Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Želim da vjerujem

naim kavazic11Negdje na pola puta, kada pomisliš da noge postaju teške od koraka života malo zastaneš, osvrneš se i čudiš se samome sebi…

Ne bole noge, ne boli ni duša od koraka života, jer ne može boljeti ono za šta znaš da se vrijedi kretati, odnosno smjelo koračati ka tom, još uvijek dalekom cilju od koga mnogi strepe još od malih nogu. Postavlja se pitanje ima li logike plašiti se konačnog cilja, a živjeti onako krišom u imaginarnom svijetu?

U tom imaginarnom svijetu, ponekad, zaboraviš i na samu svjetlost, na sve one lijepe i ružne trenutka, na malu sreću, poneku nesreću koja je neizbježna na ovom putu. Zaboraviš čak i na očigledni uspjeh, poneki neuspjeh, ispunjenost i prazninu koju sa sobom donese ili ti oduzme poneko.

Jedno je sigurno. Praštanje nije mana niti znak slabosti. To je vrlina. Znati oprostiti drugome i kada znaš da tebi, možda, neko neće oprostiti, te da će samo hladno okrenuti glavu ka svom horizontu. U tim trenucima nastavljaš dalje, jer si ionako već postao svjestan sebe, a samim time i znaš da ponekad cilj puta ne može biti izvjestan, te si svjestan da ponekad zalutaš i skreneš s puta kako bi na toj pogrešnoj skretnici najviše naučio.

To pogrešno skretanje znači samo jedno – povratak ka sebi, povratak ka onima do kojih ti je najviše stalo i koga voliš. Tu na pola puta oslobađaš se i posljednjeg straha, sumnje, gorčine, razočarenja i što je najvažnije tog imaginarnog svijeta.

Oslobađaš se i shvatiš da oni do kojih ti je zaista stalo, možda, nekada na svom putu i sami shvate, a možda i oproste sva tvoja skretanja i lutanja po tami.

Dok ovo pišem, brat sasvim slučajno, prebaci na kanal koji ne gledamo baš tako često. U kadru je čovjek srednjih godina, mršavan, pomalo izgubljen. Iza njega, na jednom starom kauču sjede njegova djeca. Njih troje. Njihov otac plače. „Posljednjih dana često pomišljam na samoubistvo. Sve sto tražim je da svojim sinovima omogućim školovanje koje ja nisam imao“. Gledajući svoga oca u leđa, njegova tri sina, odlični učenici, nijemo plaču. Čovjek s TV kanala je invalid. Prima 50 KM-ova na taj račun. Nema nikakvih drugih primanja. Prije ovog svega, gledao sam nakon dugo vremena neku političku emisiju u kojoj se između ostalih političkih stvari govorilo o tome ko šta ima, koliko i gdje. Jedan od ministara ove nedržave ima sat u vrijednosti preko 10 hiljada eura. Drugi auto tri puta skuplje, treći vikendice, četvrti vile koje su u vlasništvu mu žene…

Svako normalan mora si postaviti pitanje da li je moguće da jedan sat vrijedi više od jednog života? Od školovanja 3 odlična dječaka? Da li je vikendica vrjednija od ponosa i stida ovog čovjeka? Da li vrijedimo onoliko koliko imamo na ruci, u džepu, na moru?

U cijeloj ovoj slici naše realnosti pred kojom zatvaramo oči, sjetih se kako sam neki dan primio sms poruku od mame u kojoj je pisalo “volim te”. Prosta rečenica u kojoj je smješten sav svijet i sva istina. U nekakvoj općoj ljudskoj žurbi zaboravljamo ove stvari, stvari kojima se ne mjeri ljudska vrijednost, nego nadljudska.

Želim da vjerujem da će otac iz bezimene emisije jednoga dana gledati svoje sinove kao uspješne doktore, naučnike, bezbrižno, negdje u svom selu, piti kafu i uživati u životu koji je stvorio s ljubavlju.