Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Kritična tačka

kriticna tackaSvijet ostaje na mladim ljudima. Sudeći po aktualnim dešavanjima, koji su plod dužeg period degradacije odgoja, kako kućnog tako i javnog, teško nam se piše svima, i mladim, i srednjim, i starim. Nedostatak sistemskog praćenja razvoja mladih ljudi, pogoršan sa nedostatkom mogućnosti i adekvatnih prilika da mladi ljudi poslije školovanja sasvim uredno i normalno počnu sa radom, dovodi do rasipanja mladosti na stvari koje nisu nikako dobre ni za koga. Demoralizacija omladine, degradacija društvenih normi, kriza identiteta i mentaliteta, sve dovodi do kritične tačke, koja je evo već počela da se ekspanzira u izrazito lošem smjeru.

Svaki dan imam priliku da vidim stanje mladog naraštaja, od obdaništa (preko ponašanja roditelja), preko osnovne škole (preko ponašanja roditelja i djece), pa srednje škole (preko ponašanja djece, jer roditelja tu više nema u uticaju i kontroli), do fakulteta gdje se svi propusti u ovim pređašnjim fazama nadograđuju u pozitivno ili negativno, ovisno od toka odgoja ili neodgoja i kontrole odrastanja. Roditelji pred obdaništom već pokazuju znakove nekulture, korištenjem trube ujutro, poslije podne, kad god, za sve, za svaku komunikaciju, galamom, iako iza WEME postoji veliki parking. Većina ih se nakiti oko ulaza u obdanište, da ni sa biciklom se ne može proći i onda jedni drugima trube da se razmaknu, da bi mogli sa djecom otići kući. Odmah frustracija od obdaništa. Djeca u osnovnu školu idu kakva hoće, iz školskog dvorišta idu kuda hoće, i jedan dio njih završi na odmoru iza zgrade, i puši cigarete, vidim ih svaki dan, to su dječica iz osnovne. Čujem kako komuniciraju djeca iz osnovne kada prolaze ispod prozora i u većini slučajeva u tok komunikaciji su psovke, ruganje, ponižavanje i slično. Pored srednje škole se za vrijeme odmora ne može proći od duhanskog dima, a vidio sam da su ih sada ogradili visokom ogradom, kao u nekom getu u Los Angelesu. To je naša realnost djece i omladine kroz ustanove. Realnost izlazaka omladine je jednako grozan, jer djeca slušaju smeće od muzike, i muška i ženska, i to ih zaglupljuje i radikalizuje još više u nemoralnom smjeru.

Sve počinje u kući, iz kuće, i u 95% slučajeva, roditelji su krivi kada nešto krene naopako kod djece. Ima i ovih 5%, koji su izuzetni slučajevi, gdje roditelji daju svoj maximum, ali dijete odlući bez obzira na sve, da bude naopako, i uništi svoj, i život svojih roditelja, porodice, prijatelja, drugova. Kakve su nam to kuće postale, ako iz njih izlaze naopaka djeca, i kakvi smo to naopaki roditelji postali, da pravim propuste, od kojih djeca odu u krivom smjeru, šta nam se ovo dešava?

Realan svijet odrastanja djece

Odgovor nije jednostavan i zahtijeva šire posmatranje, da bi se utvrdila kombinacija uzročnika degradacije odgoja i morala mladih ljudi. Ali se ipak mora oštrije, kraće, uraditi presjek, koji će nam pokazati esencijalnu srž kompletnog fenomena krize društva, sa osvrtom na omladinu. Ograničavam se na Visoko, kao mjesto u kojem živim, da bih dao svoje skromno mišljenje, šta i što nam se ovo dešava. Visoko je dominantno muslimansko nastanište. Više od 90% stanovništva pripada vjeri islamu, a koliko ih u potpunosti aplicira isti, to je već druga priča. Ako uzmemo u obzir da djeca pored kućnog, školskog odgoja, imaju još i mektebski, onda je još više poražavajuće da sva tri ne funkcionišu na mladim ljudima. Kućni se završi kad dijete krene igrati klikera, školski se završi samim kretanje u školu, jer škole nemaju taj karakter više, a mektebski se kasnije svede na dolazak na džumu i pričanjem na istoj, igranjem igrica i to bez nadzora roditelja, koji ili ne idu ni na džumu ili idu, ali ih dijete ne interesuje na džumi. O ramazanu da ne govorim i uzupracijama jedne te iste djece na teravih-namazima. To je taj kombinovani neuspjeh u kombinovanom porodično-društvenom (ne)odgoju.

Počnimo sa kućnim odgojem. Stanje je u društvu veoma loše, odrasli su veoma isfrustrirani, mladi pripadaju jednom novom modernijem svijetu, i roditelji nisu u stanju da prate tempo odrastanja mladih. Nekada je rast bio sistemski uređen, popraćen kroz školu i kasnije, i pedagogija je bila rame uz rame sa sociologijom. Toga više nema uopšte. I da ima, pitanje je koliko bi se ozbiljno shvatalo, jer smo mi jedan izuzetno površan narod, po pitanju ozbiljnog korištenja socioloških nauka i metoda, u uređivanju društva, preko mladih ljudi, koji će sutra biti osnova društva općenito. Isfrustrirani roditelji, proizvode isfrustriranu djecu, jaz između staromodnih roditelja i moderne djece, sve uvjetno rečeno, je preveliki, i u tom prostoru djeca imaju svoje posebne svijetove i živote, koje roditelji ne znaju, ne mogu, pa ćak i neće da prate. Roditelji moraju jednostavno biti u korak sa djecom, i pratiti svaki njihov korak, bilo gdje, u realnom ili virtualnom svijetu, ako žele da imaju uredno odrastanje djece.

Djevojčice-turbo-folk-zvijezde

Dodatno, potrebno je razdvojiti problematične slučajeve muške i ženske djece i omladine. Ovih dana se digla velika problematika oko jedne Facebook stranice, na kojoj je neki mladi momak, stavljao slike maloljetnih djevojaka, bez njihovog dopuštenja, na koje su razni gosti stavljali svakakve neprilične komentare. To je jedna dimenzija ovog problema, ta sloboda i dostupnog ogromnog javnog prostora, u kojem može svako da radi šta hoće, izvjesni period dok ga ne ukinu, a do tada se šteta već napravi. Druga dimenzija su same te djevojke i djevojčice. Prvo pitanje, kakve su to majke koje odgajaju kćerke na takav način, koje im daju pare za takvu odjeću i koje nemaju pojma (ili imaju što je gora varijanta), da im se kćerke razmišljanjem, ponašanjem, oblačenjem pretvaraju u kombinovane porno-turbo-folk zvijezde. Užasno je to što su sve slike koje je napaljeni momak stavljao na stranicu, u stvari uslikane od samih tih djevojaka, koje su same sebe slikale u oskudnim krpicama, u zavodnim pozama i te iste slike stavljale na svoje fb profile, reklamirajući svoj stil, koji je u najmanju ruku prejeftin i kurvanjski.

Znači, imamo dva jako opasna elementa, prvi je taj da curice stavljaju svoje nemoralne slike, koje se u modernom svijetu mogu vidjeti svugdje na javnim mjestima, modnim i trač magazinima, televiziji, internetu, a drugi je da je neki njihov vršnjak iste te silke stavio na stranicu na kojoj ih naziva droljama, a curicama to kao smeta. Dodatno, neko smatra da takve slike nisu nemoralne, nego su samo moderne i da lijepu djevojku mrzi dosta onih koji nisu tako lijepo, pa iz tog razloga dolazi zloba prema njima i naslađivanje zlim prostim komentarima. Takva je zbrka napravljena, da iz svakog ugla vrijeba neko sa nekom svojom dijagnozom i mišljenjem, pa čak i opravdanjem. Činjenica je takva, da djevojčice imaju pogrešno odrastanje, da su roditelji u ovakvoj situaciji u velikoj mjeri onemogućeni da u potpunosti prate svu intimu svoje djece, i da je to jedna pošast modernog doba, koja od normalnih djevojčica pravi pohotne, zlobne iskompleksirane spodobe, koje kada budu od nekog drugog prezentirane kao droljice, se pobune i uvrijede. Jedan perpetuum mobile nemorala, neodgoja i bezkarakternosti uopće.

Ali i u ovom haosu, ima još jedan dodatni haos, a to je da među tim nemoralnim djevojčicama i djevojkama, ima kao nekih koje su moralne, samo se tako oblače, jer su zgodne i one sada ne mogu spavati zbog trauma. Ako ne znaju kako drugačije da svoju zgodnost izraze, osim prostačkim modernim oblačenjem ili da bolje kažem skidanje, onda šta su mogle drugo očekivati od zlobnih vukova, kada su se našle u istom toru sa ostalim nemoralnim „ovcama“.

Sad sam se rodio u Bosni i nikad više!

Kod muške djece je drugačiji slučaj, ali je baza nemorala, neodgoja u osnovi prisutna. Slučaj je drugačiji, jer kod muške djece možemo očekivati i nasilnu crtu ponašanja, što smo jasno vidjeli u dešavanjima u Visokom u skorije vrijeme. Prvo smo imali momke koji su bili uhvaćeni pod teretom optužbe da su palili zgrade vlada po Sarajevu, i za samo jednog od njih su roditelji tražili pravdu, i oglašavali se javno po tom pitanju. A onda smo saznali da su trojica momaka iz Visokog, godišta koja se ni rata ne sjećaju, u protekle dvije godine, imali 11 razbojništava, pod kojim se vode oružane pljačke i to u Visokom. Znači tri momka, iz visočkih normalnih gradskih porodica, koji nisu da tako kažem iz nekih ugroženih porodica ovom situacijom u gradu i državi, dvije godine pljačkaju pod fantomkama, sa oružjem, po kladionicama, apotekama, benzinskim pumpama. I kako sada čovjek da razmišlja. Da su mene negdje opljačkali sa oružjem, uzeli mi pazar i da ja sada saznam ko su oni, sigurno bi se dugo vremena češao po glavi, u nevjerici i nerazumijevanju.

Čovjek bi očekivao da su to uradili neki iskusni, već od ranije poznati policiji kriminalci, sa dosijem, sa psihom kriminalca ili narkomana, jer sirotinja ne krade. Čovjek tako očekivajući očekivano dobije ove informacije i zapita se, šta se to dešava sa mladim ljudima i kakve to ima implikacije na ostale mlade ljude slične psihe i na njihove roditelje. Dakle, ovi što su kao, odnosno kao nisu, palili zgrade po Sarajevu i ovi koji su de fakto pljačkali svoje sugrađane, su svi iz normalnih gradskih porodica, uličnim žargonom, fina gradska djeca. Kad ono, jednim običnim posmatranjem ponašanja tih mladića ili čak pregledom njihovih FB profila, se može vidjeti spirala zastranjivanja u odrastanju. Od normalne dječice, oni se u jednom veoma kratkom roku, pretvore u ničim iskompleksirane mini psihopate, koji se nafuravaju na dizanje tegova ili uličnoj gimnastici, nagutavaju se raznim suplementima za ishranu sportista, iako to nisu nikakvi normalni suplementi, niti su oni sportisti, i onda se okrenu ka navijačkim skupinama, trbušnjacima, opasnim pogledima, a u stvari je to samo njihov alter ego, jer su sami sa sobom nesigurni.

Da li oni tu nesigurnost nose iz kuće, ne znam, ali da ih ulica napravi nesigurnim, to je sigurno. Da li kriviti roditelje što nisu prepoznali jednu izvrsnu glumu svoje djece, koju su im prezentirali u kući, a koja je u stvari bila dimna zavjesa za radikalno loše ponašanje i furke u životu, to ni sam nisam siguran kako da formulišem. Jedno je sigurno, a to je da će roditelji koji su odrasli u Jugoslaviji, u onom strogom i pametnom sistemu, se sigurno posramiti i pošteni nasekirati, a dječaci će se osjećati frajerčićima jer su napravili nešto ludo, nešto što drugi mladići nemaju muda da naprave. Istovremeno, drugi mladići se bave sportom, idu u školu, voze bicikla, zaljubljuju se i odljubljuju, navijaju za razne klubove, i boje se napraviti sranja kakva su ovi napravili, iz razloga što imaju obraz, odgoj i poštovanje roditelja koji su im stalno na pomoći, da ih izvedu na pravi put u onom omjeru u kojem je roditelj obavezan da to uradi. Nije strah uvijek slabost, strah od činjenja nemoralnog i lošeg, je vrlina dobrog čovjeka, bio dijete, momak ili odrasli.

Rijetko koji, na žalost, momčić koji se ufura da je opasni navijač West Ham-a u Visokom, ili neka curica koja misli da je neka cool otkačena mačka zgodnica, će se pokajati, shvatiti sve greške i vratiti se na normalan put odrastanja. Rijetko, jer ispred njih stoja vojska raznih mladih ljudi, jedni će ih ismijavati što su to uradili, drugi će ih ismijavati ako se promijene, treći će ih nagovarati da se vrate na loše staze, jer što ih je više to su sigurniji, a što ih je manje, to se više zavlače u rupe, jer su nesigurni. Zaključak je logičan, društvo je degradiralo do kritičke tačke, sa koje se mora pomjeriti u pozitivnom smjeru, po svaku cijenu.

Situacija je eskalirala opasno, što duže budemo izbjegavali da se suočimo sa razlozima, i da se pokrenemo radikalno na bolje, sve će nam teže biti kasnije, a bojim se da nam nije prekasno, odnosno da nam nije prekasnije već. Čuo sam jednu genijalnu izjavu, koliko je genijalna toliko je strašna. Ta izjava je ova: “Sad sam se rodio u Bosni i nikad više!“. I tako je fakat.

Dostigli smo kritičnu tačku u društvu, koja se zove FUJ! Ovakva Bosna je FUJ, ovaj narod ovakav nespreman na bilo šta konkretno je FUJ, ovaj balijski sistem uređenja društva u kompletu je FUJ, jednostavno, najbolje objašnjenje naše realnosti može stati u ove tri riječi, FUJ!

FUJ!