Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Čmaršija

cmarsijaNisam ja pesimista, nisam depresivac, nisam kontraš u svakom smislu, nisam negativac, nisam dupelizac, nisam šupak, nisam čmar. Kada neko živi u mjestu koje ima neku staru tradiciju mentaliteta, života, običaja, navika, to mjesto se obično naziva čaršija, u BiH, po turskoj riječi koja označava pazarnu ulicu, odnosno glavnu ulicu u gradu koja nudi razne sadržaje. Kad nisi negativac, a sve negativno oko tebe, a ti hoćeš da si pozitivan, unatoč svemu, teška rabota.

E sad, ako glavna ulica u našoj kasabi (jer Visoko nema status grada, a ono što nije grad, a nije ni selo, to je kasaba), ne nudi ništa posebno, odnosno nudi ponudu koja nikom nije interesantna, to znači da kasaba nema svoju čaršiju. Kod nas je čaršija naziv za taj neki dio grada, koji ide ulicom od Sebilja, pa sve do Betonskog mosta ili parka. To je možda nekada bila čaršija, a sada je to jedna obična, čmaršija. Čaršija, ima nešto, nudi nešto, zanimljivo, korisno, zabavno, edukativno, rekreativno.

Čmaršija, nudi smrad, prdeže od ljudi, koj izlete iz nečije guzice sa svrhom ispunjenja nekog smrdljivog zadatka, ne valja vidjeti čmaršiju, neuredna, prljava, ne brine se o sebi, čak se samo pred Bajram čisti, što je velikih dva puta godišnje i oprostite, sapere se još jednom poslije vašera, tog kulturnog praznika trgovine i ultra papanluka, ali samo se opere to čmarno crijevo od ulice, ta Jalija, koja je krepala kad je onaj „korzo“ nestao. To je naša čmaršija, nigdje je smrdljivije nema.

Ali opet, kažem, nisam pesimista, ali ovo je čmaragdna situacija, čmarno doba visočke čaršije, čmarovnjaci uzimaju maha, čmarasto nam se piše, čmar se čmarom nabija, ja vjerujem u tu čmarnost. Čmaritis epidemično zahvata sve ljude, postepeno, odjednom svi umjesto glava imaju guzice, a umjesto usta, male čmarovite rupice, iz kojih samo izlaze tihi prdežčići, kao podrša proljevu i prdežima velikih šupaka, čmaroidnih stvorenja koja sebe zovu ljudima.

Čmarovi vladaju čmarogradom. Volio bih da sam više talentiran za pisanje, pa da napišem jedan scenario za seriju, film, u kojoj bih od ove čmaršije, napravio jedan čmarograd, u kojem vijekovima žive čmarovnjaci, ljudi čmarovi, koje u normalnom svijetu van zidina čmarograda zovu odmilja šupcima. Nisam pesimista, osjećam se realistom, volim svoj grad, kojeg više kao takvog nema. Nekada je na ovom mjestu planete i zemlje Bosne, bio jedan gradić, poznat po raznim interesantnim stvarima, trgovinom, zanatima, sportistima, kulturnim umjetnicima. U tom gradu su živjeli ljudi, koji su odoljeli svim historijskim mijenama, tako što su se kao vrsni jedriličari, svakom novom vjetru prilagodili i svoja jedra okretali i tako plovili kroz život. To se nikada nije promijenilo, čmaršija još uvijek ima epitet vrhunskih jedriličara, koji svaki vjetar, nebitno odakle puhao, dočekaju spremni, sa punim jedrima i njedrima.

Sve je ovo prdimahovina

Međutim, šta se dešava kad nastupi bonaca, mirno more, mirne vode, nema vjetrova, kada jedriličari moraju izvaditi vesla i veslati kroz život. Evo šta se desi, nisu čmarovnjaci jedriličari budale, jer oni nisu navikli da budu hamali, oni su visočiji od ostalih, oni su visoko, oni su visočani, visočiji od ostalih, običnih stanovnika čmarograda, oni čmarčići, mali poslušni, prdeščići, koji vjerno služe čmarovnjacima, visokim visočanima, elitnim čmarovima. Prdeži služe čmarovnjacima vijekovima i tako je i danas. Čmarovnjaci su u stanju najveće izvore rada i prosperiteta u gradu, uništiti ciljano i paralelno kroz uništavanje, otvarati sebi privatne firme, koje se bave istim biznisom koji su svojom ciljanom nesposobnošću (odnosno planiranom sposobnošću pretvaranja propasti javnog u privatno dobro) sebi napravili, jer su samo sebi bitni. Prdeži su svakako nebitni, napušu nepotrebno i treba ih pustiti čim prije u atmosferu, da se čmaroidna osoba olakša.

Dobri su ljudi Visočani, na priči. Razmišljao sam o momentu, tom odlučujućem momentu, kada su ljudi koji su iole dobri bili, odjednom postali prdeži, a neki su čak napredovali u čmarove, a svi zajedno su se stavili u službu čmarovnjacima. Čmarograd, u njemu je čmaršija, čmarovnjaci se pitaju, čmarovi skitaju, uhode, nove čmarčiće u čmarostan dovode, na obuku, dok prdeži izlijeću po čmaršiji, prde gore-dolje, pokušavajući da se svojim prdenjem nametnu. Ali sve je to prdimahovina, kako sam ranije jednom napisao. Naprđivanje je osnovni izraz prdonja, jer samo tako mogu privući pažnju čmarova, koji uhode, razgledaju, vrbuju, nove kadrove i onda ih odvode, ako su dobri prdeži, u čmarostan, mjesto na kojem se prdeži obrazuju u one za koje imaju afinitete za kasnije zadatke. Pa tako imamo prdimire, to su oni koji su kao dobri sa svima, a poslije njih noževi ostanu zabodeni svima u leđima. Pa imamo tihomire, to su oni koji su samozatajni, tihi, rek'o bi čovjek ne zna se hljeba najest’ sam od sebe, a on kao tihi prdež raju valja. Imamo i gromoprde, to su oni koji su uvijek glasni, sve im je na glas, cijela propaganda koju valjaju, u kojoj se i sami nalaze, pa im godi da je na sav glas galame, nebitno koliko su ofirni, jer cilj opravdava sredstvo. Imamo i trpimire, to su oni šatro saburaši, šta god im kažeš, požališ se, prokomentarišeš, oni odgovaraju sa: “Sabura, neka, bit će bolje, svima nam je isto, sabura“, ali njima nije isto kao nama, oni koriste sabur kao varku, laž, obmanu, plašt iza kojeg skrivaju svoje realno stanje, koje nije došlo saburom, već analnim nadraživanjem gazde, direktore, šefa, odnosno čmara, jer prdeži veoma rijetko dolaze do čmarovnjaka.

Ima tu još raznih sorti prdeža, ali što ih više spominjemo, to nam više zrak postaje zagađen, pa je preporučljivo ne spominjati ih, samo spominjanje njih, je i dozivanje njih, a dozivati smradove nije dobro.

Vlast je „nafaka“

Na ulazu u čmarograd, dočeka vas smrad prdeža, smrad dolazi iz tvornice šupaka, tamo se prave kvalitetni šupci, od kože, ali i mesa i tamo normalan čovjek mora trpiti sve smradove, da bi opstao, ali kada normalan čovjek dođe svojoj kući, nema tog vjetra koji ga može izračiti, jer se taj posebni smrad uvuče pod kožu, u nerve, ćelije, DNK, kruži krvotokom, nervnim tokovima, ulazi u mozak, ometa rad sinapsi, čovjek počne da se gubi, nema ga, nestaje, gubi se, a niko nije zabrinut. Nema brige za normalnim ljudima u svijetu šupaka, čmarova i prdeža, jer čmaritis je bolest koja iz ljudi prvo izvuče savjest, nahrani ih potom sa opravdanjima da postati šupak, je sasvim normalno, jer takva su vremena, moraš biti šupak, da bi dobio zeleno svjetlo da nekome nastaniš šupak i tako obezbijediš svoju šupačku egzistenciju, preko egzistencije normalnog svijeta.

Kako prepoznati normalnog čovjeka u čmarolandu, kako znati da on nije postao gas, vjetar, prdež. Dovoljno je samo pustiti ga malo da se ponaša i ako u određenom momentu krene tuknuti, od njega nema ništa. Ako krene sa opravdanjima, u stilu, šta ćeš, takva su vremena došla, moram se čovjek snalaziti, bolje je sa njima nego protiv njih, sa njima je nafaka, valja živjeti, da ima bolje i ja bih tamo otišao, ne bih sa ovim, ali oni su sada glavni, u njih je vlast, odnosno nafaka. Šupci smatraju da je vlast nafaka i da se u perimetru vlasti može doći do nafake, ali vlast je iskušenje, pa izvol'te, odgovarajte za nju.

Kad malo bolje razmislim, svaki čovjek koji kvalitetno odudara od čmarogradskog mentaliteta, bi trebao da dobije naknadu za to, novčanu, i to u visokom iznosu, jer valja normalnom čovjeku izdržati u životu sa ovolikom količinom šupaka, na ovako malom prostoru. Sve šupak do šupka, na cesti, u radnji, u redu, u neredu, u autobusu, u obdaništu, u školama, u bogomaljama, na sportskim terenima, u kulturnim ustanovama, smrde, kad progovore prdeži im izlaze iz usta, i to prdeži koji su nastali u ideloškom šupku nekog čmarovnjaka vođe, u nekoj čmarnoj halki, na nekom čmarastom minderu, minder politika, čmarna politika, prdeži kao sluge, čmarovi kao uhode, šupci kao smetnja, valja ovo sve izdržati.

Bio jednom jedan gradić, zvao se Čmarograd. Nalazi se u srcu zemlje Čmarne i Prdimahovine, u njemu su živjeli hinjavi, zavidni, sebični stanovnici. Njime su vladali mudri hinjavi i gladni čmarovnjaci i u njemu su stanovnici prdeži, u njemu se prdi o svemu, naprđuje se najviše, o svemu, svi o svemu znaju naprđivati se, do besvijesti. Jeste li vi svjesni koliko ja moram slušati i osjećati vaše prdeže, gledati vas dok naprđujete neku ideologiju na lažima, gledati kako se do nečijeg dvanaestopalačnog crijeva penjete preko mahalanja, ulizivanja, preko safova, laganja, znate li vi koliko je to više nego očigledno.

To je toliko očigledno, isto kad izađete na tablu odgovarati i prnete u tišini, pred svima, eto koliko ste ofirni. Čmaršijo moja, čmarogradu moj, Čmaroko, zemljo obećana.