Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Mila

visoko.co.baTe noći osjetio sam da je gubim. Nestala je, iskliznula iz mojih dlanova. Ustvari ja je nisam niti posjedovao, nije bila moja. Nikada je nisam dotaknuo svojim prstima, nikada joj nisam bio toliko blizu da osjetim njen miris. U dubokim mislilma išao bih njoj; krišom ulazio u njenu sobu, mirisao njenu kosu, imala je miris proljetnog jutra…

Naime, sve je to počelo davnih sedamdesetih godina u blizini Travnika. Čaršija se budila nakon duge i hladne zime, osjećala se čitostoća i ljepota bošnjačkih avlija. Još pomalo mokra kaldrma od jutarnje rose, sa bujicom guste magle ostavljala je dojama pustoši, sve mirno, nečujno tek poneki dječiji glas prekinuo bi dugotrajnu tišinu, poslije bi ponovo nastao potpuni muk.
Babo i ja, dok sam bio još mali, ali i sada kada sam odrastao ranim jutrom išli bismo u naš mali mlin. Staru, nepomićnu, ali lijepu građevinu na obali Lašve, u kojo sam odrastao. Moje ime je Husejn, tek miran i stidljiv momak iz čaršije. Ne volim hvaliti samoga sebe, ali bih trebao bar pokušati opisati svoju vanštinu. Ali to mogu i očeve riječi: ”Moj Husejn, moje blago, porastao mi je mašAllah, vitak, ponosan na rahmetli majku, i oči su mu njene, ima onaj isti Fatimin pogled, upečatljiv, mio, drag. “Babo se nikad nije žalio na posao u mlinu. Količinu brašna ili na broj mušterija. Posao nije cvjetao, obojica smo radili pošteno i vrijedno, dajući od sebe što više možemo, ali svakim danom posla je bilo sve manje i manje. Jedva da smo mogli sastaviti kraj s krajem. Dao sam ocu odmora par dana, jer mi je ponajviše žao njega; tradicija njegovog oca, djeda i pradjeda je nestajala, brisala se kao da nikada nije niti postojala.
U jednom od usamljenih dana u mlinu, pošao sam kući ranije, negoli obično. Koračajući kaldrmom, osjetio sam mnoštvo raličitih mirisa u jednom dahu, pomiješan sa mirisom moje duše dajući joj barem na trenutak notu zadovoljstva. Na samom kraju čaršije bila je kuća staroga kadije. A njegova kći je držala pouku djevojčicama, koju su učile prve harfove, ali ih je podsticala, i na lijepo obhođenje prema drugima. Ove subote sam je prvi put vidio. Lijepu kadijinu kći, Amili. Rekao sam sebi riječi o kojima prije nisam razmišljao, i njima dotakao ljepotu, bar mali dio nje, koju je Mila posjedovala.
U prvi mah nježna, ali i hrabra, kao ptica koja se svojim slabašnim krilima održina na vjetru. Bože, koliko je samo lijepa, jednostavno hod, gotovo pa savršeno držanje utkano u zanosnu ljepotu, moje Mile. Zlatna svila, pokrivala joj njena leđa padala preko njenih ramena, krasila njeno lijepo lice. Boju očij nisam mogao vidjeti, bila je isuviše daleko, ali sa sigurnošću znam da su jednako lijepe kao i sve što je njoj podaremo. Kao snijeg bijela put, odavala ju je, uočio sam tek malo rumenila na njenim obrazima ona me gledala, a ja, ja sam stajao kao ukopan, zalijepljen za jedno mjesto, kao lud sam se osmjehnuo. Osmjehnuo sam se Amili, krv je kuhljala mojim venama, iako je dovoljna količina dolazila do mog srca i dalje sam nepomično stajao. Trgnu me selam njenog oca. Uzvrativši pozdrav, upitah kadiju za zdravlje, da se bar malo izvučem iz neugodne situcije. ”Dobro je sinko moj, Bogu hvala dok me ovako dobro paze, ništa mi ne fali.” Kada sam se okrenuo nje nije bilo, otišla je i ja sam otišao. Ali nisam znao da li da se smijem ili da tugujem. Nisam bio tužan, bio sam sretan. Sretan na drugačiji način. Mislio sam da je to druga vrsta sreće, ali ne, moje je srce pripadalo njoj, ja ga više nisam posjedovao. Prolazili su dani, mjeseci, od kada sam je sreo, ali je nisam zaboravio. Gotovo svakog trenutka misilo sam samo na nju, kao da ništa drugo nije postojalo.
Mlin se vratio na stari, posla je bilo kao u stara dobra vremena. Sve je bilo bolje, lakše, nju, moju Milu viđao sam samo u svojim snovima. Maštao sam skorman , ali lijep život s njom u trošnoj kućici, samo nas dvoje , gdje bih joj pričao o svojim dogodovštinama i svemu tome kroz šta sam prošao od našeg prvog susreta.
Ona bi se samo smiješila i obarala pogled neznajući šta da kaže, jedino što je govorila jeste to da ni njoj nije bilo lahko. Sa mušterijama u mlin su dolazile i vijesti o odlasku u vojsku. Odrastajući rasle su i moje obaveze, osim svakodnevnih obaveza, posla u mlinu, na red došla je i obaveza odlasaka u vojsku. Svaki zdrav, razuman i dovoljno star muškarac morao je ići u vojsku. I ja sam primio poziv da služim već spomenuto.
Ovo je posljednja noć u mojoj kući, u mom čošku, moje sobe u mojoj čaršiji u blizini moje Mile…