Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Noć u bescjenju

visoko.co.ba“Pomalo zastajem na temu, teško je danas voljeti. Teško je danas dopušteno voljeti, teško je, danas, uopće biti vrijedan ljubav.

Književnost ne treba spise da bi živom oživjela, kao ni ljubav. Kao odziv duše i jedna i druga dolaze što me tjera da ispričam vam ovaj najtananiji zapis zvijezdanog smiraja što dolazi kasno u noć kada samo zaljubljenje Ane, Penelope, Evgenije i Nore šute sladunjave riječi.

Kada se osjetimo usamljenim na pozornici svog života, kada skrstimo ruke i oborimo pogled daskama što škripe pod nama, kada najmanje očekujemo krene da se diže prašina i kroz šupljine se magla oslobađa. Samo osjetiš, ona dolazi, jednostavno dolazi, uvlači se pod pramen uvojka kose crne kao grijeh i vlada tobom postajući tvoja podsvijest.

Samo ona vodi stazom nebeskom i ujedno stazom očaja gdje pronalazimo ispuštene dijelove duše i skupljamo ih kao kakve rasute perle u čijim se odsjajima skriva uplašeno naše među nama. Naše među nama. Čuješ li? Zvuči kao kakva nepoznata pjesma, a čije note već dugo vremena znamo, ili, ili je to samo eho nečega što je bilo, a već nestalo i otišlo u zaborav. Može li, zaista, tako nešto, ikada, otići u zaborav, koji ljudskom prirodom i ne postoji.

Sumornost februara vani već danima tamni nebo, ne bih znala reći da li samo tamni moje, da se naklatilo samo na moj svod, ali, teška su to vremena, ekscentrici u njemu stradaju. Šta me to spobada, osobenjaci u svakom vremenu stradaju. Njihovo stradanje je drugo ime za samoću što boli, usamljenost koja je nedostatak onog drugog dijela duše koji se krije tamo negdje, u nekim drugim, na oko nepoznatim krajevima tuđine.

Tuđino! Vojniče! Poželim ti u zagrljaj spustiti svoje usnule snove. Tim krilatim čudima u meni si me oživio. Tvoje oči kao dva mora kojima Triton vlada i skriva tvoju dušu nedirnutu zimskim vjetrovima. Žudim za tim da te volim, kao mjesec zvijezde, kao nebo planine, kao žena muškarca. Žena, mala žena, mala bijela gospođica.

Dok pokušavam opisati taj snažni osjećaj u meni što služi njemu i ka njemu vodi, ostaje mi samo o tome da pišem, ne bi li prevarom dušu navela da ga ispiše, papir naučila umijećem da ga upije i sa sebe ne pušta. Lako postaneš zarobljenik goruće potrebe, ali, ne bi trebalo biti zaboravljeno da ono što, i, ako krene uništavati tebe, da preduhitriš u tome. Nadat ću se da do tog neće doći i da ću ostati sretna nad osjećajima i spisima ovim što mu svjedoče. Budi moj dio mene koji me, kao drugi, neće iznevjeriti. S tobom bez tebe.

Završavam ovdje ovu priču i ostavljam vas u bescjenju ove noći, jer ljubav se ne piše riječima, ona se ne izgovara tonovima, ona se živi. Prestanite pričati o njoj. Počnite je osjećati. Ona vas treba. “

Rad kroz koji se Neđma Aganović predstavila na Književnoj večeri 13.02.2014.god.