Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Zastava na pola koplja!

uplakani dedo katastrofa poplave bih 2014Spustile se zastave na pola koplja, tuga, jad, suza. Plač ozeble majke koja nosi svoje dijete u rukama i u isto vrijeme plače, jer je izgubila sve što je u njenoj duši činilo sreću. Teško je povjerovati u ono što je zadesilo narod Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Odnese rijeka sve ono što su izgradile naše ruke.

Isplivao zajedno sa silnim smećem, koje je rijeka donijela i onaj ljudski faktor dobrote. Ljudi moji pa ovdje dobrote nije bilo punih dvadeset godina. Onda poplaviše rijeke, donesoše na naš prag tugu i sreću. Sada smo zapravo vidjeli, da smo svi mi jedno, da jedni bez drugih ne možemo živjeti. Da se narod zapravo pomaže, ali politički faktor ne dozvoljava da se zagrlimo kao braća i krenemo hoditi zajedno u neki bolji svijet.

Probudio se u narodu krik dobrote, ne može se jednostavno gledati slika u kojoj porodica napušta svoju djedovinu i sve ono što je gradila kroz cijeli život i odlazi sa nekoliko kesa u rukama. Lica su prestrašena, ulice su dobile izgled deponije smeća, sve je pretvoreno u tugu, plač, jecaj i krik.

Zar nam je trebala ova Božija opomena da shvatimo kako jedni bez drugih ne možemo živjeti, da je ovo zemlja u kojoj ezan i zvono crkve prave najljepši zvuk, koji se ne može proizvesti ni sa jednim instrumentom.

Oni koji su živjeli u onoj državi dobro poznaju činjenicu kada je jedna od republika u opasnosti, onda i ove druge republike ispaštaju zbog toga i pomažu da ta republika koja je doživjela pad ponovo stane na svoje noge. Istu situaciju vidimo i danas, kada su Bosna, Srbija i Hrvatska doživjele slom, digle su se ostale republike i pomažu ovim oslabljenim republikama da se ponovo dignu iz pepela, užasa i tuge.

Zapravo pomaže brat brata, plače i Makedonija isto kao i Bosna, plače i Crna Gora isto kao i Srbija, plače i Slovenija isto kao i Hrvatska, plačemo mi svi već dvadeset godina i grcam u spostvenim mukama.

Moraju suze poteći i onim najačim. Naprosto koža se zategne i oči napune suzama, kad vidiš silnu tugu koja nas je zadesila. Kad vidiš majku kako u svojim rukama nosi sve što joj je od života ostalo, kad vidiš oca kako plače.

Spustile se zastave na pola koplja, plače cijeli Balkan. Uvijek ću se pitati zašto nam je sve ovo trebalo, da napokon shvatimo smisao života, zašto se prije dvadeset godina moralo pucati i rušiti sve ono što se gradilo skoro pola vijeka. Zašto smo onda plivali u mržnji dvadeset godina, da bi nas Božija ruka opomenula i spojila u jedno.

Zašto se prodajemo toj „Velikoj Evropi“, kad neke države Evrope nisu ni postojale kada smo mi imali našeg Kulina, našeg Tvrtka, našu Katarinu. Pa „Veliki Svijete“, ovdje žive ljudi, od krvi i mesa, sa historijom, tradicijom, kulturom. Narod koji se poput ranjenog Felixa diže iz pepela i širi svoja krila na kojima nosi i zvuk ezana i zvuk crkve, znam da vam to sve smeta, crknite od želje da nas uništite, ali nikada nećete!