnosti izbacimo ljude koji direktno dolaze iz privrede, otvaraju radna mjesta po Visokom i od opšteg su društvenog značaja. To su visočki heroji i vizionari, njihov put je jedini ispravan jer znaju kako je zaraditi novac bez da se igraju nacionalnim i vjerskim osjećajima biračkog tijela. Ove budžetske neradnike, većinom političku bandu i bagru naviknutu na bajdaluk zajedno s njihovim šmekerima i uhodama treba satjerati u budžake enterijera kancelarija, kafana, restorana, džamija i drugih mjesta gdje misle da su sive eminencije visočke realnosti i gdje su po vlastitom ubjeđenju važni. Neka se poigraju još malo sa našim sudbinama do narednih izbora, a do tada će se valjda i naši izvori razbistriti. Poganluk koji šmekeri unose u ovo Visoko nikad nećemo do kraja istjerati, bilo je toga i ranije, pričao mi je naš kolumnista Marjan Hajnal kako je osamdesetih godina prošlog stoljeća morao napustiti Visoko baš zbog sličnih uhoda, ustvari to su isti ovi kao i danas, oni ili potomci njihovi, oni su prilagodljivi svakom vremenu i sistemu i vazda s istim ciljem, nekad uz pivu i odojak, a danas u prvom safu.

Vrata podzemnih voda

Kako da ne mislim na sive eminencije, nevidljive ubojice efikasnih ruku? Kako da ne čujem njihove usne dok mi šapuću; Ti si moj, Ti si moj, Ti si moj… Pjevao nam je Štulić u pjesmi “Vrata podzemnih voda” još onda.

A ja ću za kraj iskoristiti dijelove jednog teksta koji se pojavio ovih dana na www.index.hr, pisan je o lideru bosanskohercegovačkog HDZ-a, ali je primjenjiv i na dva ostala naroda.

“Gdje vam je ponos dok za svoju djecu odvajate posljednje kovanice ujutro kad krenu u školu, dok obijate pragove zavoda za zapošljavanje, dok čekate mizeriju od plaća koje ne stižu mjesecima? Bole li vas oni geleri u ranjenim i hrabrim tijelima koja su jednom stala na barikade dok su vam lideri češali jaja u foteljama?

Gdje vam je hrabrost studenti, pokunjeni fejzbučari, gdje je inat vaše mladosti dok predajete diplome za koje ste pišali krv u prelošim studentskim domovima, za koje su stipendije kasnile ili ih nije biti bilo, za koje su vam očevi plaćali teško izdvojene novce za podstanarske stanove, dok predajete diplome sa odličnim ocjenama na već namještene natječaje, dok radite ono za šta se niste školovali, dok čekate u stranim ambasadama sa željom da što prije napustite ovo beznađe. Budi li se ikakav prkos u vama?

Kako je živjeti zarobljen stambenim kreditom za šezdesetak uskih kvadrata koje nećeš otplatiti do smrti, dok gledaš ova grozomorna preseravanja na dvije tisuće kvadrata, a sve u ime “poboljšanja statusa hrvatskog naroda u BIH”

Probudite se cuclači nacionalnih vesala. Preveslaše nas sve, a mi im dopuštamo i da nas potope. Jer oni jebote, mogu okrenuti i tok rijeka. Oni, licemjerni gospodari naših života. Dokad više?”

(07.01.2013., Adnan Jašarspahić/Visoko.co.ba)