Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Visoko i Visočani u putopisima starijeg doba

ruski-oficiriNema ljepše stvari nego istraživati historiju svoga grada. Kako, nije potrebno pitati jer tražiti po starim rukopisima znači isto što i kopati. Treba se samo potruditi i napraviti jedan ansambl podataka i uraditi jedno štivo koje će obradovati čitaoca. Danas je vrijeme bavljenja naukom skraćeno na minimum angažmana, pa se pojedinci jednostavno u kratkom vremenu  “potrude” da prikupe niz titula okruženi saradnicima koji najveći dio kojekakvih rukopisa na kraju samo potpišu. Eto nauke koja ostaje jedinim užitkom pojedinaca koji su stekli “politički” ugled tako da vremena za ozbiljnu profesiju i naobrazbu više nema. Zato nam omladina nema radnih mijesta  jer im razni metuizalemi ne dozvoljavaju doći do svoje “stolice”.

Ovaj prilog sam odabrao iz više razloga.

– Autor teksta je čovjek koji je proveo radni vijek u Visokom, učestvovao u osnivanju lista “Naš Život”, a kasnije kao aktivni saradnik sa bezbroj priloga  učinio da Visoko ima velikog poznavaoca historije mjesta.

– I pored tolikog doprinosa mnogi su zaboravili Dr. fra. Rastka Drljića kao i ostalih osnivača Zavičajnog muzeja Visoko. Sretni su oni koji imaju sve listove “Našeg Života” pa ih jednostavno prelistaju kad im se  za to ukaže prilika i nađu priloge koji nas podsjete na vrijedne, negdanje, sugrađane i njihove reprezentativne naučne priloge.

Visoko, radi njegovog geografskog položaja, jačih trgovačkih veza i blizine Sarajeva, posjećivali su mnogi putopisci od starijeg vremena pa kroz XIX i XX vijek.

Radi zanimljivih opisa, posataka o Visokom i lokalnog značenja donosimo nekoliko opisa o Visokom iz starijeg doba i u XIX vijeku.

Istranin, Pavao Rovinjanin, 1640 posjetio je Visoko i opisao ga u svom putopisu. O se divi  prirodnom položaju grada, te utvrđuje da je mjesto prostrano, ugodno očima, a oko njega se “razgalilo široko polje”. Rovinjanin  bilježi da grad ima sedam džamija i  sedam mećeta (munara).  Kuće se poredane pored vrtova, pune su cvijetnih voćnjaka. Za franjevce spominje da imaju samostan i crkvu. Rovinjanin piše da je u Visokom  čuo i narodnog guslara, a pjesma da je kod njega pobudila sjetu. Ovaj opis Visokog od Rovinjanina u XVII vijeku napominje i dr. Ć. Truhelka u svom opisu Visokog u sarajevskoj “Nadi” 1903. str 249-250.Godine 1806.g Bosnom je proputovao francuski kapetan  Mareliere, te se na svom  putovanju navratio i u Visoko. Prema njegovom izvještaju tada je  Visoko imalo 2400 stanovnika, a glavno zanimanje im je bilo učinjanje koža. Šezdeset godina kasnije bio je u Visokom austriski oficir  G.Aheoemmel i bilježi, da je broj stanovnika iznosio 3.500, a da se bave kožarstvom i izradom ćebeta i ćilima. Prvi poznatiji historičar Bosne u XIX vijeku, Ivan Franjo Jukić u svom  djelu “Zemljopis i povjesnica Bosne ” 1851 godine piše, da je visočka nahija bila jedna između najbogatijih, žitu, voću, a osobito u rudama svake vrste. Jukić opisuje Visoko geografski, topografski i s etnografskog gledišta. Piše da je u čitavoj nahiji bilo najvažnije mjesto Visoko, varoš na lijevoj poljani kod utoka Lepenice (Fojnice) u Bosnu. Nad samom varoši diže se visiki brijeg gdje se nalaze ostaci grada i franjevačkog samostana. Prema  Jukićevu popisu bilo je tada u Visokom  3000 muslimana i oko 60 kršćanskih kuća (pravoslavnih). Oni se imali i svog župnika.

O zanimanju stanovnika Jukić bilježi, da su dobri tabaci (kožari) i da se tu tkaju dobri biljei (ćebeta). 

Tomo Kovačević Bosanac koji je kasnije živio kao činovnik u Srbiji, kopirao je Jukićev ” Zemljopis ” 4/3 svoga ” Opisa  Bosne i Hercegovine” drugo izdanje  Beograd 1879 na sličan način opisuje Visoko. Od bližih mjesta nadodaje na strani 45 za Moštre, da u njemu živi mnogo begova; u Slapnici da se vade dobri žrvnjevi. O Sutjesci  da bilježi da ima 26 katoličkih kuća  i tri muslimanske s jednom džamijom. Za nju tvrdi da najstarija u Bosni i Hercegovini. Uz ostalo bilježi, da su se u sutješkom samostanu sahranjivali neki bosanski vladari, pa i posljednji kralj Tomaš 1460.g. U crkvenom muzeju se čuva svečeničko odijelo koje je vezla posljednja bosanska kraljica Katarina na konopljinom platnu sa zlatnim vezivom. Iza okupacije, među prvima  je posjetio Bosnu istoričar dr. Vjekoslav Klaić i napisao svoj ” Zemljopis  Bosne” Zagreb 1878.g. On bilježi da je Visoko imalo oko 3500 stanovnika, preko 400 muslimanskih kuća, četiri kamenite i tri drvene džamije. Pravoslavnih kuća  bilo je oko 70. Klaić  spominje posebno kuću begova Zečevića, koji da su bili bosanska vlastela, a tada da posjeduju veći dio visočkog polja. Dr. Vlimir Goj u svom djelu  ” Balkan – Divan” Zagreb 1878.g. u kom opisuje Bosnu, na strani 39 ukratko opisuje Visoko. Piše da je Visoko mala varoš, leži na lijevoj obali Bosne. KAŽE most je drven, ali golem. Tu se sastaju dva ” utrenika” (ceste). Glavna cesta vodi iz Visokog prema Sarajevu preko planine Kobiljače. Pisac nadodaje, da se na prolazu tom cestom u Sarajevo čuje po selima lavež turskih hrtova i pjevanje velikih pijetlova zvanih gigova, a kojih ima mnogo spahijskim avlijama. Prema jednom nepoznatom putopiscu iz godine i1888.g. Visoko je imalo 600 muslimanskih kuća, 80 pravoslavnih i 20 katoličkih. Ukupno stanovništvo  bilo je oko 4.000 Zanimali su se izradom opanaka i šivanjem  “azijatskog ruha” i trgovinom. Njemsčki putopisac Renner, koji je u Berlinu 1896 izdao veliki putopis po Bosni, opširno opisuje Vasoko i okolinu, predjele visočkog sreza. Visočku okolinu od Ćatića do Visokog naziva “krasnim brežuljkasim predjelom, punim punim prirodnih ljepota”. Visoko je tada imalo 3.900 stanovnika  i dsdet džamija. Pisac napominje i istoriske događaje u  Visokom u srednjem vijeku, a  koji su vezani za imena kraljeva Stjepana Tvrtka I, Stjepana Ostoje, Tvrtka II  i drugih.

Pisac povlači da u gradu cvijeta kožarska industrija, a njome se bavi muslimansko pučanstvo. Običaje Visočana pri jelu i njihov gurmanluk i sladokusni osjećaj po prvoj polovici XIX vijeka opisao je naš putopisac Matija Mažuranić u poznatom putopisu “Pogled u Bosnu“ Zagreb 1842. Putujući u Sarajevo iz Travnika, navratio se u Visoko. Tu je prisestvovao nekom ručku (sobetu), a njegov je utisak o visočkim sladokuscima sljedeći: “Kako se tu jede i kako se tu tuku i rivaju, to nije moguće dokazati. Najdivljiji i najgladniji vuci ne bi se mogli s njima ni izdaleka prišpodobiti, a kamo li se poći natjecati. Od opisivača visočke gradine na Visočici treba spomenuti Đorđa Stratimirovića, koji je u Glasniku  Zemaljskog muzeja 1891. str. 220-221 opisao visočku tvrđavu, a za Visokopiše, daje u srednjem vijeku bio najužniji trgovački grad u Bosni gdje su trgovali Dubrovčani i Sasi. Znamenit i pristupačan položaj grada, najbolje može da protumaći, zato što je večma stradao i više se rasuo nego ostale tvrđave u ovoj dragoj zemlji. Godine 1903. u sarajevskom časopisu “Nada” opisao je dr. Ćiro Truhelka Visoko na stranama 258-260, te bilježi da je tada Visoko imalo neštoviše od 3.000 stanovnika, a koji se od starina bave kožarstvom. On naglašava da je ta industrja jako primitivna, ali da je za Visočane važna, jer sujer su tu  godišnje učinja oko 20.000 goveđih koža, aa 40-000 ovčijih i kozijih koža. Truhelka piše da se tada izrađivalo preko milijun opanaka. Čitava  ova  industrija davala je već tada Visokom posebno obilježje, jer su rubovi glavne ulice bili pokićeni nepreg lednim redovima, crvenim od ruja i šiške, opancima i firalama  što ih opančari izlažu  da se na suncu suše. Sliku  starog Visokog, kako su je dali neki stariji putopisci, popuniće neki noviji naučni radovi kao  prijevod “Putopisa” Evlije Čelebije koji je priredio dr. Hazim Šabanović  te neki novi dokumenti pronađeni u arhivama Carigrada, a i ispitivanjem starijih dokumenata po našim arhivama.     

(Na osnovu zapisa Dr.  Rastka  Drljića objavljenog u listu “Naš  ŽIVOT” 13-juli 1953.g.)