Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Kako do posla u Visokom?

trazim posaoU trenutnoj, privredno-ekonomskoj situaciji na općini Visoko, nemoguće je govoriti o bilo kakvom progresu, ekonomskoj stabilnosti i perspektivi. Na radiju, televiziji, internetu i drugim sredstvima informisanja permanentno se govori o dolasku stranog kapitala, pokretanju proizvodnih pogona, dolasku investitora i još bezbroj šarenih laža koje jednostavno kupuju i troše vrijeme, već odavno staroj i prevarenoj radničkoj populaciji.

Mladi, kojima se “tepa” da su naša uzdanica i faktor na koji se računa u nekoj perspektivi, uljuljkani su slatkim pričama stranački orijentisanih roditelja (ne talasaj, lijepo ti je i ovako, šta ti fail – reci babi), bezbrižno očekujući svoj trenutak.

A vrijeme prolazi kao mutna voda i opet ništa.

Na svim dijelovima planete, kapital, odnosno investiciona ulaganja razvijenih svetskih kompanija u zemlje, regije, gradove i općine vrše samo u slučajevima: stabilne bezbjednosne situacije, mogućnosti komuniciranja sa ozbiljnim poslovnim partnerima, koji razumiju poslovnost, a ne prevaru. I još jedna od najvažnijih stvari za impresioniranje investitora je kompletnost i opremljenost objekata u kojima će se odgovarajuće radne, odnosno prizvodne aktivnosti odvijati.

Preslikano na visočku situaciju, sve ove kvalifikacije za ulaz investicija u našu općinu su već davno pokopane.

Proizvodni pogoni Livnice, Kovine, Vitexa, KTK-a, Uslužnih djelatnosti, Veleprometa, Zvijezde itd…, su već davno rasparćani, devastirani ili sumnjivo privatizirani. Da li slučajno ili namjerno? Sredstva za rad prodana u bezcijenje ili pretvorena u sekundarne sirovine i kao takva nepovratno uništena.

Dosadašnja strategija vodećih i pratećih političkih partija je bila, razbiti velike kompanije, ugušiti bilo kakvu proizvodnju ili aktivnost i učiniti ekonomsko zavisnim ogroman broj bivših uposlenika. Do danas u Visokom ta politika, odnosno strategija razvoja općine se može prepoznati.

Teorije o davanju podsticaja za formiranje malih poduzetničkih kompanija je samo još jedna prevara koja se servira naivnim vrijednim ljudima, koji, nadajući se poslovnom uspjehu, upadaju u mrežu smrtonosnih bankarskih kredita, općinskih administrativno – birokratskih gulikoža i kamatara. Efekt ovakvog poslovanja na zajednicu ravan je nuli, za poduzetnika tragedija. Visočka privreda nije “repa bez korijena”, što znači da je uvijek postojala tradicija proizvodnje artikala po kojima je Visoko kao grad bio prepoznatljiv. Formiranjem preduzeća, koja bi nastavila tradiciju proizvodnje i uposlila do 1500 radnika u svojim pogonima, je moguće. Samo u takvim jakim i snažnim koncernima moguće je ostvariti prava radnika, socijalnu zaštitu, formiranje fondova za pomoći itd.

Mala preduzeća, kao što sam već napisao, se ne mogu oduprijeti konkurenciji uvoza, ne mogu djelovati na zabranu uvoza artikala koji se nalaze u njihovim proizvodnim programima. Izloženi su stalnim reketiranjima inspekcijskih službi i finalno, radno osoblje je u stalnom strahu od gubljenja posla i permanentno je u nemilosti jednog čovjeka-poslodavca.

Za razliku od malih firmi ili kompanija, velike kompanije su profilisale njihove proizvodne programe i u tom smislu mogu da se pojave na trzištu sa finalnim prizvodom ili kompletom svojih proizvoda na svjetskom tržištu. Takve ozbiljno profilisane kompanije sigurno imaju veću mogućnost kreditiranja od strane banaka kao i uključivanja u saradnju sa drugim kompanijama istog ili sličnog proizvodnog programa u cilju postizanja zajedničkog interesa.

Najveća korist od takvih kompanija je ekonomska, socijalna i psihološka sigurnost budućih generacija. Sve je to egzistiralo do 90-ih godina, a onda su dolaskom “nove  demokratske vlasti“ proizvodni kapaciteti i “stare dotrajale tehnologije” nepovratno uništene.

Kako popraviti stanje?

Prema mišljenju “visočkih dobročinitelja”, koji su ostavili pustoš iza sebe i okrenuli se vjeri, nema lijeka zadugo, a Boga mi, možda nikako. Sve je “karcenogeno” polako odumire. Poslije nas potop. Strategija visočke općine i briga oko zapošljavanja budućih radnika, koja je prezentirana u jednom od tekstova na ovom portalu vrlo me je razočarala i deprimirala, kao stratetigija budućnosti naše djece.

“Sad je ostalo još da se usaglase stavovi oko imovinsko-pravne oblasti i sklapanja ugovora, kako bi uskoro u Visokom zaista mogao zaživjeti jedan ovakav Centar što bi svakako bio pozitivan potez i šansa za mnoge potencijalne radnike koji bi prekvalifikacijom mogli do novih poslova u inostranstvu preko državne Agencije za zapošljavanje na čijem je čelu je Visočanin Adnan Delić”.

Ako sam dobro shvatio ovdje se govori o sljedećem:

-djeca su završila školu (srednju ili fakultet-nije bitno)

-uložena su velika sredstva u njihovu edukaciju od strane roditelja

-ne mogu da nađu posao (u prijevodu: ne mogu roditelji više da plate koliko košta radno mjesto ili nisu u stranci)

-odlaze u Centar za prekvalifikaciju (zanimanja nisu navedena u koja će se prekfalificirati, pretpostavka: zidar, tesar, armirač, monter, varilac  itd…, pošto je već Zapad zasićen stručnjaka sa poznavanjem rada na računaru)

-zatim se čeka na poziv “odozgo”, spakuje se zahtjevana količina “glava”, završi transport na lice mjesta i već je “meso” u mašini. Povratka nema.

Prema iskustvima “Zapada” 80 % sredstava se ulaže u opremu, a gotovo samo 10% na objekte. Što znači da se postojeći objekti, koji su opremljeni energijom, mokrim čvorovima i drugim elementarnim stvarima, koriste za proizvodnju, edukaciju itd.

Moja preporuka je:

Koristiti postojeće već izgrađene jedinice koje se nalaze u bivšim tvornicama Vitexa, Uslužnih djelatnosti, IGM-a, KTK-a, opremiti ih sa modernim i savremenim mašinama koje na svjetskom tržištu nisu skupe (govorim o tipično namjenskim mašinama kao npr. mašine za obnavljanje textilne industrije kao što je bio Vitex, CNC mašine za obradu metala, tradicija Kovine, mašine za obradu kože…).

Oživljavanje ovih tradicionalnih proizvodnih procesa u visočkoj općini otvara se mogućnost dolaska respektabilnih kompanija kojima bi navedeni proizvodni pogoni, koji su već sazreli u kadrovskom i tehničkom pogledu, mogli biti vrlo pouzdani kooperanti. Rezultat ovakve strategije je zapošljavanje minimum 500- 1000 mladih radnika u svaki od ovih pogona što bi u vrlo skoroj budućnosti ekonomski ojačalo lokalnu zajednicu. Svakako ovo predstavlja jedan ozbiljan proces kojeg mogu izvesti samo neke nove partije, oslobođene pravila “gdje sam ja tu”, ljudi koji znaju motivisati svojim poštenjem i povjerenjem.

Ponavljam, za budžet koji se nudi, može se mnogo toga učiniti, a vjera u generacije koje izlaze iz srednjih škola i fakulteta je sigurna garancija uspjeha. Ako gotovo svaki drugi srednjoškolac govori i piše jedan od stranih jezika, što nije privilegija trenutnog rukovodećeg kadra, onda možemo slobodno reći da u povezanosti nas i ostatka svijeta, u cilju ostvarivanja poslovnih veza, nema nikakvih problema.