Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Uvijek može gore

ciglane sarajevoBilo je to prije nekih desetak godina. Uobičajen dan visočkog studenta elektrotehnike. Ustajanje u 6:30, topli doručak koji je spremila majka, penzionerka sa zagarantovanom najnižom penzijom. U 7 sati užurbanim koracima put visočke petlje na „Stop“, tako smo zvali ono mjesto na raskrsnici ili ti semaforima, kojim će obavezno proći merhametli visočki vozači koji rade u Sarajevu ili zbog nekog drugog razloga voze put Sarajeva.

Na „Stopu“ se znaju nepisana pravila, red je pustiti one što su prije tebe stigli i duže stoje da prije sjedu u auto, red je biti kavalir i pustiti studenticu (jaranicu, koleginicu, trebu), osim ako neko ko te dobro poznaje nije stao samo radi tebe. U tom slučaju sjedaš i zoveš još raje, ako ima mjesta. Naravno, uvijek je bilo onih koji ta pravila nisu poštovali, to su bili regularni šupci koji su uskakali preko reda. Jedan od takvih bio je i Benja. Ako je Benja na „Stopu“ ili mu se približava, onda si popušio.

Osnovni razlog stopiranja jeste da se što jeftinije prebaciš do fakulteta i nazad, uštediš za sendvič i kafu, a nemalo puta se znalo otići na fakultet i vratiti kući bez po’ marke u džepu. Uvijek sam se čudio onim studentima koji su imali automobile i vozačku dozvolu i čiji su roditelji dobrostojeći (u Visokom se bar to jasno zna), a koji su bili redovni stoperi. Pravili su gužvu, konkurenciju i otežavali sitnoj buraniji ionako težak studentsko-stoperski život. Nebrojeno puta se znalo desiti da sam stopirao i po nekoliko sati, posebno u povratku. U povratku se stopiralo na Ciglanama, nešto niže nadvožnjaka. Stojeći tako puna dva sata sa još jednim studentom-stoperom Žerom, desi se da nam auto stade, ali nama ispred nosa se u njega ukrcaše dvije djevojke koje su tek stigle. Vrata automobila se zatvoriše i one se odvezoše, a ja sa nevjericom pogledam u Žeru. On se samo osmjehnu i reče: „Šta'š jarane, ne možeš ti tuđu nafaku ustopat.“

Jednom prilikom mi je jedna prijateljica koja je redovno vozarila autobusom u Sarajevo rekla kako ona nikada ne bi stopirala jer je stopiranje za nju isto što i prosjačenje. Sad, kad se svega sjetim, ispade kako sam i prosjačio da bih završio fakultet.

I zašto sve ovo pišem?

Studiranje nije samo učenje i polaganje ispita da bi se stekla diploma i akademsko zvanje. To je posebno životno razdoblje u kojem se stiču različita iskustva, formiraju različita mišljenja i stavovi, izgrađuje i podešava osobnost, razbijaju ali i stvaraju stereotipi i predrasude.

Jedan se stereotip, kojeg se i danas ne mogu kutarisati, zametnuo, izrastao, razvio i duboko ukorijenio. Da bi se nešto zametnulo, izraslo, razvilo i ukorijenilo, za to su potrebni uslovi, oni uslovi koji pogoduju čitavom tom evolucijskom procesu. Takvi su se uslovi stvorili i održali u mom višegodišnjem stečenom iskustvu studenta-stopera.

Ima jedno selo pored Visokog, posebno selo. Drugačije od drugih sela. To selo će o sebi misliti da je grad iako je selo pored varoši, pored čaršije. Dakle nije selo pored grada, nego pored čaršije, pored Visokog. To selo ima školski kompleks, ima vlastiti medžlis, ima čestitih ljudi, ima poznatih ljudi, ima onih što su htjeli da budu prvaci i bili su prvaci, predvodnici. Iz tog sela nam je i bivši reis kojeg sam se nakon pregledanog intervjua (link: http://www.slobodnaevropa.org/content/ceric_protiv_bosnjaka_se_vodi_psiholoski_rat/24494203.html) odrekao. Ne bih mogao sam sebi okabuliti da me predvodi čovjek koji se onako izražava i odnosi prema drugima, u ovom slučaju prema jednoj novinarki, pa tamam da je sve što kaže čista istina, a da je ona, novinarka, najgori din dušman. Isti onaj čije će ime stajati pored kvadratića na glasačkom listu za predsjedništvo ove, jedine nam, jadne države. O tom selu, tačnije o ljudima, nekim ljudima, se u meni formirao stereotip, mišljenje, predrasuda, a stereotip, mišljenje i predrasuda ne moraju biti istine, ne moraju biti tačni i uglavnom nisu tačni; ili možda jesu…?

Helem, desilo mi se više puta, a jedan posebno pamtim

Stopiram ja tako nekih dobrih sat vremena niže nadvožnjaka na Ciglanama. Popodnevni sat. Oblačan je dan, ali bez kiše. Umoran od višesatnih predavanja i vježbi, što auditornih što laboratorijskih. U džepu mi tri marke, one papirne, zelene, uredno složene i čuvane za zadnji autobus. Tad je karta od Ciglana do Visokog koštala upravo te tri marke. Konvertibilne. Približava se sivi Golf, dvojka, troja vrata. Za volanom dedo, a na glavi mu nakrivljena francuzica, znam ga iz viđenja, prodaje na pijaci. Iz istog je pomenutog sela ko i naš bivši reis, predsjednički kandidat. Stade nešto malo poviš mene i ja instiktivno krenem ka njemu. Otvorim vrata, pozdravim i provirim unutra. Zadnja klupa oborena, na njoj pola vreće kupusa. Svuda okolo grumenčići suhe zemlje i prašina. Miris ustajalog povrća. Kaže dedo da uđem i sjedem „pozadi“. Povučem ručicu na prednjem sjedištu i nagnem ga naprijed te se uvučem istovremeno za sobom zatvarajući vrata i sjedem otraga na onu prljavu oborenu klupu pored pola vreće kupusa. On pripali cigaru i prije nego li ubaci u prvu brzinu značajno, kao da polaže zakletvu, reče: „Momak, do Visokog ti je tri marke“.

Onako iznanađen, uvrijeđen i ljut na samog sebe jer mu nisam odmah dobro ocijenio čehru, a mnogima se na čehri vidi sve (ko su, šta su, kakvi su i otkud su – znam takvih nekoliko, iz istog su sela), dohvatim ručicu na sjedištu ispred, te gurajući naslon naprijed i otvarajući vrata rekoh: „Neka, hvala. Ja da imam pare vozio bih se sa ljudima, a ne sa kupusom“.

Sjećam se kako sam tad pomislio da uvijek može biti gore. Od višesatnog stopiranja gore je provesti jednu minutu sa onom ljudskom nesortom za koje bi naši stari rekli: „Taj što bi posr'o – to bi poj'o“.

I sad osjećam nelagodu i krivicu zbog činjenice da na osnovu njega i još nekoliko takvih iz istog sela, ja imam predrasude i u isti koš bacam sve ostale i one dobre i one što nit’ su dobri nit’ loši.

Ovih dana, kad svakakvo čeljade može biti kandidat (demokratsko pravo), često pomislim kako li nas drugi posmatraju i zbog demokratski izabranih nesorti o nama formiraju mišljenja, predrasude i naljepljuju nam stereotipe. Eto dokaza da bez obzira koliko nam je loše, uvijek sebi možemo servirati gore.