Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Hoćel’ u ovom gradu Sunce zas'jat’ ikad kako treba…?

hocel sunce u ovom gradu ikad zasjat kako trebaDanas ranije nego inače vratih se s posla u ovu našu kasabu. Radim evo već četiri godine u Sarajevu. Dan je nekakav težak. Mada ja mislim da dan ne može biti težak, teški su ljudi koji žive ovo vrijeme. Od dobrog vremena do danas puno se promijenilo, nažalost nagore.

Kiša je! Pada evo već nekoliko dana. Ona je kažu blagodat od Allaha dž.š. kao i sve što nam dolazi s neba. Ona u biti i ne pada, ona se spušta i ona je Njegova milost.

Kao što sam već rekla ranije sam danas u svojoj kasabi, pa sam imala vremena za kafu i za malo proći kroz nju. Ne mogu da vjerujem, sablasna i pusta. Napuštena je od svih onih koji su je nekada voljeli ili mi se čini. Prolaze pored mene nepoznata lica, tužan im pogled. Svi u svome svijetu nekuda žure. Prolazim Jalijom, od Betonskog mosta prema Općini, ništa se nije promijenilo već dugi niz godina. Gradsko kino, kino moje mladosti, odavno više ne radi. Poneko auto prođe i zapljusne lokva na ‘poderanom’ asfaltu. U sred grada, kod tog istog kina ljudi prave ‘slalom’ s autom da zaobiđu rupu. Ne mogu da vjerujem da to tako stoji danima, da ne kažem mjesecima.

Imali ovaj grad (kasaba) načelnika/cu?

Svako ko prvi puta dođe u ovaj grad, pitat će se da li on ima načelnika?!

Ja se to ne pitam, ja znam da ima, načelnicu. Ali se pitam da li ta načelnica dolazi na posao kopnom, da li ikada prošeta po ovome gradu, da li je zaboli duša što je ovaj grad izgubio status grada i što postaje kasaba? Ponekad pomislim da ona možda leti od kuće do posla i obratno. Vozeći se dalje, shvatim da ona zaista i leti po oblacima i da je nije briga za asfalt, za kante za smeće, za nezaposlenost, za to što u Gradskom kinu ne igra nikakav film, za to što sve više ljudi radi u Sarajevu, za to što su svi manje-više nezadovoljni… Ovaj grad je izgubio naviku za sve što je lijepo. Sve sam više sigurna da naša načelnica nije ustanju da zavede red i da bar nešto dovede u red.

Popijem kafu i krenem kući. Kada još veći haos i još veće razočarenje. Živim u ulici Rašidovića, u kojoj je prošle godine iskopan plin. Vjerovali ili ne ostao je haos. Rupe su toliko velike, pogotovo ovih nekoliko dana kako pada kiša i koja je napravila još veće rupe. Umjesto da su vraćali asfalt na mjesto odakle su ga podigli, oni su isti prodavali. Jer je i moj otac kupio, da mu isti vrate preko avlije za 50 KM. Načelnica i oni koji su za to nadležni će reći da o tome nisu imali pojma. Naravno da nisu, kada ih ne zanima šta se dešava u njihovoj avliji. Prošetaj načelnice ili još bolje provozaj se malo po gradu, neke stvari će ti postati jasnije. Nije grad smješten u zidovima Općine, kao ni njegovi problemi. Oni su izvan tih zidova i među običnim narodom, a ti si zahvaljujući tom istom narodu došla na to mjesto. Narodu čije vapaje iz samo tebi poznatih razloga ignorišeš. Znam, asfaltirat će to do oktobra ove godine, jer je ovo izborna godina, a do tada se možemo halaliti sa autima, od koji će vjerovatno ostati ništa. Ostat će ništa, kao što je jedno veliko ništa i ova kasaba, koja me svakim danom sve više podsjeća na kasabu iz priča Zije Dizdarevića u kojoj vrijeme stoji. I umjesto da idemo naprijed, mi se vraćamo u davno prošlo vrijeme.

Da li je ovaj grad (čitaj kasaba) zaslužio sve ovo što mu se dešava? Prevalio je on preko glave mnoge vojske i ostao na svojim nogama. Izgleda da u miru ovu vojsku neće moći iznijeti na svojim leđima. Bojim se da mu je ovdje kraj. Pred njim su duge tri godine do novih izbora.

Ulazim u kuću i sjetim se riječi rahmetli dede, koji je imao običaj da kaže: „Onaj ko ne može da zavede red u svojoj kući, ne može ni u državi.“ Deset godina poslije njegove smrti sam 100 posto sigurna da je bio upravu.