Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Visočki volonteri za bolje Visoko

eneshodzic visokocoba

Već dugo vremena nisam napisao neki tekst ili neku kolumnu, mislim da je više od godinu dana prošlo od mog posljednjeg ličnog obraćanja. A tako bi vjerovatno i ostalo da nisam u zadnjim danima učestvovao u velikoj humanitarnoj akciji Visokog za poplavama ugrožene Bosance i Hercegovce.

Na Dan mladosti, na dan kad je akcija za nas volontere završena, nisam mogao da saberem sve osjećaje i da se sredim, iako sam mislio da će to biti dan prijeko potrebnog odmora. Tačno mi je još jednom falio susret sa rajom iz skladišta koja je vrijedno radila 7 dana. Molim Boga da više ne bude prilika pa da se sastanemo pod ovakvim okolnostima. Taman kad sam pomislio da sam Visočane upoznao i više nego što je potrebno i taman kad sam stvorio sliku jednog prelijepog gradića kojeg, svjesno ili nesvjesno, uništava 90% domorodačkog stanovništva, što vodu na svoj mlin navode, život, samo da mi se ironično nasmije, vodom izbrisa tu misao i sliku, a pokaza mi jednu drugu, ljepšu stranu grada – Visoko jeste malo, ali samo za svoje preveliko srce koje pumpa ljepotu kroz nebrojene ulice grada.

Od prvog dana sam zaboravio svoj život i stao uz nekoliko udruženja koja su se okupila da bi spasili šta se spasiti da i kako bi pomogli ljudima koji su stradali u katastrofalnim poplavama što zadesiše našu domovinu. Mišljenja sam da u tim situacijama čovjek pokazuje svoj karakter i svoj duh, te da se ne treba štediti kada je humanost u pitanju. Od prvog dana, kružeći mnogim punktovima grada, sreo sam mnogo dobrih ljudi, vedrih, nasmijanih, sprenih za rad, zabrinutih za Maglaj, Žepče, Olovo i druge dijelove BiH, spremnih da pomognu na svaki mogući način. Od prvog dana shvatih da ipak ne živim među okrutnicima što ne znaju da pomognu onima kojima je to potrebno, ali se i razočarah u mnoge što sa podsmijehom prilaziše mojim volonterima, dok se te iste mamine i tatine maze pripremaju za svoj subotnji provod, bez obzira na katastrofu u državi.

No, jedna ljubav i srce što zakucaše kroz ovih sedam dana visočkim ulicama, podariše mi nevjerovatnu snagu i moć da pređem preko malograđanštine i bezdušništva, da zaboravim loše i da upoznam sve te ljude što rade da pomognu drugome. Dragana i Almir, Edvin i Ilma, Haris i Marina, rame uz rame pripremaju pakete sa hranom i zaboravljaju sve svoje dotadašnje sukobe nauštrb zajedništva jednog naroda koji traži izlaz iz velike nevolje. Upravo tada sam vidio da niko neće te ljude ispoštovati, niti će ih ikada, igdje spomenuti kao jednu ogromnu snagu i veličinu grada, jer mi je tako moje iskustvo sa ljudima kazivalo, pa sam se zarekao da ću ja, kada se ta akcija završi, tražiti snagu u sebi da ispišem jedan tekst, poneko slovo, kako te ljude, tu mladost, te volontere, nikada niko ne bi zaboravio. Da ih ne zaborave ni oni koji se diče njihovim radom, krivo predstavljajući Visoko. Da ni Visoko ne zaboravi kakvi divovi kroče njegovim ulicama. I eto, valjda mi neće na kraju zamjeriti svi ti moji stari i novi prijatelji, što ovako štur tekst stavljam umjesto nekog velikog, stilski dotjeranog, koji oni istinski zaslužuju, a koji srce ne želi da pokloni cijelom svijetu nego ga čuva čvrsto u sebi da podari ljubav za takve ljude, što odradiše džinovski posao da pošalju pomoć za Maglaj, Doboj, Žepče i sve ostale gradove pogođene poplavama. Nadam se da ćemo se ponovo sresti, u mnogo ljepšim okolnostima, u mnogo boljoj budućnosti, koju ćemo stvoriti zajednički, za našu djecu. Samo će mi uvijek, baš kao i danas dok plovim talasima međugradskog prevoza bježeći iz sarajevske vreve, mislima promicati slike o jednoj veličini ljudi što sačuvaše dostojanstvo našeg grada. Danas nećemo zamjeriti ni neradnicima koji iskoristiše nesreću za reklamu, promociju i predizbornu kampanju. Danas nećemo zamjeriti ljudskoj sujeti i smijehu nad tuđoj nesreći. Danas ćemo zahvaliti svima kojima treba da se zahvalimo.

Hvala svima koji su učestvovali u ovoj akciji i nadam se da mi neće zamjeriti ukoliko zaboravim da spomenem nečije ime u cijeloj ovoj listi mojih volontera, koji su vrijedno radili sve te dane: Adnan Mević, Ilma Kardaš, Jasmina Purišević, Dino Vila, Edvin Duraković, Denin Džanko, Kenan Ismić, Mahir Hadžimehmedagić, Nedžmina Dervišević, Ajla Ihtijarević, Marina Ćorić, Nedžla Greda, Lamija Kestendžić, Azra Debelac, Sabina Kreho, Edhem Čičak, Eldin Alimanović, Meldina Ugarak, Dženana Brkić, Aida Hasečić, Lejla Mulić, Dado Pašić, Edin Dedić, Harun Babić, Aida Zukić, Halid Šljokić, Nejra Tatar, Amina Škaljić, Abdulah Trako, Hajrija Trako, Lucija Markotić, Selma Zečević, Asmir Šahinović, Dragana Čulum, Mersid Elezović, Farah Akova, Jasmina Ferhatović, Melika Nazifović, Erma Dautović, Edin Islamović, Lamija Karalija, Rafaela Obučić, Adnan Ferhatović, Jasmin Sirčo, Lida Sirčo, Adem Bajtarević, Faruk Trako, Haris Trako, Muhamed Oruč, Muhamed Bešlagić, Kemal Mušinbegović i mnogi drugi čija imena ne znam ili ih ne zapamtih u tim trenucima, ne zamjerite.