Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Smrt ostacima fašizma u Visokom – Sloboda narodu!

visokom s ljubavljuObično polaganjem cvijeća na dva spomen obilježja braniteljima i žrtvama odbrane Visokog i BiH iz perioda Drugog svjetskog rata i posljednjeg rata u BiH, obilježava se Dan oslobođenja Visokog, 07. april. Bude to prilika i da se evocioraju uspomene na ove dane. Prošle godine na ovaj dan po svemu značajan za Visoko predstavnici općinske vlasti odlučili su otputovati “braći u Tursku” pa su tim gestom i pokazali koliko ih zanima antifašizam. 

Salko Oruč, učesnik događaja iz četrdesetih godina prošlog stoljeća govorio je prije nekoliko godina ovako:

„Čitava borba se sastojala od konkretnih dnevnih poslova. Ono što treba služiti na čast visočkom kraju jeste činjnica da je to bilo vrlo dobro organizirano. Ovaj kraj je stvarno uradio mnogo. Teško je bilo protjerivanje Jevreja iz Visokog, njih oko 120 koji su sprovedeni preko Jalije do stanice gdje su vozom odvezeni do logora. Skupljalo se sve za Narodno-oslobodilački pokret, gdje su Visočani i stanovnici okolnih sela davali za vojsku i odbranu. Odavde su kolone  ljudi nosili na leđima hranu i žito u pravcu Fojnice i tu u vrećama po 15 kg. Svi su zajedno i muslimani, Srbi i Hrvati učestvovali u tome. Nekima možda nije poznato da je Domagoj Šimić skinuo zastavu sa konvikta i zamalo nije glavu izgubio. Nijemci  i Ustaše su znali da je ovaj kanal najvažniji za Sarajevo i pritisli su da iscjede šta mogu od Ibrahim-bega, snažnog čovjeka od 120 kg. Umro je na mučeničkom stolu sa jedva 48 kg, a  da nijednu informaciju nije odao. To su ljudi odavde, građani Visokog. Takvih primjera je bilo mnogo. Visoko je uvijek bilo u centru pažnje ovog kraja“

Vrijeme od 07.04.1945. godine do 07.04.2014. godine, moglo bi se podijeliti na tri vremenska perioda i to: na period od 1945.godine do 1992.godine, od 1992 do 1995 i od 1995 do 2013. godine.

Visočkom nahijom u ovih proteklih 69 godina, odnosno od oslobođenja 1945. godine pa do danas vladale su samo dvije partije Komunistička partija i SDA. Karakteristika i jednih i drugih je da su imali svoje podanike koji su morali slijepo slušati svoje partijske vođe, ako su htjeli bilo kakvu karijeru. Brojni pojedinci dokazuju ove navode, i u ovim navodno demokratskim vremenima, a i onim prošlim komunističkim vremenima, s tim da oni koji pamte i ono i ovo vrijeme kažu da je u onom vremenu ipak bilo malo više pravde.

Za vrijeme vladavine Komunističke partije Visoko je doživjelo svoj privredni, sportski i kulturni procvat. Do 1992. godine općina Visoko je bila jedna od najperspektivnih Općina u bivšoj državi sa intezivnim rastom društveno-političkog, privrednog, sporstkog i kulturnog života. U tom periodu Visoko je izgradilo svoje brendove po kojima je u to vrijeme bilo poznato u cijeloj bivšoj državi i zemljama Evrope. Mnogi Visočani danas žale za tim vremenima. To je bilo vrijeme u kojem su građani imali sigurnosti, vrijeme koje je ulijevalo nadu i obećavalo perspektivu.

Nažalost ovaj period koji mnogi nazivaju i periodom blagostanja je prekinut početkom 1992. godine kada je na našu Općinu kao i cijelu državu izvršena agresija. Period agresije je u dugoj historiji Visokog bio ujedno i najteži za Visoko i njegove građane. Skupo su Visočani platili svoju slobodu. Mnogi su u periodu agresije ostali bez svojih najmilijih, mnogi su preko noći postali invalidi, dok su s druge strane jedni postali bogataši i “ugledni” građani, nažalost i to je istina i ne smije se zaboraviti. U Visokom je za vrijeme agresije nažalost važila ona narodna koja kaže „nekom rat nekom brat“. Da stvar bude gore oni koji su rat iskoristili za svoje materijalno uzdizanje sad se pojavljuju kao velike patriote i spasitelji ovog naroda, pokušavajući nazor biti lideri i reformatori. Ali šta je tu je, najbitnije je da agresorska čizma zahvaljujući hrabrim Visočanima nije kročila na našu Općinu.

Visočani su, to se sad sa sigurnošću može kazati i u tim teškim vremenima sačuvali prije svega obraz, a zatim i svoju Općinu. Visoko je bilo utočište mnogim prognanicima iz različitih dijelova BiH. Često puta zasluge za herojsku odbranu od agresora članovi SDA znaju pripisivati upravo toj stranci i sebi lično, što ne odgovara istini u potpunosti. Naime, BiH i Visoko nisu branili samo “esdeaovci” njih je možda i po najmanje bilo na prvoj liniji fronte, oni su se uglavnom brinuli za logistiku. Treba jednom kazati da je za ovu državu najviše života dalo onih „običnih“ ljudi koji su srcem išli da brane svoju porodicu, a samim tim, općinu, grad i državu. Tokom agresije dobar dio privrede koji je bio okosnica razvoja naše Općine je u ovom periodu uništen. Pored uništenja od strane agresora mnogi magacini koji su bili puni rezličite robe su nestali pod još nerazjašnjenim okolnostima. Jedno je sigurno da nisu završili u rukama agresora jer isti nije nikada ušao u Visoko. U tom vremenu sva vlast je bila isključivo u rukama Visočana.

Nakon okončanja agresije pa do danas Visoko tavori samo sa sobom i sa svojim problemima. Za neke je kriv rat, a za neke sami Visočani. Visočki giganti su uništeni i devastirani. U Visokom postoji jedan fenomen koji možda nije karakterističan samo za Visoko nego i za druge gradove BiH koji su imali prijeratne gigante koji su sada uništeni, a to je da su kompanije i radnici uništeni, a direktori tih kompanija finasijski jači nego ikada. Taj fenomen još nije niko objasnio tj. kako mogu direktori i njima odani biti pozitivni, a svi drugi u minusu.

Većina naših političara koji su prodefilovali kroz našu Općinu su sav svoj nerad i nesposobnost da od Visokog naprave jednu ugodnu sredinu za život pokušali i pokušavaju da prekriju putem vječitih teorija zavjere da nas neko mrzi i da bi nam bilo bolje da smo u nekom drugom kantonu gdje smo navodno uvijek pripadali. Zanimljiva je ta teorija i vizija da iz trenutno privredno najjačeg kantona idemo u neki drugi kanton. Nije problem gdje smo i u kojem smo kantonu, problem je u nama samim u našim sujetama i pokvarenoj zavidnosti. Sve pozitivno što se desili u Visokom mislim na privredni razvoj koji je temelj za sve druge segmente života napravili su ljudi sa strane, koji su sačuvali i podigli na noge, istini za volju samo neke privredne subjekte i zaposlili jedan značajan broj Visočana. Možda bi i druge firme pokrenuli da su im to dozvolile naše vlasti. Njima nije smetalo što je Visoko u ZDK, to smeta samo Visočanima. Ono što je za Visočane bilo neperspektivno za druge je bilo perspektivno i isplativo, za ono za što Visočani nisu mogli naći tržište našli su hvala Bogu drugi. Da smo pobijedili svoje sujete i lične interese, te da smo drugima pustili da rade i stvaraju novu vrijednost ako mi ne znamo ili nećemo, danas bi slika naše privrede i brojno stanje na biro za zapošljavanje bilo sasvim drugačije.

Sretan ti Dan pobjede nad fašizmom voljeni grade, iako je pitanje da li smo pobijedili taj fašizam do kraja.