Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Ponedjeljkom u hodu

naya1Pomislio sam da treba imati čelično međunožje za izaći po onoj hladnoći i kiši tog prvog ponedjeljka u decembru i započeti još jednu sedmicu ispočetka. Stiskao sam ledeni zrak nosnicama, i koračao razmišljajući kako svaki čovjek kojeg sretnem ima svoju priču, svoje ideale i snove, svoje heroje i kosture iz ormara, svoje sreće i tuge, vjeru i karmu. Svaki pogled koji sam uhvatio tog jutra, našao je odraza u jezeru osjećaja koji sam nosio u sebi. Uzvratio bih im osmjehom razumijevanja, pripadanja, prihvatanja dok su me oni čudno gledali i dok me zabavljao bijeli dah istog zraka koji su moji saputnici izdisali.

Sjetiću se rado tog ponedjeljka u decembru, tako običnog i posebnog, jer u momentu dok sam o njemu mislio, on je već bespovratno iščeznuo ali sam si to jutro po ko zna koji put potvrdio da je život svakog živog stvora, borba preživljavanja u igri mačke i miša sa sudbinom, malo je nadvladamo, malo mislimo da držimo konce u rukama, a onda ubrzo vidimo da smo pijuni na gigantskoj šahovskoj ploči velikih igrača koji se katkad trznu iz sna kada ih sat podsjeti da je vrijeme njihovog poteza.

Takav je i moj, takvog ga doživljavam i prihvaćam, svjestan da postoje borbe u kojima pobjeđujemo i one u kojima gubimo, i jedne i druge potrebne da bi nas ojačale i uvjerile u (ne)ispravnost naših stavova, odluka i djela.

U svojim borbama nerijetko sam jedini vojnik u četi, ne samo zbog toga što nisam imao (ne)sreću da neko drugi krči put za mene, već prvenstveno zbog svoga stava da su stvari koje sami postignemo puno draže i vrjednije od onih koje nam serviraju na tanjiru, hladne uslijed nedostatka žara borbe i želje za dostignućem.

Život je jedno golemo i nesagledivo ratno polje na kojem svakodnevno ratujemo. Od rođenja pa do smrti bijemo bitke iz kojih nekada izlazimo kao gubitnici, a nekada kao pobjednici, no dinamika dešavanja nam nikada ne dozvoljava kontemplacije, već dok trepnemo, obuzme nas novi poduhvat, nova nastojanja, nove sreće i nova razočarenja i već se nađemo u susretu s novim izazovima. Još dok ukrštavamo koplja s našim protivnikom, postajemo svjesni prolaznosti naših izazova, znajući da će naš današnji kolaps ili ushićenje koliko sutra postati predmetom pomirenja i osmijeha, kada postanemo zreliji i kada shvatimo da je današnji boj smiješan prema ratovima koji nas čekaju. Onda shvatimo da su čar i ljepota života smješteni u momentima pauze, dok se odmaramo između jedne pobjede i poraza, upravo u onom vremenu kojega nismo ni svjesni, kao što nismo svjesni ni da život neumoljivo prolazi i da nas vrijeme ne pita za raspoloženje.

Ove riječi ispisujem jer sam danas za jednim stolom, u jednoj kafani, šutio i slušao prazne riječi onih koji gornje rečenice ni u najvećem pijanstvu ne mogu izreći, koji u tmini svoje sobe, kada se dnevna svijetla ugase, bulje u prazninu i traže smisao, svjesni svojega lutanja i izgubljenosti, nesretni jer nikada nisu osjetili ushićenje kada nešto postigneš ili stojiš pred zidom puta kojeg si sam pogrešno odabrao, a ne ušuškan u (ne)sreći koju su drugi stvorili za tebe.

Također, kada pomakneš zavjesu i proviriš kroz prozorsko staklo, uvidiš da dar razuma čovjeku ponekad  ukrade neopisivo magične momente poput onog kada primijetiš da je vani svijetlo iako je već odavno po satu mrak, kada pahulje bjeline prekriju prljavštinu čaršijskog asfalta, kada zavlada neka prijatna tišina i zrak postane lepršavo lagan a suvišni ljudi bez trunke ljubavi iščeznu s ulice…

…onda ti postane jasno da je život ono što stoji između dva momenta tuge, ono vrijeme koje je univerzalna mjerna jedinica sreće a dostiže se ili začuđujuće lako ili se umre bezuspješno tragajući za svime onim što nam drago i poznato lice u prolazu uljepša osmjehom…

…poželi čovjek podijeliti momenat s nekim ko ga razumije, ko ne šuti ili ne priča previše, čisto da se uvjeri da još neko osjeća ushićenje kada vidi snijeg a da ne traži niti trunke više od života već osjeća da je sretan sada i ovdje…

…s takvom osobom…