Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Kopirnica

kopirnicaKultna ličnost aktualne SDA vladajuće garniture je Tayo od Istanbula, premijer Turske. Tayo je izdao knjigu, koja se zove „Rađanje lidera“ i ista je sasvim solidno čitana, jer govori o čovjeku koji je napravio jedan veliki uspjeh za svoju zemlju i državu. Korisno je imati nekog uzora, ovisno o ćemu se radi, ali nije isto kopirati i razumjeti, svog idola. Ovaj „grad“ nije ni blizu Istanbulu, ni po čemu, ali ovaj grad ima jednu specifičnu crtu, crtu kreativnog ludila, koje se odražava u svakom od nas, manje ili više, bolje ili lošije.

Kopirati nekoga ko je napravio megalomanski uspjeh, u čaršiji koja zna ko si bio, šta si bio, s kim si bio, ko ti je bila tiha patnja od simpatije, kad si prohodao, kakav si učenik bio, kad si junf skin'o, nije baš preporučljivo. Da bi u ovoj čaršiji bio mangup i lider, moraš biti jači od svakog mangupa i mahalaša u njoj, ako nisi, onda se gušiš u atmosferi koja se oko tebe stvara.

Kopirati uspješnog lidera, koristeći se diplama, je bezobrazluk i nije pošteno prema lideru, idolu. Nema potrebe za pompeznim pričama, kad je jasno vidi šta je prava želja iza svega toga. Ko je gladan vlasti, sa nje će kad-tad pasti, a što visočije i duže letiš na vlasti, to ćeš teže sa nje pasti.

Neku noć, na fejsbuk chatu, moji drugari i ja, nabrojasmo gotov stotinu nadimaka likova iz čaršije i ono što je najjače u svemu tome, hem su im nadimci preludi i unikatni, hem su oni sami po sebi bili ili su još uvijek takvi. Ono što je sigurno, jeste da oni nisu bili ničija kopija, bilo su ono što jesu, kakvi su, takvi su, ali su ili su bili svoji, jedan kroz jedan.

Vampo (Drak, Veštica), Rutavo Oko, Ibe, Ringo,  AVNOJ, Knjiga, Ćuran, Gvipo, Ćuh, Holo, Kobac, Francuz, Šogun, Domac, Vihor, Cvekla, Kroki, Tate, Tahto, Truhlo, Pilula, Pirpa, Cea, Pakljo, Sablja, Svinja, Krmeča Glava, Konj, Bukčo, Misterija, Gagaš, Karo, Pihe, Pančo, Ćvarak, Keč, Čapo, Brzi, Miris, Kongo, Varalica, Škuto, Joe Kavana, Siir, Papak, Ćapća, Guzara, Okerlund, Čumbi, Škoklje, Lišak, Rora, Pipun, Baron, Helmut, Šejn, Noga, Kelga, Safić, Ruto, Opica, Mexikanac, Havoša (odmilja Havan), Šeš, Šiše, Tafa, Đango, Faca, Ćerko, Čos, Tas, Klodovik, Frfa, Šjor, Adan, Colo, Lambo, Pele, Jastro, Garancija, Kuštro, Šiško, Ćokle, Hamana, Davan, Grunf, Paće, Zlito, Štrumf, Tifun, Ris, Šico, Lav, Vučko, Batan, Veta, Gaple, Longi, Lola, Šole, Triler, Pavijan, Kuka, Capin, Alemao, Fujta, Crtani, Sixo, Germa, Coto, Gige, Kreme, Zize, Kukle, Fista, Kralj, Šef,  Mušan, Hunda, Pas, Mazga, Čips……..

Redoslijed nadimaka i likova nije namjeran, niti ima neke veze, čisto nabrajanje onako kako mi je naumpadalo, poslije te noći, pa se nadam da se neko neće naljutiti. Moja namjera je da ukažem da je Visoko bogato ljudima raznih profila, koji su originali i niti ih ko može kopirati, niti oni koga kopiraju, a oni koji su ortodoksni mangupi među njima, su takvi, da ih niko u ovoj čaršiji, a i šire, ne može izlevatiti. Vjerujem da smo dosta izostavili, nismo se mogli sjetiti svih, jer smo u večini slučajeva se smijali po nekoliko minuta, nakon nekog nadimka, nakon kojeg smo spomenuli neku izjavu ili događaj koji se veže za tu osobu, tako da je to bila noć evociranja raznih uspomena, na prejake likove i njihove nadimke. Ima tu svega, i pozitivnih i negativnih likova, i neutralnih, ali je jedno najvažnije, a to da su svi oni unikatni, nisu kopije nikoga i svi nose DNK čaršije, kakve, takve, ali i to je čaršija.

Suština je da ova čaršija ima neku specifičnu crtu kreativnog ludila, kako sam na početku napisao i to je jedan svijet, u koji se teško ulazi, a nikako se ne može izaći, i u tom svijetu se edukuješ na način na koji se nigdje ne možeš edukovati, jer je to posebna škola, fakultet, nauka, institucija čaršijske znanosti. To nije puko mahalanje, to su kreativne zezancije, prozivanja, pogledi na mikro i makro svijet, autentične doskočice, uzrečice, to je jedan svijet, koji polako nestaje. Postoje ljudi koji doprinose da čaršijski obični boemi, koji toliko istoj znače, nestanu, da taj posebni šmek nestane, a to su ljudi koji su nečija kopija, svojom voljom i koji se u čaršiju nisu nikad uklapali, jer nisu htjeli da budu nekad donji, pa makar i u zajebanciji na sijelu.

Pokušavaju kopijaneri da prefarbaju stare zidove čaršije, da pobrišu ono što je u čaršiji dugo vremena zapisano u zraku, što samo pravi visočki čaršijaš osjeti, kada izađe na ulicu, pogleda oko sebe, sve mu bude jasno momentalno. Pokušavaju, ali ne može to tako, misle oni da je isto prekopirati duh čaršije, kao što su oni prekucali svoj broj šasije duše i naštancali obraza na kopir mašini skorojevića. Ne ide to tako, ima sve svoje mjesto, vrijeme i razlog. Ako se temelji drmaju, onda se i kuća ruši, kada se kuća ruši, onda svi u kuću su u opasnosti, da ih poklopi teret kuće, historije, znanja o svima nama, koji živimo u ovoj kući.

Napravit ću jednu malu digresiju od čaršije. Tokom popisa u našoj državi, samim tim i u općini, dobio sam teren područja sela Mulići. Ono što sam do tada znao o Mulićima, mi je bilo dovoljno da odahnem i da budem zahvalan, jer se radi o selu koje ima neku historiju, neki svoju priču, ljude i geografski je pozicionirano u nekom finom smislu. Dočekan sam na najbolji način, tih 13 dana mi je bio svojevrsni odmor i uvidio sam da ljudi tu imaju neke svoje navike, koje su svojstvene za njih i da imaju svoju zajedničku dušu. Ko ima dušu, taj je dobar čovjek. Jednostavnije ne može biti.

Svaki dan, kad bih se vratio iz Mulića u čaršiju, uvidio bih da je čaršija ugrožena od papaka raznih, da je to sada jedan asfaltni poligon za frustracije, nekulturu, buku, nered i da to više nije ona čaršija, koje se ja sjećam iz 80-ih i malo onih 90-ih godina. Poslije popisa, morao sam rekreativno otići još dva puta u Muliće, jednom sa autom, a jednom sa biciklom, da se provozam do kraja Mulića, do rijeke Bosne i tu malo odmorim od svega.

Čaršija živi još samo u pojedinim ljudima, u njihovim dušama i sjećanjima i samo kad s njima sjedim, osjećam se opušteno, nasmijano, kreativno. Jedan dio čaršije se izolirao po nekim kotama na brdima, ali je tu osnovno vezivno tkivo druženja alkohol, a to meni nije interesantno, jer čaršija nije alkohol, čaršija je ulična kreativnost u poimanju mjesta u kojem živimo, dešavanja tu, ljudi i svega okolo, sve do cijele planete. Čaršijski pogled na bilo što je poseban, kreativno koncizan i dosjetljiv.

Sjećam se jednom prilikom, rahmetli Vampo stoji na sred ceste kod općine, niko da mu stane, on onako istrpan, zima, suha zima, minus upek'o, stopa Vampo, na sred čaršije. Ja stanem, otvorim prozor, pitam ga: „Dokle Seade?“, kaže on meni da hoće do jedne kafane, iza poštanske zgrade, ako se dobro sjećam, vlasnik je bio Havoša i ja mu kažem da uđe, da ću ga sa zadovoljstvom povući. On se meni kulturno izvine što je malo neuredan, ja mu odmahnem rukom aludirajući da mi ne smeta i kaže on meni ovako: “Nema sine od ove čaršije ništa, niko Vampi neće da stane da me povuće, mogla je bit neka hitna stvar, eto dokle je došlo, isto da ću ja nekoga zbost’, opljačkat, svi se boje nečega, a u svakoga oraha u džepovima, nego hvala tebi što si me povukao, nek ima i mlađe raje da nisu šupci i papci!“. I ode Vampo u svom stilu lagano prema kafani.

Možda je u Vampinom govoru bilo i ložione prema meni, ali činjenica da je on stajao na zimi tako poprilično dugo i da mu niko nije stao, iz razloga koje je on nabrojao, dovoljno govori da više nema ljudi koji će ti stati, ako te zna i vidi da ti nešto treba. Jeste da je Vampo imao prilično šaroliku reputaciju, ali prema meni je uvijek bio korektan i kulturan, pa sam iz tog razloga mu i stao, jer dobro se dobrim vraća, a zlo šakama. Kopiranje lidera koji je uspješan, može biti donekle korisno, ako je čovjek svjestan svojih mogućnosti i šta u kopiranju može izvesti u uspjeh, ali nametanje kopiranja nečega što kod nas prirodno ne može proći, to je jednostavno hibrid, GMO, vještačka tvorevina, nije to to. Treba znati kopirati, u skladu sa svojim mogućnostima, nije dobro uzimati velike zalogaje, koje usta i stomak ne mogu podnijeti.

Ne treba bježati od onoga što jesi, samo ga treba poboljšati, ljudskim kvalitetama, jer kopiranjem drugog, niko nam ne garantuje da nećemo doživjeti slićnu sudbinu, jer kolo sreće i života se okreće, sad si gore, pa si dolje, a ne zna svako zadržati dah i karakter kad je dolje, dok ne izađe na površinu gore. Kad izađeš gore, na površinu, na svjetlo, ili si svoj, ili si nečiji, a najbolje je biti svjestan sebe i svoje realne vrijednosti. Samo si tada svoj.