Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Priča za laku noć ili dobro jutro

naya1Neku noć, dok sam pretvarao misli u riječi, a riječi u rečenice sa svojom prijateljicom, ista mi ispriča svoju viziju, koja je ostavila dubok trag u meni, a koju ću ja pokušati u obliku priče za laku noć ili dobro jutro (s određenim korekcijama) podijeliti s vama:

Noćima sam, kaže ona, kao svjetiljka na raskrižju nekih dviju sporednih ulica. Preko dana mirno stojim dok kraj mene prolazi pokoji slučajni putnik. Noću obasjavam put sve do ugla raskrižja, a s jutrom se gasim. Jednom su mi neki vandali slupali okruglu glavu, pa su mi sada stavili novu koja ne pristaje mom tankom vratu. Veća je i teža, skoro pa me savija kada me gledaju iz daljine. Prolaze tako mimo mene automobili, ispod mene u onom malom krugu što ovako jadna obasjavam stane pokoji ljubavnik pa čeka, no ne primjećuju me.

Dok ćutim na svome ćošku, već godinama otkad me uspraviše, ja zaljubljeno u Mjesec gledam. Ni Sunce neće dostići ljepotu njegovog sjaja. Po danu je i prometno, no noći su mi puste i radne. Sva mi je zabava ljubiti Mjesec. Tako on nadvisi ljepotu Sunca. Sunce mi je nekako preoholo, ne mogu dugo da ga gledam, dok je Mjesec čak i onako lijep dobar drug. Oslonac je u noćima samotnim, najbolji sagovornik, najbolji narator što prede priče snova.

Voljela bih nekada da imam čovječje umijeće da se sama ugasim i legnem pod mjesečev sjaj. Voljela bih da me miluje svojim svjetlosnim prstima dok noć pjeva o snenim putešestvijama. Da do mene dopire i kroz najdeblje zastore i obasja mi dušu Noćnu. Ovako, ja sam i sama svjetlo, a svjetlo obasjano ne može biti. Nikako da dođe noć kad će me ugasiti. Ko bi rekao da jedna svjetiljka mašta o tome da bude ugašena, da joj uzmu bit postojanja. Ako bih odlučila svjesno da ne radim, onda bi mi promijenili svjetlosni um i to više ne bih bila ja. Ta neka druga u mome tijelu ne bi znala kako iskreno ljubiti Mjesec. On zna da ja njega ljubim.

Jedne zime, dok je prosipao svoj blijedi sjaj po nametima vataste bjeline, ja sam stajala na hladnoći i zavidjela mu na ljepoti. Sve što jedna svjetiljka u životu može poželjeti jeste da bude lijepa kao on. Pored te staklaste raskoši kojom obasjavaše snijeg, ja se postidjeh i ugasih svoj bijedni sjaj. “Ne stidi se” – reče i pomilova mi skaredni lampion svojim prozirnim prstima. Svjetlost me zaškaklja i sama od sebe poče da isijava iz moje glave, jače no ikada prije. “Volim i ja tebe, ti si jedno od moje djece” – kaže meni.

Tu večer mi je rekao kako nije nužno da Zemlja treba Sunce, da nekada i Sunce treba Zemlju i da je to i njegov slučaj. Da njegova ljepota nije ultimativna i neprevaziđena, nego da ovisi od nas kojima će on uvijek biti primjer, kojima će uvijek biti Mjesec. Da zato i jeste tako lijep… Kada osjetih da me on treba, mene, svjetiljku s ugla neprometnog raskrižja, sve je postalo važnije, svaka noć je bila neophodna dužnost: biti Mjesecu svjetlo. Od tada mu dajem svoju bezuvjetnu ljubav, no nikada neću biti zvijezda da mu priđem dovoljno blizu.

I tako, nakon ispričane ove vizije, koju ja eto vama napisah u obliku priče, kontam kako na kraju i oni koji isijavaju trebaju svjetlo. Ako ništa, barem zbog toga da i njih neko jednom osvijetli… S ljubavlju…

Naravno…