Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Šta se to koga tiče?

jasenko korjenicVeliko, skoro pa nenadmašivo, književno djelo “Travnička hronika” našeg najvećeg “ovdašnjeg” pisca i nobelovca Ive Andrića, za vrijeme školovanja u kakanjskoj STŠ “Kemal Kapetanović”, olako sam prešao, tačno onoliko koliko je bilo dovoljno da se profesorici pri usmenom izlaganju demonstrira za pozitivnu ocjenu, jer u tim godinama mi je sve bilo preće od intelektualnog uzdizanja. Stvari će se promijeniti u godinama koje su dolazile, pa sam o Andriću neprestano istraživao na web pretraživačima, kada me u izvjesnom trenutku počelo zanimati kako je Evropa odlučila da nagradi i za sva vremena obilježi čovjeka, jednu rijetku individuu balkanske svjetine, koji je uspio svu lakrdiju i nazadnost balkanskih naroda pretočiti u književna djela, i zauvijek sačuvati prilike vremena koje su okivale Tamni vilajet. Jedne prilike, Adnan Jašarspahić i ja smo razgledali knjige u sarajevskoj knjižari “Svjetlost”, pa kad smo naišli na “Travničku hroniku”, Adnan ju je zgrabio i rekao tiho: Korjas, ovo je knjiga za nas. Adnana, novinara iz Visokog, u trenutku dok mu je zagrebački novinar Aleksandar Stanković pisao autogram na knjizi “Sto faca i Aca“, nazvao sam visočkim Matijom Babićem, na što je Stanković na sekund zastao, razmislio, i potom se slatko nasmijao. Jašarspahić je u Visokom i Bosni i Hercegovini, ono što je Matija Babić, vlasnik portala Index.hr u današnjoj Hrvatskoj.

Po nekom skromnom osobnom uvjerenju, smatram da se današnje vrijeme u kojem živimo u rasturenoj i nazadnoj Bosni i Hercegovini, može posmatrati kroz Andrićeve stavove i konstatacije, na sceni je povratak u prošlost, javašluk, nerad i korupcija, kao u najgorim vremenima pod Otomanskom čizmom, nazadnost i nespremnost na prihvatanje globalnih društvenih promjena, nacionalizam i religije tuku na sve strane, raste nezadovoljstvo, a ovdašnjoj svjetini kako u političkom i civilnom polju, horizont se pruža samo do vlastite ulazne kapije privatnog begovata. Nedavno su na padinama Trebevića postavili krst da prkosi Muslimanima, ulicama Sarajeva marširaju Turci sa turskim zastavama, a u Herceg-Bosni ne znaju za ‘povijest’ drugačije, nego po Anti Paveliću. Baš u vrijeme posljednjeg Ramazana, naišao sam na Ramazanski sajam knjige u centru Sarajeva, pa nonšalantno razgledao literaturu, dok nisam ugledao “Lagunu”, izdavačku kuću iz Beograda. Iznenađeno sam prišao štandu, na kojem se na istaknutom položaju nalazila Karajlićeva knjiga “Fajront u Sarajevu”, a odmah do nje čuvena Andrićeva doktorska disertacija ““Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“, kojom je “kontroverzni” pisac odbranio doktorat 1975. u Gracu.

Najprije sam se upitao otkud hrabrost da se u današnjem Sarajevu prodaju “muda pod bubrege”, ali sam pomislio i na to da su današnja vremena, ipak malo fleksibilnija za razliku od 1990-ih. I šta se to koga zapravo tiče, svjetinu te knjige neće zanimati, dubokoumne analize koje čovjeka tjeraju na poželjno revidiranje stavova i skladno razumijevanje situacije sa krstom na Trebeviću. Razumijevanje sa saburom, kako bi rekli neki ljudi. Jebo ih njihov krst, jebo te krst kojim se nepismena svjetina ponosi. Ovdašnja svjetina, termin koji ću zauvijek posuditi od Andrića, radije će se sa trulim argumentima prkositi i kurčiti da je njegova religija ispravnija od one druge religije kojom obitava druga svjetina. Nakon što sam zatražio da pogledam tu knjigu za koju sam saznao da je bila zabranjivana, prodavačica je iznenađena, drhtavim pokretom ruke, ispunila moju želju. Ona je naravno znala o čemu se tu radi.

Sutradan sam telefonirao Adnana Jašarspahića i grohotnim osmijehom mu prepričavao kakve sam se knjige domogao, i da sam u njoj pročitao da su se Muslimani za vrijeme Osmanske okupacije u Bosni, protivili izgradnji prvih puteva, jer su smatrali da će se istim putevima do njih spustiti Švabo i poremetiti tok njihove čamotinje u Tamnom vilajetu, kako su oni sretno i ponosno živjeli. Tako je i bilo na terasi “Lutvine kafane”, uvod u “Travničku hroniku”, kada su početkom 19. stoljeća mudrovali begovi, zbog dolaska francuskog konzula Davila, nakon čega će doći i kraj vladavini Orijentalizma u “pola Evrope”. Međutim, već sam spomenuo da se današnje vrijeme u Bosni, zaista može ukrasiti Andrićevim zapažanjima prošlosti, čime se on najviše bavio za vrijeme između dva svjetska rata, kada je bio visoki službenik Ministarstva inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije, jer događa se istinska minijaturna reokupacija Turske i povratak Orijentalizma, ponajviše Kantona Sarajevo, a pozamašno i u Visokom, o čemu katkad čitam u facebook statusima Adnana Jašarspahića. Eto, neki dan u Titovoj ulici, nekakvi Turci voze se automobilom, a ovaj na mjestu suvozača, izvalio ogromnu zastavu Turske i maše, maše, sve do u nedogled. Sarajevo sevdah reunion.

A meni se iskreno jebe za tu zastavu kojom mašu Muslimani, za taj krst na Trebeviću čime se ponosi šumadijska svjetina, za te turske katolike, kako ih emotivno doživljava Andrić, sve im nekako daleko, i Zagreb i Vatikan, a Sarajevo najdalje. Iako smo još uveliko nazadni, iako smo, ako nas gledaš iz Svemira, još uvijek Tamni vilajet, ipak smo malo napredovali. Spasit’ će nas globalizacija, jer ona takve situacije čini beznačajnim, samo ako želiš da takvim putem koračaš, putem kojim se do tebe spušta silni i presilni Švabo da te vodi u “sretniji život”. Vladajući nacionalisti, kojima se ideologija zasniva na temeljima krsta na Trebeviću, mahanja turskom zastavom i slike Ante Pavelića na zidu, nikada neće poželjeti da riješe pitanje “Sejdić i Finci”, svjesni da tako grade puteve kojima će Bosna i Hercegovina postati Evropa, dok će se njome komotno šetati Švabo, a oni više neće biti u modi i na cijeni. Njihov vjekovni tradicionalizam i konzervatizam je njihov spas, a bezglavoj svjetini prkos i kurčenje.

Nije sve tako sivo, pa evo da svima nekada dođe kraj, dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, dokaz su bosanski postkomunisti, koji ostaše bez gaća, pa i mjesta Ministarstva saobraćaja, čime su se četiri godine ponosno kurčili, a gradili puteve na kreditima, koje im je između ostalog davao Švabo, a ovi drugi su se kurčili strašnim religijskim scenskim rekvizitama, kojima poharaše izbore, jer je izbezumljena svjetina ubijena u pojam. Sada će, moguće, na mjesto ministra saobraćaja doći Musliman, mjesto na kojem je postkomunista četiri godine za guzove vukao MMF, pa evo Boga molim da se po nekom običaju ne usprotivi putevima. Jer, uistinu, samo će nas oni spasiti.