Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Umro Visočanin koji je tvrdio da je uhapsio Dražu Mihailovića

adem halilovicU Visokom je danas u 88. godini života umro Adem Halilović, čovjek koji je prije nekoliko godina došao u centar pažnje medija sa područja bivše Jugoslavije izjavom da je lično učestvovao u hapšenju Draže Mihailovića 1946. godine. Živio je u Gornjoj Zimči, a njegova priča nikada nije dobila zvaničnu potvrdu. U nastavku možete pročitati njegov intervju dat novinama Press 11. oktobra 2009. godine.

Halilović: “Ja sam uhapsio Dražu Mihailovića!” ( 11. 10. 2009, Press)
 
Adem Halilović (82), partizanski veteran iz Gornje Zimče kod Visokog, tvrdi da je lično učestvovao u hapšenju četničkog komandanta Draže Mihailovića!

Halilović, koga u kraju drže za čestitog čovjeka, kaže da je kao 18-godišnjak, u grupi od 50-ak boraca Šeste krajiške brigade, više mjeseci nakon II svjetskog rata proveo u šumi, izdajući se za četnika, kako bi prevarili Nikolu Kalabića i namamili ga da u klopku uvuče svog komandanta.

Doduše, njegova verzija jednog od najmisterioznijih događaja u bivšoj državi prilično se razlikuje od zvanične “partizanske historiografije”, koja zasluge za hapšenje Mihailovića, za čijim se grobom sada intenzivno traga, pripisuje posebno obučenoj grupi od 12 operativaca Ozne.

Ipak, Adem kaže da je istina drugačija i da je samo hapšenje generala Mihailovića izgledalo mnogo jednostavnije nego što se to već decenijama predstavlja u javnosti. Međutim, i prema njegovoj priči, Dražu je izdao upravo Kalabić! Pritisnut godinama, ne sjeća tačnih datuma i mnogih drugih pojedinosti važnih za rasvjetljavanje akcije, koja je još obavijena velom tajne, ali osnovne detalje, kaže, i te kako pamti. Kazao ih je i ranije nekim historičarima, te sarajevskom glumcu Josipu Pejakoviću, ali koliko zna, to do sada nije izašlo na svjetlost dana.

“Priprema akcije je počela u Užicu, nekako poslije rata, kada nas je komandant Šeste krajiške brigade Milan Šumonja okupio i zatražio dobrovoljce koji će se uvući u redove Nikole Kalabića i, preko njega, konačno, pokušati doći i do samog Draže. Kada se prijavio Mile Kovačević, komandant moje Četvrte čete, i njegov zamjenik Mirko Orelj, potporučnik po činu, i ja sam, kao najmlađi među njima, pošao za njima i pridružio se grupi od 50-ak provjerenih boraca, mojih dobrih saboraca iz Šeste krajiške. Tu su nam dali lažne brade i uniforme, kako bismo mogli da se pretvaramo da smo pravi četnici. Tek kasnije sam saznao da sve vrijeme nismo bili sami, jer su nam leđa štitili naši saborci iz jedinice, koji su nas potajno pratili na dobroj udaljenosti. Kada smo nakon dužeg pješačenja stigli na Šargan planinu, tu smo u šumi našli Kalabića. Nije ništa sumnjao, pa nas je primio kao prijatelje, svoje četnike. Što je najgore, Kalabić je dotad “provalio” i “sredio” tri naša oficira. Mi smo, uprkos tom saznanju, morali da se pretvaramo da smo četnici i ničim nismo smjeli da odajemo ko smo. Onda smo, zajedno sa njim, krenuli prema njihovom štabu na Jelovoj gori, tamo negdje kod Milanovca”, prisjeća se Adem i ističe kako je Kalabić, kojeg opisuje kao “čovjeka sa jako dugim rukama”, nakon nekog vremena posumnjao da neki od njih, ipak, nisu četnici. Kako tvrdi, sumnjičavi Kalabić je upravo tu, na Jelovoj gori, naredio svojim pratiocima da streljaju njegove komandire Kovačevića i Orelja, ali cijelu akciju je spasila dovitljivost prerušenih partizana.

“Pred streljanje, Orelj je podigao obje ruke i uzviknuo: “Ginem za kralja i otadžbinu”, na šta je Kalabić bukvalno, onim svojim dugim rukama, udario po uperenim puškama i, psujući ih, povikao na svoje pratioce: “Je… vam boga, ubijate naše ljude!” Mirka su tada pustili, a on je poslije došao kod mene. Sav se tresao od straha… Kad, utom, odnekud izbi naš major Jusuf Ličina, koji nas je tajno pratio, sa našim borcima i dreknu: “Ne mrdajte, sve ću da vas pobijem!” Tada je lično zavezao Kalabića i naredio nama da se razotkrijemo i pokupimo četničko oružje”, priča Adem.

On se sjeća da su partizani “negdje” odveli Kalabićeve pratioce i da je poslije čuo da su oni pobijeni. U međuvremenu, prava akcija je, prema njegovog verziji, tek počinjala. Major Ličina, kako priča, naređuje Kalabiću da radio vezom kontaktira sa Dražom, koji se tada skrivao negdje kod Han Pijeska, i da mu zakaže sastanak. Draža pristaje da dođe negdje na sredinu puta, na tromeđu Srbije, Bosne i Crne Gore.

“Kalabić je pozvao Dražu i slagao ga da mu je prokrčen put za Italiju, jer je tamo i namjeravao otići. Draža mu je povjerovao i dogovorio se sa njim da ćemo se sastati na planini Tari, na nekom Bijelom brdu. Do tamo smo pješačili, i dalje se izdajući za četnike. Kad smo, konačno, nakon nekog vremena došli kod Draže, sve u pratnji Kalabića, Draži je prišao major Ličina i vezao ga. Tada je i general shvatio šta se dešava, pa je, onako vezan, zagrmio na Kalabića: “Šta uradi od njega i da mu j… sto majki… I da mu djeca ne imala roda ni poroda”. Kalabić mu je na to samo uzvratio da smo, mi partizani, “veće kurve od njih” i da smo ga prevarili”, kaže Adem.

Kao najmlađem učesniku akcije, tvrdi da mu je pripala čast da sa grupom saboraca sprovedu Dražu do Beograda. Kako kaže, na putu do zatvora, koji su prešli više pješke nego kolima, Draža je bio šutljiv i povučen u sebe, gotovo ni riječ ne bi progovorio. U prilog svojoj priči, Adem tvrdi da je, zajedno sa saborcima koji su propratili Dražu do Beograda, nagrađen prisustvom na suđenju Mihailoviću. Za njega, kaže, nije bilo veće sreće i nagrade od toga.

Tu se negdje i završava njegova verzija hapšenja Draže, jer o njegovoj daljoj sudbini nakon suđenja ništa ne zna. Adem je u vojsci ostao još nekoliko godina, ali je uniformu skinuo nakon nekog vremena i vratio se u svoje rodno selo, gdje je, zahvaljući ratnim zaslugama i naknadnom školovanju, dugo godina bio instruktor za bojne otrove na tadašnjoj predvojničkoj obuci. O Draži, kaže, nikada nije pričao, kako mu je i naređeno “odozgo”, ali danas ne želi više da skriva istinu kad su već sa onom državom nestali i svi razlozi za dalje tajne.