Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Jedan dan u životu Gorana Milića

goran milicSrijeda je, sedam sati ujutro, kroz prozorske zavjese nazire se sunčan, proljetni dan kakvih je ove godine u Sarajevu atipično mnogo. Ne žurim s jutarnjom rutinom. Prvo se uvalim u veliku kožnu sofu u dnevnom boravku dvosobnog unajmljenog stana na Grbavici, upalim HTV 1 i gledam teletekst. Popijem čašu Jane i progutam dvije tablete, neću reći koje i zašto.

Na plinskom špaheru kuham vodu za tursku kavu. Kada provri, odlijem trećinu u šalicu, stavim dvije velike žlice mljevene Zlatne džezve iz Vispaka, pustim da se kava podigne do ruba džezve, pa dospem vodu iz šalice. Dok se ta smjesa malo slegne, koristim vrijeme da lice namažem gelom za brijanje. Palim laptop, unosim password koji je toliko kompliciran da ponekad zastanem i prisjećam se kada dolazi veliko slovo, a kada brojke. I onda, natrag u kupaonicu, brijanje, brzo tuširanje, nov čovjek.

Voće je odvratno

Kava i prva cigareta. Na laptopu gledam plan današnjih vijesti Al Jazeere. Izvršna je producentica Lamija Alečković, urednica Tanja Novak, voditelji Marko, Anne Marie i Adnan. Sadržaj ne izgleda loše.

Dva javljanja iz Ukrajine, Kijev i Krim, Dalija je stigla u uzburkanu Tursku, Saša se vraća iz Moskve, Ivica Puljić najavljuje Obamu iz Washingtona, Đorđe Kostić, naš beogradski ekspert za kriminal, ima dopunu priče o narkobosu Darku Šariću, Martina najavljuje nastavak sage o gospodarskim mukama Hrvatske, u Sarajevu opet neki međunarodni činovnici požuruju reforme u BiH, Makedonija pred lokalne izbore, Avni s Kosova, frka oko Bandića i osporene nagrade… Aha, Al Jazeera English priprema priču iz brazilskih favela, arapski dio mreže ima objašnjenje o neslaganjima Saudijske Arabije i Katara, da vidim tko sve daje potporu našim zatočenim novinarima u Egiptu. Još malo surfanja po Facebooku, sve je tako predvidivo.

Ja ću se ipak za doručak držati UN dijete, jer sam planirao sići na 112 kg do puta u Srbiju krajem travnja, kada započinjem snimanje novog serijala “Alkemije Balkana”. Moram si kupiti dva nova sakoa, u serijalu iz Crne Gore već sam izgledao prilično ofucano. A brate, i odijela su mi postala prevelika, skinuo sam postupno 12 kg u posljednjih godinu dana. Dakle, jedna banana, jedna naranča i jedan zlatni delišes. Odvratno… A pun mi je frižider sudžuke, kajmaka iz Visokog, ravan je užičkom, mogla je to biti jutarnja gozba. Međutim, cilj je cilj. Uvijek je protiv ljudske prirode. Zato je cilj. Na putu do redakcije kupim šeficu našeg PR odjela Melinu Kamerić, koja mi presudno pomaže u snimanju emisija “Alkemije”, ali i podsjeća na sve dnevne obveze koje čovjeku mojih godina (68) znaju ishlapjeti.

Razlika u godinama

“Prvo moramo proći do Fotoarta, uzeti hard disk osme emisije o Crnoj Gori, ja ću je danas finalizirati i staviti potpise, a vi je pregledajte oko 11 sati. U podne imate onog švicarskog novinara, kako možete pitati kojega, vi ste ga dogovorili za intervju o Al Jazeeri Balkans. I u četiri morate na Akademiju, držite predavanje studentima režije. Na engleskom, ondje ima i stranaca…”

I tako… Malo priče s mladim kolegama po redakciji – svi su mlađi od moje vozačke dozvole – nekoliko savjeta Ivani za njen Specijal o dužničkom ropstvu u regiji, poziv Nebojši Grabežu da mu pohvalim glazbeni serijal Ritam Balkana, kratak poziv supruzi Ani u Zagreb da čujem vijesti s HTV-a, odgovaram na mailove i po tko zna koji put nepoznatim ljudima pišem da nisam zadužen za zapošljavanje na Al Jazeeri, da se jave na Posao.ba.

I već stiže Švicarac, 50-godišnji novinar iz Berna, kojega kao i njegove prethodnike zanima što je misija Al Jazeere u ovom dijelu Europe, kako zajedno mogu raditi Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Makedonci… Za švicarske kolege uvijek imam tricky molbu – možete li mi vi osigurati intervju s jednim švicarskim bankarom, kalvinistom, u njegovoj kući? Konačan odgovor je uvijek “ne mogu”, ali prije toga ide set pitanja “zašto vam to treba, pa to je strašno dosadno, on vam ništa neće reći…” I, kvragu, uvijek se iznova uvjerim da nitko i nikada nije napravio intervju sa švicarskim bankarom, kalvinistom, koji živi uz Lemansko jezero, na potezu Ženeva – Lausanne.

Predavanje studentima režije. Jedan je iz Azerbajdžana, jedna Albanka, jedna Talijanka, ostali su iz regije. Pretresamo teme njihovih dokumentaraca. O jednoj romskoj obitelji. Jedan gay par. Čovjek koji je radio cijeloga života, a sada gladuje s mirovinom od 150 eura. Žena koju su uništili kamatari. Posljednji oštrač noževa na Baščaršiji. Uvijek nesreća, neuspjeh, huda sudbina. Zašto ovim 20-godišnjacima ne padne na pamet da pronađu osobu koja je od nule, od sirotinje, od pijanog oca i tužne matere, uspjela prebroditi životne muke i stati čvrsto na noge, stvoriti obitelj, živjeti stabilno? Zašto to nije tema, ako to svi želimo? Gledaju me bez komentara. Očita je razlika u godinama…

Loša reputacija

Pao je mrak i počela je kiša. Idem prema doma sarajevskom obilaznicom koju dobro ne poznajem. Spuštam se krivudavom ulicom, iza mene sirena s rotacijskim svjetlima, neki političari ili stranci prolaze i guraju promet ustranu. Hoću li desno, uskim prolazom, ili lijevo, kroz benzinsku crpku? Hoću, neću i traaas! Udario sam u zidić u sredini, moja Captiva se ukopala u mjestu, iskočili su zračni jastuci, ja sam u šoku. Od praha iz jastuka pomislio sam da se auto zapalio, a tu je, nadomak, benzinska, koja panika! Brzo van, noge mi se tresu, srećom automobil ne gori.

Radnik s crpke onako sarajevski: “Ša je, Gorane, jesi li se lupio? Đe ćeš u zid, je li ti dobro?” Zovemo policiju. Za desetak minuta stižu dvojica, jedan iz grada, jedan Gojko s Pala. Nakon slikanja, zapisivanja i nekoliko pitanja, Gojko me izdvojio u stranu:

“Jeste li pili? Alkotest je obvezan. Imate kasko, ako imate i minimum neće vam priznati, znate ja vas često gledam na TV, sve one dokumentarce na HTV-u, pa i ove s Aldžazire, veliki ste čovjek, ali recite mi iskreno ako ste pili, pa možda…”

Pušem spokojno u aparat i 0,00. Gojko se iskreno razveselio. A ja sam se zabrinuo za vlastitu reputaciju.

Jaka bol u grudima

I onda, to dezorganizirano, anarhično Sarajevo, pokazuje svoju vitalnost, osnaženu u ratu. Jer, zapravo, ovdje sve funkcionira. Dolazi šlep služba. U servisu Chevroleta, premda je prošlo devet navečer, primaju vozilo, ključeve, prometnu. Čuvar mi se tiho ispovijeda: “Cijeli sam život radio, sin mi poginuo u ratu, imam 300 maraka penzije, i radim kao noćni čuvar, šta ću, ovaj drugi sin je bez posla, imam dva unučića, treba im nešto kupiti…” Sjetim se tema iz dokumentaraca onih studenata. U drukčijim okolnostima rekao bih tom čuvaru, mom vršnjaku, “a zašto sin ne radi umjesto tebe kada, kažeš, nema posla”, ali nisam to osjetio prigodnim. Jaka bol mi se širila grudima, adrenalin mi je popustio i znao sam da od udarca u zračne jastuke nisam dobro prošao. Stigla je Melina, moj dobri duh, odmah naručila taksi za koševsku bolnicu. Na Hitnoj, pet-šest ljudi sjedi u čekaonici, doktor me prepoznaje.

“E, Miliću, šta je bilo, nije valjda nešta…”

Rendgen, puklo četvrto rebro. Peto je napuklo. Hajd’ čekaj malo na ultrazvuk abdomena, nikad se ne zna.

Ali… u dotad mirnu ambulantu upadaju policajci, vode neke mladiće u lisičinama, drugi ulaze sami bez pratnje. Završen je derbi Sarajevo – Željezničar, kup utakmica, ispao je Željo, potukli se navijači. U čekaonici je sada najmanje trideset pacijenata. Ali, rekoh, nekako sve funkcionira. Bolnica je čista, liječnici i osoblje smireni, razmišljam o tome postoji li ijedna zemlja u svijetu s BDP-om od 6000 dolara po stanovniku godišnje koja ima bolje zdravstvo od BiH? Ili bolje obrazovanje? Ili manje beskućnika? Nije ovdje bajno, ali nije nikako i tako loše kao što se šire priče.

Dobar mi je ultrazvuk. Jetra, nešto masnija, nešto uvećana, bubrezi OK, sve drugo BO. Ali, neka mene do specijaliste, on ima završnu riječ. I, klasika u maloj državi, svi se poznaju, svi su rođaci, doktor specijalist je Melinin zet. Zato mi je mogao iskreno reći, bez straha od ugroze liječničke etike:

Piće, dva u kvartu

“Vidite, kada pukne rebro, najvažnije je ne opustiti se. Loše je ležati. Mogli biste dobiti upalu pluća, a onda je belaj puno veći. Nego, ako pušite, nastavite pušiti kako biste što više kašljali. Da, da, kašljite, mučite se. Ako vas boli, uzmite voltaren. Dišite i hodajte. I vičite, svađajte se slobodno.”

E, nikada nisam dobio ugodnije upute od liječnika. Nazvao sam suprugu u Zagreb i uzviknuo: “Ana, imao sam prometnu i dobro sam. Doktor mi je rekao da se moram svađati! Ti si mi idealna terapija. Ne, nisam poludio. Puklo mi je rebro. Moram se svađati da bi brže zaraslo. Nemoj dolaziti u Sarajevo. Kažem ti da nisam lud. Nije nikakav moždani. Rebro je. Zašto vičem? Zato što moram. Rekao mi je doktor…”

Čuo sam se i sa sinom Markom. Rijetko odgovoran i racionalan momak. Prekidam ga u učenju rimskog prava, a danas je dao i izjavu za Stankovićevu “Nedjeljom u 2”. Vježbenik je kod Andreja Plenkovića i o procedurama u EU već zna više od mene. S njim se, i da hoću, ne mogu posvađati niti podići glas, čak ni u terapeutske svrhe. Bila je već ponoć. Dan ranije, nazvao me je Mladen iz Jutarnjeg i zamolio za opis jednog mog tipičnog sarajevskog dana. Hajde, ovaj nije bio tipičan, ali možda će čitatelje više zanimati.

Još samo dan života

No, da bih se vratio u rutinu, svratio sam, prije spavanja, do kvartovskog kafića Sami na jedno-dva pića kako bih prenio još malo sarajevske atmosfere.

Konobarici Seki se smračilo kada sam sporo ušao, oprezno, korak po korak, držeći se za prsa. Jedan mali balić s puno leda i malom mineralnom, ona već zna. Za susjednim stolom je Mladen, upravnik zatvora na Igmanu, “otvorenog tipa”, u kojemu je umro riječki liječnik Šimić. Tu je i automehaničar Kale, upravo priča vic o Crnogorki koja je od doktora doznala da ima još samo 24 sata života pa moli muža da vode ljubav cijele noći. A Crnogorac joj zbori: “Ne mogu, ženo, ja sutra rano ustajem, a ti ionako nećeš…” I, redoviti gost, kiropraktičar Mirsad, kojemu neću reći za ozljedu rebra jer će me odmah propustiti kroz prste. A mene sve više boli.

Iz drugog dijela kafića nepoznati gost dobacuje: “Evo te Miliću na Aldžeziri, đe si ovo, u Crnoj Gori, znam, repriza, gledao sam ja u nedjelju…”

Kafić Sami je čudo koje nose Seka i Fikreta. Naizmjenično dolaze u sedam ujutro i rade do ponoći ili, koliko već treba. Po 17 sati na dan, pa jedan dan slobodan. Onda opet 17 sati. I tako ih gledam već tri godine. Ne mogu nabrojiti sve primjere ljudi u Sarajevu koji rade iznad ljudskih mogućnosti. I onih drugih koji godinama ama baš ništa ne rade, kojima je muka i prohodati do Samija.

Lamijina poruka

Jedva sam se spustio u krevet. Čitam Lamijinu poruku na smartphoneu: “Jeste li dobro? Vijesti protekle u redu. Jedna sitna brljotina, ali valjda nitko nije primijetio. Ako vam treba partner za svađu, radi terapije, sutra sam u redakciji od jutra do ponoći…”

Sutra mi dolazi kći Lana Maria sa svježim vijestima iz Zagreba. Jedva čekam. I dovodi svog psa Skunija. Zbogom Undijeto! Idemo kod Brajlovića na roštilj i lepinje s kajmakom… Kako je život lijep. Svemu unatoč.

Jutarnji.hr/Visoko.co.ba

Posted in BiH