Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Atak na život od mogulskih evnuha do moderne kastracije uma

marjan hajnalMogućnost masovnog pristupa medijima i publikovanja svega što autori naume javno saopštiti, obraćajući se uglavnom nekoj impersonalnoj zamišljenoj publici, donijela je trend olakog prelaska granica kulturnog komuniciranja, gomilu jednostranih ili uzajamnih najružnijih uvreda, psovki, podcjenjivanja, prijetnji, demonstracija ekstremnog primitivizma, što sve skupa predstavlja vid agresije na javni moral. S prezirom se gazi preko tradicije, starih narodnih mudrosti sačuvanih u izrekama, a jedna od njih je: Nije svačije kroz selo pjevati. Međutim, osobe bez ikakvog smisla za harmoniju i kulturan odnos prema „elektronskom selu“ dohvatili su se tastature i kakofonični delirij svog rastrganog bića silom nameću svima, ponašajući se kao razulareni psi koji laju na sve i svakog ko ima imalo bolju pjesmu od njihovog promuklog bijesnog laveža. Oni „malo kulturniji“ koji ne mogu bez pominjanja reproduktivnih alatki pribjegavaju već odomaćenom korištenju tačno onoliko tačkica koliko im je potrebno da ispune primarno „značajan“ rebus. Tačkastom izražavanju češće pribjegavaju muški „pjevači“. Žene su iskrenije i indiskretnije i odluče li se koristiti južnoslavenski arsenal psovki zasnovanih na obaveznom pominjanju genitalija pišu uglavnom punim riječima.

U ovom tekstu biće riječi o kastraciji ljudi i životinja (muških), što se odnosi, naravno, bez tačkica, na muda, odnosno, ako će nekom ljepše zvučati na latinskom, testise. Ali, doista, da li neko zapazi negdje da je napisano t…..i? Sigurno nije, pa nema potrebe biti „fin i kulturan“ i narodski svima poznat i prihvaćen izraz pisati sa tačkicama. Drugi izraz je jaja. Da pišemo j..a? Bilo bi smiješno, zar ne? I meni je danas smiješno što sam kao dijete kada bih čuo žene da govore o jajnicima mislio da kao i većinu drugih riječi izgovaraju nepravilno i pričaju zapravo o krajnicima. Čuo sam također da je nekada u provinciji bila sramota u prodavnici tražiti desetero jaja, govorilo se – ljuske.

Reći će Balašević (možda autobiografski aludirajući na vlastitu rasplodnost koju prikriva, sada već samo iz navike, vječito držeći ruke u džepovima) kako je imao „sjajnog pevca“. Taj nije birao. „Sve su ostalo nijanse.“ Simpatičan i otvoren taj naš, svima drag panonski mornar. A i Sigmund Freud čini se da je bio u pravu govoreći o libidu kao pokretačkoj sili i uzroku brojnih trauma. U našem narodu, za jaja se koristio ili još uvijek ponegdje možda koristi, ali vrlo rijetko, još jedan naziv: život. Logično je poštovanje prema organu bitnom za produžetak vrste sudeći i po toj leksičkoj oznaci.

Upečatljivi događaji vezani za prizore kastracije obilježili su moje odrastanje. Nisam tragao za tim prizorima, slučajno bih često prolazio pored mjesta gdje sam užasnuto gledao kako kastriraju životinje. Stanovao sam nedaleko od veterinarske stanice do koje su ljudi dovodili ili dovozili konje, bikove i svinje. Stanica je suviše mala, a uz nju je prilaz školi, pa su životinje sakatili na ledini iza stanice uz staru romsku baraku, ili u stadionu kod istočnog ulaza.

Iako dječarac, nekim felinijevskim pogledom kadrirao sam izbuljene od straha oči konja, nabrekle vene na njihovim glavama u koje su ubrizgavali injekcije. Dolazili su nemirni, poskakivali su, propinjali se i otimali, kao da su znali šta im se sprema. Teškom mukom su im uspijevali vezati noge i srušiti ih na zemlju. Odstranjene konjske testise viđao bih poslije razbacane među stabljikama žive ograde, a neki bi se zakačili o grane i tako kao neko horor „remek-djelo“ ljudske svireposti strašili bi nas djecu koji smo sažaljevali konje. Istovrsne rasplodne organe mogli smo vidjeti u mesarnicama pod naivno falsificiranim nazivom „bijeli bubrezi“. Koje li ironije i perfidnosti! Ili su to možda bili životinjski „krajnici? Da nisam vidio kako do njih dolaze mislio bih da su u pitanju stvarno neki bubrezi.

Nakon što bi konju povezali rep na kratko da njime ne dohvata ušivenu ranu posutu antibiotikom, konj bi ustajao ošamućen i sasvim drugačiji. Nikada to više neće biti onaj razigrani ljepotan pun života. Kako li su ih dočekivale ždrebice, družbenice? Bezosjećajni ljudi misle da su životinje glupe, bez duše, da ništa ne shvataju i ne znaju. Malo koji konj ugine prirodnom smrću. Zna se kako uglavnom završe svoj dotrajali životni vijek: pod nožem klaničara, pretvoreni u kobasice.

Problem se otvara pitanjem: zašto ljudi verbalno zloupotrebljavaju termine koji se odnose na reproduktivne organe? Zašto većina psovki započinju asocijacijama na polnost?

U nastavku promišljanja suštine zloupotrebe polnosti problem se groteskno uvećava poimanjem poriva koji se u krajnjoj sekvenci graniče sa fizičkim atakom na primarne seksualne mete: jaja i jajnike. U nedavnom završenom ratu u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu, mnoge osobe su silovane i kastrirane. Šta misle umišljeni hendikepirani ljudski mužjaci, da će konzumiranjem koncentrovanih životinjskih hormona biti još zavodljiviji, uspješniji…? Naravno, ako su im žene istih manira. A to što takvi naoko mirni susjedi najednom se raspomame i postanu masovne siledžije i ubice, umobolni manijaci, psihopati-mučitelji, koji prvenstveno atakuju na genitalnost svojih nesrećnih žrtava, o tome psiholozi i psihijatri nemaju pravo objašnjenje, a i ne mogu ga glasno priznati i kada bi došli do istog zaključka šta je pravi uzrok, jer, i sami se hrane na identičan način i boluju od istih samo perfidno prikrivenih bolesti kao i njihovi nesuđeni pacijenti od kojih mnogi nikada neće biti otkriveni i pravno procesuirani shodno njihovim zločinima.

U vezi sa onim istim stadionom je jedan od bitnih razloga zašto ga nisam volio: nisam volio nogometne i rukometne susrete zbog navijača koji su često uzvikivali strašno ružne psovke igračima gostujućih timova, nerijetko i sudijama, a među tim psovkama svakako je jedna od najstrašnijih psovanje djeteta u materi. Primjeri su tog ekstremnog verbalnog nečovještva.

Hrišćanima i kršćanima, lijepo je napisano: „Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Ne čini drugome što ne želiš da tebi bude učinjeno. Tijelo je hram Božji, ko kvari tijelo, Bog će ga pokvariti.“ A oni ratuju jedni protiv drugih, i zlodjela čine, u ime Hrista. Kakva li je njihova vjera i ljubav prema ne-hrišćanima, kad se sami prema sebi ophode na najsvirepiji način? Odgovor se najbolje može vidjeti u Jasenovcu. Kakvi su to Hristovi sljedbenici koji siluju i kastriraju?

Svi muslimani poznaju ajet: „Zlostavljanje je gore od ubistva.“ A mnogi zlostavljaju, muče, siluju, silom provode „vjeru“, svirepo ubijaju. I psuju, kao da i psovanje nije zlostavljanje.

Kada bi kojim slučajem svi ti nasilni „vjernici“ mogli shvatiti u svojim demonskim antiumovima bar djelić onog što je zapisano u drugim knjigama koje oni ne poznaju pa samim tim a priori ih i ne priznaju, smatrajući ih reliktima paganskog istočnjačkog idolopoklonstva, našli bi brojne korisne detalje koji se odnose na seksualnost. Jedan od njih je posebno ilustrativan: nikada se ne bi dogodio seksualni delikt prema ženi kada bi svaki muškarac u tuđoj ženi vidio svoju majku ili sestru. Međutim, u obilju endemskih psovki koje se mogu čuti među našim zemljacima je i ona: „Nije ti sestra!“ A moglo bi se odgovoriti: Kamo sreće da nije! Jer, jeste, u svakoj ženi je i sestra, i majka, i kćerka. Nečija. Koji li su to prokletnici koji se usuđuju Boga prizivati, a prema tuđoj ženi i ružnu misao upraviti? Bijednici su oni, utoliko veći ako o sebi misle, ili im je neko rekao, da su vjernici. Analogno, svakome ko ne želi zaglaviti u edipovskom grijehu, trebalo bi biti jasno da mu je svaki drugi čovjek otac, ili brat. Zar se može i smije ići protiv brata svog, čak utoliko važnijeg i bližeg, ako nije od iste majke rođen? Pa mu još muškost nakaziti. Prisiljavati članove iste porodice na incest!? Na homoseksualnost!? I da se uzajamno kastriraju!? To mogu uzrokovati samo totalno bezdušni, neumom svojim, na kazni, vječnoj gorjeli, nakazni.

Izuzetak od klasične kastracije danas čini trend kažnjavanja hemijskim postupkom, takozvanom hemijskom kastracijom siledžija-povratnika, pedofila. A u pogledu kažnjavanja masovnih ubica i siledžija čiji je zločin utoliko veći ukoliko je utemeljen u mržnji prema pripadnicima druge vjerske i nacionalne pripadnosti, adekvatnija su tri oblika sankcioniranja: konopac, amazonski mravi, ili, nešto skuplji oblik, mikro-doza plutonija.

U antičkoj dosokratskoj Grčkoj polnost se slavila, bakhantkinje su bile očarane šumskim igrama zavođenja mladića i pravljenjem džinovskih krilatih falusa (ili, od glagola curiti imamo naše ekvivalentne izvedenice, cura, kao i muški odnosnik curac, tj, da ne budemo dosljedni tačkastom pomodarstvu, niti da pominjemo tu tako „strašnu“ univerzalno psujuću alatku, a kada se c pretvorilo u k neka se time bave jezikoslovci).

U svakom slučaju, polni organi se zloupotrebljavaju fizički i verbalno i samo ljudi im pridaju veći značaj od onog koji im pripada po prirodi funkcije i svrhe. Čovjek je jedino biće koje zagleda primarne oznake svojih novorođenih potomaka prije nego ostale dijelove tijela. Životinje su indiferentne po tom pitanju kad im se rodi mladunče i na taj se način odnose sa više dostojanstva prema potomstvu. A čovjek od toga nerijetko pravi  tragediju u nekim posebno konzervativnim sredinama ako se rodi žensko dijete (Indija, Kina, Crna Gora…).

Od kada datira psovanje sa seksualnim predznakom? Koliko su tome doprinijele religije u čijim su osnovama krvni zavjeti? Najlogičniji zaključak koji bi se mogao izvesti je da uvrede potiču od osoba koje su u zaustavljene u nekim fazama svog nikad dovršenog psihičkog razvoja i da su kao takve postale žrtve kastracije i silovanja uma. A religije abrahamovske objave čine svojim podanicima upravo to: mentalno ih kastriraju, pretvaraju ih u poslušne evnuhe koji izlaze na birališta i plaćaju poreze za vlastite mučitelje. Njima grade dvorce i banke-moderne hramove.

Smatra se nedovoljno istraženim porijeklo ataka na muškost (kao i na ženskost u nekim primitivnim, vjerskim fanatizmom zadojenim sredinama). Kastracija je drevni izum kroćenja divljih životinja, ali i tjeranje robova-evnuha na poslušnost. Jadnim porobljenicima zavojevači su često kidali i jezike. Taj čin fizičke degradacije imao je uvijek dodatnu konotaciju višestrukog moralnog poniženja nedužne osobe bespravno lišene slobode. Ako je taj vid kažnjavanja nekada bio sastavni dio rituala pretvaranja slobodnih ljudi u robove žigosane na najgori način, čemu obnova tog rituala u modernim vremenima? Odgovor je samo jedan: kastracija je segment democida. Nisu svi zarobljeni muškarci ubijani u posljednjem ratu na Balkanu, činilo se dovoljnim lišiti ih muškosti. Fenomenom silovanih žena iscrpno se bavila domaća i svjetska javnost, ali fenomenom silovanih i kastriranih muškaraca nedovoljno, ili nimalo. Ali je upadljiv broj učesnika u ratu koji se nisu vratili svojim porodicama nego lutaju negdje po svijetu nijemo pateći svoju muku, sramotu i bol, sa kojim često podižu ruku na sebe. Normalan čovjek se s pravom mora zapitati, kakva je to politika, za čije je interese vođena, ako je njen cilj na tako jadan način obezvrijediti i poniziti tijelo čovjeka? Većinu protagonista zlodjela ako ne stigne pravda sustigne ih glas savjesti, pa se nevjerovatnim čini da mogu mirno spavati bez gomile narkotika kojim ubijaju taj moćni glas koji će ih doživotno pratiti. Jer i oni, ma koliko zli bili, bar u svojim podsvijestima znaju da su nanijeli veliko zlo drugom čovjeku oduzevši mu prirodno pravo na biološku ulogu muškarca. Takve će stići olujni naleti ludila pa će bjesomučno juriti od oltara do nekog novog rata. Da su ti manijaci i sami dio nečeg iracionalnog, pripadnog centrima okultizma, govori činjenica da nikada nisu prošli faze odrastanja i temeljitog seksualnog odgoja. Svjesno je decenijama provođeno zaglupljivanje i zatupljivanje masa lažnim moralnim vrijednostima. Tome su često doprinosile vjerske ustanove, što je maestralno demistificirao psihoanalitičar Wilhelm Reich u svom poznatom djelu „Masovna psihologija fašizma“, posebno u poglavlju „Ukorjenjivanje religije seksualnim strahom“.

Kao da sve to nije naše? Jedan mlad čovjek je doživio ono o čemu je već postojala anegdota. Većina epizoda njegovog burnog i zanimljivog života bila je anegdotska, pa je već postojećoj priči o čovjeku koji je greškom ušao u ženski toaletni prostor, on pridružio vlastito iskustvo. U toku nekog slavlja u luksuznom hotelu i on se u prilično „veselom“ stanju našao u zabranjenoj zoni. Kada su dame povikale, a one već „posebno ugrožene“ nakostriješeno počele prijetiti pripitom momku da će zvati obezbjeđenje, on im se onako, nesiguran na nogama, još neskopčan otegnutim riječima obratio: „Šta je gospođe!? Šta ste zagrajale! Pa i ovo je žena rodila, za vas. Sve je ovo naše!“ Jedna od prisebnijih djevojaka uze pod ruku momka i odveze se ga pravo svojoj kući, budući da ga je ovlaš poznavala. Uskoro se ona sretno udala i postala jedna od rukovodećih subjekata velike firme u vlasništvu roditelja pomenutnog razmaženog „nastrljivca“. Zato, dame, prije nego potjerate nekog veseljaka zalutalog u vaše tajne odaje, prvo promislite da li je on tu slučajno, ili je u pitanju neki pravi nasilnik. Dogodilo se i autoru ovog teksta da je kao pionirčić, prvih dana školovanja, dok nije naučio koja je čija strana zahoda sa dva ulaza, piškio na sred ženskog nužnika dok su curice smijuljeći se obavljale svoje na beton, poredane pored zidova. Niko se nije bunio, kao ni na starim agorama na kojima su se potrebe obavljale javno kao i sve druge društvene djelatnosti. Ali, jednog dana stigao je dekret glavnog carskog sveštenika koji je rekao, sve je ovo moje, a vaše što je lično, nije više vaše, morate ga se odreći, za sablazan je, stid i sramotu. Pobunjeni su građani fekalijama mazali proglase i proklinjali nove zakonodavce. Od tada vjerovatno datira početak psovanja. Jer, politika i jeste jedna velika Cloaca maxima, samo što se psovanje njenog rodnog mjesta, Rima, individualiziralo i pretvorilo u osobno psovanje života. A Rim se svetio sve češćim tjelesnim kaznama, usavršenim za vrijeme Inkvizicije, čemu nije mogao izbjeći ni jedan Giordano Bruno, koji je jadan tokom sedmogodišnjeg zatočenja do konačnog spaljivanja prošao sve oblike sakaćenja. Renesansa u kulturi i umjetnosti nakon stogodišnje borbe protiv milenijumskog pomračenja bila je kao bljesak plamena svijeće, nedovoljnog da nadbasja neumitnu propast civilizacije. Na kraju 20. vijeka, kastrirati, silovati, na nacionalnoj osnovi, predstavlja ispunjenje suicidalne kletve pobunjenog evnuha, i osvete za njegovu bespolnost, umuklost, da se svijet surva u vlastitu crnu maximu, skupa sa njim i svim modernim internet-robovlasnicima. Kad već ništa više nije njegovo, neka ne bude ni „naše“!

Prisutan je neprelazan ponor psovki na društvenim mrežama. I prije nego su saslušali sugovornike, novi gladijatori spremni su da iz svojih udaljenih busija raketiraju salvama najprizemnijih uvreda svoje anti-lajkere. Bogatašima upravo to odgovara: što više mržnje pauperizovanih građana što se bave sami sobom, uz iscrpljivanje snaga potencijalnog protivnika u virtualnom prostoru. Bolje je da tri četvrtine populacije Planete drže pognute glave gledajući u svoje mobitele, nego imati ih na barikadama i u pravim uličnim demonstracijama. Bolji je elektronski međusobni rat gladnih, nego pravi rat protiv njih. Moguće ih je mentalno silovati i kastrirati, a da oni toga postaju svjesni toliko usporeno da će u cijelosti shvatiti zavjeru protiv humane civilizacije tek kada bude prekasno.

Postoji ipak nada: možda će nadvladati majčinski instinkt, kao kod onih žena, majki, sestara, supruga, koje su feudalci silom dovodili na trg da prisustvuju okrutnom činu kastracije pobunjenog i uhvaćenog predvodnika njihovog porodičnog plemena. Samo ona koja rađa časnog i čestitog mužjaka zna njegovu vrijednost, suprotstavljenu antivrijednosti kreature s već amputiranim moralitetom i savješću. Ona koja ne psuje pripitog razmaženka već će mu pomoći i da se zakopča, ima šanse skupa s njim poroditi moralne zdrave i humane nasljednike. A one koje vole vladati i “elektronskim selom” i čitavim materijalnim svijetom, kao britanska kraljica, ne interesuje što svijet nestaje u vlastitom močvarištu. Pa kad je već tako, da opsujemo takav svijet kao što glumac Kole Angelovski čini u zadnjem činu svoje uloge, svoje virtualne, glumačke pogibije: „Jebi se sad svijete, bez mene!“

Ipak, psovati ne vrijedi. Svaka je psovka dokaz nemoći i predstavlja mirenje sa psovačima-zlikovcima. Sa njima ne treba imati ništa zajedničko, ni psovke, ni kastriran um. Sva ona obeščašćena i masakrirana tijela sunarodnika, prvih komšija, samo zbog razlike u imenu, ne mogu biti zalog pada u ništavilo u koje će pasti duše njihovih krvnika, ostalih, zapravo, bez duše. Obeščastivši druge duše, nanijevši im patnju i bol, postigli su samo to da postanu i ostanu bezdušni. Fizički kastrirajući druge, kastrirali su sebe mentalno i izopćili iz zajednice humanih bića. Njih ne treba psovati niti imati vokabular sličan njihovom. Ne treba ih čak ni žaliti, a pominjati ih tek toliko da se ne zaboravi, i ne oprosti. To je najbolja osveta i jedini pravi odgovor na njihov zločin protiv čovječnosti. A o sebi samima, o vlastitim dušama i o karmičkoj uzročnosti na putu ljubavi i samilosti i razumijevanju uzroka palosti duša, uvijek imamo razloga da razmišljamo, budni i nikada posve nezabrinuti i bezbrižni. Vrag nikad ne spava. Vreba da nas uhvati, za, pa zna se, za tačkice.