Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Bio sam u Visokom, trgov'o na veliko

putokazi ulaz u visokoDa, tako se nekad pjevalo u Visokom, pjesma Bugojanca Vinka Brnade bila je popriličan hit. A ko se makar malo bavio poviješću bosanskog srednjovjekovlja, sigurno zna da je taj grad još u to doba bio jedan od najvažnijih trgovačkih centara ovih prostora. Trajalo je to stoljećima, a posljednji put je potvrđeno 1982. godine, kada je s radom počela „Vema“, tada najveća robna kuća u Bosni i Hercegovini. Danas je „Vema“ olupina, kostur, ruglo grada. A šta se desilo? Čudnim stjecajem okolnosti u susjednom Kiseljaku je, u hotelu „Dalmacija“ (koji danas također ne radi) zbog blizine Sarajeva, smješten glavni stožer međunarodnih mirovnih snaga. Uhvatile se i neke veze sa vlastima ratne Republike Srpske, počeo šverc svim i svačim, takoreći je prekonoći nikla tržnica i… Nakon što je rat stao, Visočani se nisu snašli, kiseljačka tržnica rasla je tolikom brzinom da je prijetila preplaviti gradić, onda se u Vitezu pojavio „Fis“, u Brčkom su stranci napravili „Arizonu“… I da ne duljimo, višestoljetna slava visočke trgovine završila je u prašini.

Eto, moglo se krenuti sa bezbroj zanimljivih tema o Visokom, a krenusmo s trgovinom, s nečim što je bilo, čega, međutim, više nema, barem ni blizu onoliko koliko ga je nekad bilo.

I bez razvijene trgovine, Visoko živi neki svoj život, poseban, drugačiji od drugih. Na nekadašnja vremena kad je grad bio sresko sjedište i kad se u njega svakodnevno, a pogotovo pazarnim danima, slijevala rijeka Varešaka, Fojničana, Kiseljačana, Brezana, Kreševljaka i drugih, još podsjećaju radnje sa starim zanatima u samoj čaršiji, pa se još može vidjeti radnja iznad koje stoji firma „Bojadžija“, vjerojatno jedna od posljednjih takvih u BiH, ili one u kojima majstori obućari kuckaju svojim čekićima i šilima buše bezbrojne rupice na nečemu za što je teško naslutiti da će se pretvoriti u nadaleko znane visočke opanke.

Ali, hajd'mo iz početka. Mada to nije lako, jer Visoko, kao prometno čvorište, ima više početaka. Dolazak iz pravca Kiseljaka nekako je najtmurniji: nekoliko četvornih kilometara grobalja pa onda Visoko. Najveće je, dakako, muslimansko, dok su se katoličko i pravoslavno nekako skvrčili u moru nišana. Ali se prije tog službenog gradskog groblja nalazi još jedno: u pristranku iznad ceste, neprimjetno za one koji za njega ne znaju, leži židovsko groblje. Mrtvo groblje, ali doslovno, jer su Židovi, kao manje-više i drugdje u BiH, tijekom Drugog svjetskog rata naprosto pometeni s lica zemlje. Nekad ih je, očito, bilo mnogo u Visokom, vidi se to po prelijepim nadgrobnjacima, od kojih neki odaju bogatstvo i moć njihovih vlasnika, a i kako bi glavna trgovačka čaršija mogla biti to bez Židova?

Ono što je Židove zadesilo tada, Srbe je zadesilo tijekom posljednjeg rata. Točnije, prije i nakon njega, kad ih je većina otišla tražiti svoju sreću negdje drugo. Nije, dakle, bilo nikakvih masovnih zločina, da ko ne shvati krivo, nego su naprosto otišli, iz ovih ili onih razloga. Zato i pravoslavna crkva svetog Velikomučenika Prokopija, podignuta davne 1857. godine, na samom ulazu u grad, čim se prođu groblja, djeluje nekako nestvarno, kao da je zaostala iz nekog drugog, davnog vremena. Začudo, četiri C na crkvenoj kapiji preživjela su i rat i poraće. Ili ih niko nije primijetio ili je procijenjeno da ocila, kad su već učinkovito riješena neka druga, važnija pitanja u svezi s tim, i nisu toliko važna.

Ni malobrojni Hrvati ovdje ne predstavljaju nikakav politički subjekt, ali katolici itekako predstavljaju. Razlog je, dakako, franjevačko sjemenište sa samostanom i crkvom svetog Bonaventure, podignuto početkom stoljeća upravo ovdje, na otprilike istoj udaljenosti od triju starih samostana (Fojnica, Kraljeva Sutjeska i Kreševo), kako se fratri barem oko toga ne bi svađali. Samostanski kompleks u mnogočemu je, ne samo kad je u pitanju vjerski segment, primjer drugima: iznimno bogata knjižnica, disciplina u konviktu, visoka razina nastave, uzor(a)no poljoprivredno dobro i mnogo drugoga. Unatoč činjenici da nadležni čine sve što je u njihovoj moći (a očito je toga mnogo) da fratrima ne vrate dio kompleksa koji im je nakon Drugog svjetskog rata oduzela „narodna vlast“, pretvorivši ga u vojarnu.

Jedna druga crkva, točnije njene ruševine, privlači (ili bi barem trebala privlačiti) mnogo više pažnje. Mjesto se nekad zvalo Mili (Mile), a danas se zove Arnautovići. Tu se nalazila prva prijestolnica srednjovjekovne bosanske države, zborno mjesto državnog sabora, ali i prvi franjevački samostan u Bosni. Tu su, u gotičkoj crkvi, bili grobovi mnogih uglednih glava, uz ostale i bana Stjepana II. Kotromanića te bana i kralja Tvrtka I. Kotromanića, koji je tu i okrunjen (1377.), kao i kralj Stjepan Tomaš (1444.). U samostanu je bilo i sjedište franjevačke kustodije i vikarije. Danas posred (da posred, ne pored) ostataka krunidbene i grobne crkve prolaze automobili i kamioni, a nerijetko, jer nije ni ograđena, po njima pasu ovce. Političari su godinama obećavali da će izmjestiti cestu, ali je na obećanjima sve i ostalo. Novac za to nikad nije osiguran, no jest za džamiju, nimalo nalik našim, bosanskim, sagrađenu u neposrednoj blizini ostataka crkve. Ništa čudno, jer tako čvrst „zagrljaj“ bosanskih banova i kraljeva sa katoličkom crkvom naprosto iritira mnoge koji su danas vlast u BiH i koji bi voljeli da je i ostatke ostataka crkve, samostana te banova i kraljeva nepoćudnih imena zatrpala trava.

A ako počnemo o objektima islamske arhitekture, eh, što bi se tu dalo pisati… Da, ima tih novih, ali i mnogo starih džamija, koje izgledaju više kao dio reljefa nego kao dio arhitekture: srasle sa svojim mahalama, naprosto su nešto što je nemoguće zamijeniti bilo kakvom drugom građevinom. Službeno je najljepša jedna nova: Šerefudinova (Bilela) džamija, sagrađena 1980. godine prema projektu Zlatka Ugljena. Projekt džamije dobio je 1983. godine nagradu ”Aga Khan” za arhitekturu, eto zato se može smatrati službeno najljepšom.

Nekom neka, nekom neka druga, a meni je najljepša Tabačka džamija (Tabačica), smještena u starom dijelu čaršije, na obali rijeke Fojnice. Današnja Tabačica podignuta je 1871. godine, nakon što je dotadašnju istoimenu džamiju odnijela nabujala Fojnica. Obnavljana je i nakon posljednjeg rata, ali, srećom, u izvornom obliku. Ima, eto, i onih koji vlastitu tradiciju, čast i dostojanstvo nisu spremni prodati za arapske donacije.

Za one koji ne znaju ko su tabaci, evo, reći ćemo – majstori koji su prerađivali kožu. Obrada kože i nije baš neki mirišljav posao; naprotiv, smrad koža uvlačio se u svaku poru, što je smetalo drugim džematlijama. Elem, tabacima su, kaže predaja, u neko doba zabranili pristup, a oni se dosjetili, porefenali i napravili svoju džamiju. U blizini džamije, preko puta zgrade Zavičajnog muzeja, postavljena je stupa, jedina sačuvana na Balkanu. Stupa je je sprava koja je služila za mrvljenje i ustnjavanje lista ruja i hrastove šiške, prirodnih sredstava za štavljenje kože.

Stupe su otišle u povijest, ali su visočki majstori obrade kože i danas aktivni. Zahvaljujući tome, Abdulah Sidran, iako o tome pojma nemaju ni on ni njegov izdavač, ovdje na više mjesta imaju besplatnu reklamu za njegov roman (ako je uopće roman, o čemu je dosad napisan još jedan „roman“ rasprava) Otkup sirove kože.

I Visoko ima svog pisca, a zove se Mensur Ćatić. Nije baš Sidran, ali po stihovima, bar tako neki misle, nije ni lošiji. Kvaliteta, međutim, nikad ne igra glavnu ulogu, pa u Općini Visoko, kad ih se pita bi li malo financijski pogurali izdavanje Ćatićeve knjige, imaju spreman odgovor: Novac je već potrošen „za štampanje rokovnika“. Ćatić, inače rođak velikog Muse Ćazima Ćatića i (po majčinoj liniji) također velikog Zaima Muzaferije, ne brine previše za to; ako ga ne priznaju u njegovom gradu, priznaju drugdje na području – kako to sad kažu – b-h-s-c jezika, pa ne fali ni knjiga ni nastupa.

A kad smo već kod pisanja, jedna ploča u Visokom svakako zaslužuje osvrt. Ma jok, nije Kulinova ploča iz 1193. godine, nađena u obližnjim Biskupićima, a nije ni nešto manje poznata nadgrobna ploča kaznaca Nespine iz njegove grobne crkve u Gračanici, nego ploča koja strankama kazuje gdje se nalazi Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda u Visokom. Bit će da je postavljena nekad u poratnom vremenu, kad su oni koji su predstavljali vlast željeli pokazati kako su i koliko demokrati, ali im se, eto, omaklo, pa su pokazali i vlastito „znanje“: u natpisu su, naime, u slova ćirilice koju smo mi stariji učili i pisali njom svakog drugog tjedna, umiješana i slova – ruske ćirilice! Ploča godinama stoji kako stoji, a da niko ne primjećuje kakva glupost je napravljena. A Rusi uvjereni da u Federaciji i nisu baš omiljeni!

Imalo bi se mnogo toga pisati o Visokom, tema je prosto i previše za jednu putopisnu reportažu. O grnčarima iz Liješeve i čibučarima iz Goduše, o ostacima srednjovjekovnog Visokog na Klisi ili ostacima Čajangrada iznad Gračanice, o starim ukrašenim nišanima, o Institutu sevdaha u Mulićima, o starim bosanskim kućama, o medresi u Velikom Čajnom, rodnom mjestu nesuđenog predsjednika Mustafe ef. Cerića… Ali se negdje mora stati, jer ako sve bude do u detalje opisano, ko će onda doći u Visoko vidjeti sve to?

P.S.: Ako ima, a sigurno ima, i onih koji su očekivali da će biti napisano i nešto o navodnim visočkim piramidama, uzalud su očekivali. Jer pisati o nečemu što ne postoji nije posao za putopisce nego možda za pjesnike. Putopisci ne pišu bajke nego ono što vide. Ili za znanstvenike nalik onima koji u CERN-ovom centru, negdje na švicarsko-francuskoj granici, love Božju česticu. Šanse da u Visokom postoje piramide i da cernovci ulove to što love su, naime, podjednake 🙂

Bljesak.info/Visoko.co.ba/Foto: Hamdo Mataradžija