Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Umrlo je sve što istinski visočko je!

wema by hamdo mataradzijaJavna je tajna da je u Visokom uništeno sve i da je rat nekome bio veliki brat… i sve ono metropolski od pojma visočko samljeveno je unepovrat od strane samih Visočana, samozvanih minderaša što napuniše hazne i za svoju unučad i danas k'o miševi tek ponekad provozaju nos visočkim sokacima. Istina, nažalost, sve je propalo, osim nekolicine bljedunjavih tačkica koje možemo nabrojati na prste jedne osakaćene ruke.

Kao ljudi koji volimo ovaj grad i svjesno dišemo punim plućima visočki zrak, iako je zagađen parazitima više nego ikada…, skidamo kapu recimo, načinu na koji je provedena privatizacija jedinog opekarskog proizvođača u Visočana. Iako će sada pojedini čitaoci ovih redova mahalski reći „eh, lahko je onom direktoru koji hoće da poklopi sve“.  Eh, da je bogd'o taj direktor „poklopio sve“, sada bi imali blještavilo na mjestu nekadašnje nadaleko poznate robne kuće, uređeno stambeno naselje na Ciglanama, jedan od najboljih restorana na krovu zgrade „Velepromet-holding“-a. Ovako, lomimo noge tapkajući u mraku… moleći Boga da ugledamo za svoga jadnog života i tračak svjetlosti koja će obasjati naša blijeda lica. Pomislim, „nekada je pametnom i išaret dosta“, al’ pametni kao da su već davno iz ove čaršije pobjegli glavom bez obzira.

Ima u Visokom i nekolicina ljudi koji privređuju, vrte posao i upošljavaju, ali ako i dalje ostanu na suprotnoj (neistomišljeničkoj strani aktuelnog trenutka) uskoro će se koprcati u ovom nazovi visočkom privrednom ambijentu, k'o na suhom riba. Sreća u nesreći pa se ova zelenaška struktura toliko zaokupila farbanjem u neprirodno crvenu boju, da i ne vidi dalje od svoga nosa. Pa, kad bude potukla skrhat će i ono malo svog vidljivog i nekada obećavajućeg lica.

Visočani, muči me isto ono što i onu skrivenu većinu koja ne pohodi vazalske skupove mašući tuđinskim tkaninama i to onih koji nekada davno htjedoše da crvenilom preliju ove naše časne zlatne bosanske ljiljane.

Ostario je visočki običaj, pod ćilim guranje vlastitih problema. Tako radimo od kako je ovaj svijet napustio Mulo Hodžić, otkako rahmetli Kenan Jusufbašić nije načelnik općine, otkako radnici „KTK“, „Velepromet“-a i „Vitex“-a u nepravdi utihnuše, otkako se izmjeniše redovi onih koji srcem i dušom disaše zrak koji se visočkim zove… otkako „dođoše divlji i istjeraše pitome“. Odavno je nestalo visprenosti u Visočana i trgovačke okretljivosti. Ta okretljivost i više nego dobro se oslikava u izgledu visočkog vašara na kojem su najsloženiji predmeti na prodaju gaće i potkošulja. Svaki trgovački gen izgubi se u sablasnim hodnicima u ogoljeloj čeličnoj konstrukciji spaljene „Veme“, u kurvanjski raspodatim halama tekstilne i kožarske industrije. Mnogo šta od prijeratnog blještavila u Visokom ugasilo se, a mnogo šta danas opasano je primitivizmom i golim papanlukom.

Nekada je Visočanima bilo normalno biti okružen zelenilom i cvijećem, imati ocrtane pješačke prijelaze, gledati djecu kako iz Luka u školu nasmijani hode, imati savjesne prosvjetne radnike koji su i po deceniju i po čekali da iz manjih nazovi seoskih škola pređu učiti djecu u nazovi gradske škole, gledati roditelje sretne dok ujutro raspjevani u šest već staju za radne mašine, parkirati automobile na parkingu i omogućiti pješacima da bezbjedno trotoarom hode, odlagati smeće u kante za otpatke, čuvati društveno kao da je vlastito, učiti doseljenike na životne stoljetne strandarde čaršije… imati razumijevanje za bicikliste, pomagati starijima dok ulicu prelaze i pozdravljati komšije…

A danas, danas je samozvanoj bošnjačkoj visočkoj eliti, koja se tobože iščupa iz ralja različitosti visočke čaršije, normalno gledati u zapuštene čaršijske ulaze, u pješačke blijede zebre koje kao da se utrkuju kako pobjeći sa ceste, u udarne rupe zakrpljene asfaltom kao da su ga muhe igrajući kolo nabijale, u djecu kako divljaju i sramote roditelje, omladinu kako urinira po studentskim prostorijama, dok samo za smisao novca iz općinskog budžeta projekte pišu, a roditelji zaluđeni bahatošću i arivizmom i uporno takvu djecu upisuju u gimnaziju, školsku ustanovu koja nekada pojam u visočkom školstvu bijaše ili na fakultete po Kiseljaku, Vitezu, Travniku, zaobilazeći tako sarajevske, a policija živi kao da ništa njena nadležnost nije… želim da griješim da umrlo je sve što istinski visočko je.

„O svemogući milostivi Bože, ukloni samodopadljive i samosveznajuće lider(ic)e, povrati radništvo i ljubav u Visočane, učini da poganluk oko nas i iz nas isčezne… o Bože, učini da ljubav prema ovoj čaršiji, koljevki države Bosne, i autohtonom Bošnjaku zagrli sve duše i u njima kucajuće bosansko srce… o Bože, neka naše postane vodilja u bolje, neka tuđe ostane kod svoje kuće… o svemogući milostivi Bože, učini da se povrati duboki dah u naše žile, dah zraka visočkog koji vijekovima grijaše nebo ponad visočke doline.“

(Foto: Hamdo Mataradžija)