Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Politički februar

dejoNije, do sada, nijedan mjesec ponudio ovoliko političkih presedana naše lokalne političke scene kao ovogodišnji februar. Neko će možda istaći prošlogodišnji mart kao pandan proteklom februaru, s obzirom da je taj mart ponudio visočkoj javnosti nesvakidašnji prebjeg čak tri vijećnika iz matičnih stranaka pod okrilje SDA kao vladajuće političke strukture, ali ta analogija je prilično labilna i lako bi bila poražena samo jednim događajem ovogodišnjeg februara (protesti npr.).

Drugi mjesec u godini političke aktere educirao je novim lekcijama. Prije svega, naučili smo da je moguće postići visočko političko jedinstvo, premda se ono može pojaviti, kako izgleda, samo u najgorim od najgorih političkih situacija. No, treba ipak odati priznanje svim političkim strankama koje participiraju u općinskom vijeću za racionalan i pragmatičan pristup rješavanju krize nastale nakon visočkih demonstracija. Bez pogovora, sve političke stranke udružile su se u jednom koherentnom, unificiranom stavu: “DA pravu građana da protestvuju, NE nasilju”. Naravno, sve je to svjetlosnim godinama daleko od nekog iskonskog političkoj međustranačkog jedinstva s obzirom da se prvi ja mogu optužiti za odbojnost prema političkoj unifikaciji (mislim da bi termin “kolaboraciji” bio pregrub) sa onima koje smatram direktnim ili indirektnim krivcima za mnogo naših aktuelnih ili “zaleđenih” društvenih problema, ali ipak ohrabrujuće je to da stereotip autodestruktivnih Visočana više nije primjenjiv na političke stranke kada su u pitanju političke krize.

Bilo je, možda, nekoliko pokušaja političkog profitiranja na baštini polupanih prozora općinske zgrade, ali su svakako zanemarivi u istoj onoj mjeri koliko su zanemarivi oni “politički” subjekti koji su to i pokušali za našu političku scenu.

Druga lekcija koju nam je ponudio burni politički februar mogla bi biti ta da se otapaju sve ideološke i programske razlike među političkim strankama kada se identifikuje zajednički problem svih. Govorim, naravno, o općinskoj administraciji, o kojoj su svi politički akteri bezbroj puta javno diskutovali i koja je postala jedna od rijetkih konstantno prisutnih tema naše lokalne politike. Još početkom 2013. godine za govornicom Općinskog vijeća govorio sam o pogrešnoj politici upošljavanja novih službenika lokalne javne uprave, te sam to argumentirao tzv. “evropskim standardom” koji savjetuje idealan omjer broja građana lokalne zajednice na jednog uposlenika administracije, a taj omjer je 500:1. Tada sam zaključio i to da je Općina Visoko davno preskočila taj omjer vodeći se čak i podacima popisa stanovništva iz 1991. godine. Takve svoje stavove sam detaljnije elaborirao i na jednom od mojih prethodnih vijećničkih blogova.

Želim biti savršeno jasan – moji stavovi ne znače hajku ili pripremanje masovne “čistke” općinske administracije. Niti moji stavovi u bilo kojem smislu aludiraju na to da je općinska administracija potpuno zalutala “birokratiju” u svom najnegativnijem smislu niti želim da optužujem općinsku administraciju za kolektivni nerad, nesluh prema potrebama građana i nepravilan odnos prema radu. Ne, samo želim da skinemo decenijsku maglu i sjenu sa “općinske administracije” kao paradigme netransparentnosti, odnosno nedovoljne informisanosti građanstva o istoj. Želim da građani znaju, koliko ima uposlenika javne uprave, zašto, koliko pojedina služba ima uposlenika i koja su zaduženja istih, analizu efikasnosti tih službi u smislu procenta obrađenih predmeta, uslužnosti građanstvu itd., dostupnost informacija o plaćama uposlenika općinske administracije, elaboraciju sistematizacije radnih mjesta itd. Ukratko želim da znam ko, kako i šta radi u općini, rezultat i adekvatnost plaćanja tog rada.

Oni koji me žele pogrešno shvatiti to će uraditi šta god ja dalje napisao, ali moram dodati i konstataciju da poznajem uposlenike koji savršeno dobro obavljaju svoje zadatke te tvrdim da savršeno odgovaraju funkciji koja im je dodjeljena.

Da dijelimo zajednički stav po pitanju “osvjetljavanja” općinske administracije dokazalo je saopćenje predsjednika SDA OO Visoko, g. Zukića koji je javno zatražio dostupnost informacija o broju i plaćama uposlenih u općini, dok je prethodno saopćenje SDA tražilo intenziviranje napora na procesuiranju privrednog kriminala. I nemam nikakvu kolebljivost niti zazirem od toga da javno podržim oba zahtjeva SDA. Premda sam tu podršku već javno izrazio, nudim je opet s obzirom da zahjeve i istupe g. Zukića vidim kao želju za napretkom kojeg svi trebamo bezuslovno afirmirati ma sa čije strane prvi korak ka istom dolazio. Lično omjer stvari sa kojim se slažem sa SDA je 1 na prema 1000 i to sam javno i demonstrirao, ali to ni u kojem slučaju ne smije da znači da ta jedna stvar smije proći bez moje podrške (npr. sa ovakvom “reformom” javnog sektora se nikada neću složiti).

Evo me, tu sam, nudim svoju pomoć i podršku u pomenuta dva problema. Političke lekcije februara su nas grubo osvijestile i ponudile više činjenica: jedna od njih je da u političkim ratovima najviše gubi narod, a najmanje politički akteri. A takav ishod, iskreno vjerujem, niti jednom dobronamjernom političkom akteru nije cilj.

Svi smo mi u perspektivi mrtvi, a SDA tu perspektivu vjerovatno treba najcrnije od nas da doživi u političkom smislu i to ne kaže Dejan Šćepanović, već narod sa kojim svakodnevno razgovaram. Mogao bih sada ponovo da ponovim sve greške i promašaje vladajuće strukture, ali bih onda ovaj tekst determinirao populističkim. Stoga, možda je bolje reći “većina” od nas je u perspektivi politički mrtva, ali to zaista ne bi smjelo da znači da u međuvremenu ne možemo ništa da uradimo.

Kada socijalni utopista i zagovornik velferizma citira Kejnza onda i desno orijetisani kapitalisti mogu ponekad napraviti prvi korak lijevom nogom.