Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Prdimahovina

lazi-velikaPrdimahovina je jedan od najjačih izraza u našem blesavom kreativnom jeziku. Prdimahovina. Svaka čast onome ko je ovaj izraz osmislio. Veoma je sadržajan, za naše prilike. Neki sociolozi, doktori, stručnjaci, slomili bi se kako oralno tako i misaono, da izraze adekvatno, definiciju stanja društva u kojem se nalazimo. Međutim, stari ljudi, koji su težili uvijek ka pojednostavljivanju svega što se može, bi za sve ovo rekli da je jedna obična prdimahovina.

Ranije sam pisao o jednoj činjenici, koju sam čitajući razne knjige, dohvatio kao praktičnu, a to je da je jednačina za stanje jednog društva, u praktičnom smislu, veoma jednostavna. Prošlost + sadašnjost= budućnost. Ali, s obzirom da se ovdje radi o matematičkom pristupu prikaza kombinacije, unutar osnovnih elemenata jednačine, jer kako vidimo radi se o riječima, koji u sebi sadržavaju opet puno raznih elemenata stanja iz prošlosti i sadašnjosti, ova dva elementa, se nalaze u jednoj nevidljivoj zagradi, unutar koje je jedna veoma sadržajna jednačina raznih historijskih supstanci, koje čine društvo i njegovo stanje ovakvim kakvo jeste.

Dakle, to bi onda trebalo izgledati ovako: (prošlost) + (sadašnjost) = budućnost, s tim da se i budućnost kroz realizaciju jednačine postepeno pretvara u zagradu, unutar koje se pod elementi počinju oduzimati i zbrajati, ovisno o životnim dešavanjima u društvu. Nekako žalosno, ali istinito, zajednički imenitelj svih elemenata ove jednačine, je prdimahovina, kada pogledamo opće stanje u društvu. Međutim, iako mi je jasno, jer mi se dešava ova prdimahovina, to ne znači da se ne smijem baviti sa njom, da vidim zašto je to tako i od čega i zbog čega je to tako. Sve što vidim na mikro nivou Visokog, je jedan dio stanja u BiH i onda se dalje širi, jer društvo čine ljudi i ljudske osobine su svugdje slične, samo kvalitetna svijest i obrazovanje čine jedno društvo bolje od drugog.

Prošlost. Mogao bih da je izrazim matematičkom jednačinom zbrajanja svih meni poznatih elemenata, i možda bi bilo lakše, i razvidnije, razumljivije. Jer matematika je egzaktna nauka, u matematici nema priče koja sakriva stvarni rezultat. Dakle, prošlost ove ex-čaršije je sastavljena od mahom veoma dobro uhodane osobine, zvana prelivodnost. Prelivode razne, su kroz historiju vodile politiku ovog gradića i kao što vidimo, sadašnjost je označena istom osobinom. Rijeko su se pojavljivale jake ličnosti kroz historiju, koje su nastojale da ovu napačenu zemlju osamostale, edukuju, da joj vrate ponos, da njene stanovnike karakteriziraju kako treba, ali su uvijek nakon određenog vremena, ti pozitivni reformatori, bili onemogućeni da to sve sprovedu do uspješnog kraja, odnosno održivog početka i trajanja.

Prelivode su podržavale sve, svašta i svakoga, od koga su imali korist, koga su se bojali, kome su se uvlačili, ko im je trebao i odlično su uspijevali u tome. Negativni odraz toga je da je društvo, narod, ljudi, postalo i postali hendikepirani, tako što su izgubili osjećaj sposobnosti i odgovornosti, da sami sebi kroje sudbinu i stvaraju kvalitetnu egzistenciju. Pozitivno je ostalo rezervirano samo za one ljude, porodice, koje su kroz svaki sistem, parazitiranjem profitirale, prelivođenjem dolazile do sebične koristi, i tako je i u sadašnjosti ostalo. Vođe prelivode i obični narod su ostali u jednom ovisno zavisnom odnosu, gdje i danas vođe računaju da su najpametniji i najbolji i kroz tu falsifikovanu računicu projiciraju prema narodu ublehe, a narod se preko ubleha, nekako vidi i nada, da će podržavanjem ublehaša, nekad i nekako, doći do boljeg stanja života. Sve je to jadno, mizerno, bezobrazno i katastrofalno za ovo društvo.

Čak i u onom komunističkom sistemu, prelivode su uspjele da nekako opstanu, kroz jedan zamalo savršeni uvlakački način, ali čim je komunizam počeo da propada pod pritiskom demokratije, oni su demokratski, svojom slobodnom voljom, kao mnogo puta do tada, prelili svoj obraz sa novim slojem društvenog poretka i zadržali svoje pozicije. Sve bi to bilo u redu, da su oni iole sposobni da vode narod i društvo, ekonomiju i privredu, da osiguraju zakon i pravdu, jednakost, obrazovanje, ali su oni jedni dobro obučeni mediokriteti, koji su velikom srećom dobili jedan izuzetno naivan narod da vladaju sa njim, jedan narodni humus u kojem se sve moguće ublehe primaju.

Romansa sa turskim općinama

Ali, i prelivode vođe, i njihov mlitavi narod, su prdimahovine, i to se vidi u praktičnom smislu. Grad je postao bezidejan, nikakvih sadržaja nema, propada umjesto da se uzdiže u smislu kvaliteta života. Ovdje vlada deviza da ima negdje uvijek gore, a za bolje se treba sačekati, da se neko prevari opet. U toliko voda su se prelili vremenom, da su se toliko izlizali, da me ne bi iznenadilo kada bi sutra na vlast ili u interes došli neki ortodoksni Jevreji, da bi se oni i njima prelili, u cilju daljeg kontinuiteta interesa i sebičnog blagostanja. Prelili su se prelivode stoljećima, ali nikad u ovome svemu nisu konkretno odlučili da je ipak krajnje vrijeme da se o sebi zabavimo kako treba. Ili se pak varam, da smo se stvarno okrenuli sebi u ove dvije decenije demokracije i da je ova prdimahovina od naroda i države, u stvari realan prikaz kvaliteta nas kao nacije. Volio bih da se varam, ali sve su prilike da smo između, da smo svjesni da smo taraba od nacije, kako bi rekli stari ljudi, ali da još uvijek gajimo tradiciju parazitiranja nekome ko nam potencijalno može valjati.

Tako je bilo u daljoj prošlosti, a u bližoj su se preljevali od Arapa, forsirajući da se u školama uči arapski jezik, jer će „aerodrom“ biti toliko frekventan, a najviše sa bogatim Arapima, koji će ovdje doći da „počaste“ ugrožene muslimane u BiH, od truhlog zapada i mrskih agresora, sa svojim petro dolarima, nemilice, kako sam to Arapi znaju. Šta bi od toga, ništa. Potom smo se okrenuli Malezijcima, pa su poneki kupili neke zemlje oko Visokog, pa se pričalo kako će Arapi i Malezijci praviti neke hotele, neke golf terene, šta je bilo do svega toga, ništa.

Pa smo mislili da će piramidalna revolucija privući neke strance, bilo muslimanske bogate ili neke zapadne također bogate, opet ništa. I evo sada, kao najaktuelniji primjer tradicionalnog uvlakačko parazitskog ponašanja, koje ujedno služi i kao maska za sakrivanje vlastitih nemogućnosti, nesposobnosti, ali i sebićnosti, jeste romansa sa turskim općinama. Nekada su se čitala djela Marksa i Engelsa, pa su se čitali Ilmihali, pa su se uhvatili amaterskih tumačenja šerijata i maštanja o uvođenju istog i onda su se dokopali knjige od Tayipa Erdogana, u kojoj se može pročitati između ostalog kako je on uspio ovo što je uspio. Pročitala se knjiga i svi postadoše kvazi Taye, i svi se osokoliše da je to način do uspjeha. Kako da nije, to vidimo svaki dan.

Ja bih bio veoma sretan, kada bi sve ovo što se dešava sa Turcima, kasnije se ispostavilo kao pozitivna i funkcionalna rabota, ali ono što vidim između redova, sumnjam i bojim se da poslije Turaka, više nemognemo nikome da se okrenemo, da ne bismo morali pogledati se u ogledalo, suočiti se sa surovom istinom, da smo nesposobni, sujetni, primitivni, lopovi, da smo gladne guzice, okorjele balije i balinkure, papci, hinje, zavidnici, i da smo negativni toliko, da je ova naša ružna realnost samo realan odraz našeg mentalitetskog karaktera.

Mi smo jedna klasična prdimahovina, nikakve funkcije nemamo u vlastitom društvu, sve smo vidjeli, čuli, proživjeli i vidimo da nigdje ne ide, ali ipak mi gledamo u stranu, nemamo testise i srce da se suočimo sa realnim problemima.

Koja je to varijanta da izađemo iz biotopa prdimahovine koju činimo. Najveća prdimahovina se uzgaja u plastenicima proizvodnje SDA, poslije njih ide SDP, pa SBB (novi plastenik iz Pazara), ima još manjih plastenika sa prdimahovinama, ali ne ide im dobro u zadnje vrijeme. Sve ove prdimahovine, koje se uzgajaju u navedenim plastenicima, ali i diljem ove lijepe zemlje, koju harači nakaradna država, se hrane i održavaju na dva načina. Jedan je uzaludna nada, koja najduže traje, a drugi način je budžetsko đubrivo i to je ono na čemu prdimahovina najbolje raste.

Sve je laž, samo pusta laž…

Kako inače objasniti činjenicu, da su dvije aktivnosti, kao glavne u gradu, bile dvije prdimahovine. Jedna je mudo pod bubreg u vidu kulturnog centra u Prijekom, koje se naziva poklonom od Turaka, ali se u stvarnosti finansira našim budžetskim parama jednim dijelom, a drugim dijelom turskim parama. Drugi događaj je promocija knjige momka koji nije ‘sav svoj’ donekle, a odnekle je pametniji od svojih ložača. I jedno i drugo su prdimahovina. Kulturni centar u gradu u kojem se kultura ne poštuje ni na pješačkom prelazu, u kojem općinske vlasti ne daju nikakve pare za kulturne radnike, osim ako im ne trebaju za održavanje vlasti, u kojem je gradsko kino dovoljno za sve ovo kulturnih događaja koje imamo ponekad, u gradu u kojem se nezaposlenost broji u hiljadama, u kojem se nekada proizvodne hale pretvaraju u terene za sport, u gradu u kojem je sport na dnu dna, u gradu u kojem se i danas za važne stvari pitaju ljudi koji npr. u Sarajevu ne bi mogli voditi ni trafiku, u gradu u kojem se svaki dan zatvori minimalno jedna radnja, u gradu u kojem perspektive nema ni za klasične lopove, u gradu u kojem bi i Nikola Tesla pao u depresiju i od struje ne bi bilo ništa.

Klin se klinom izbija, rekli bi alkosi, pa tako će možda kulturni centar izbiti nekulturu, i sve ostalo negativno, i na površinu izbaciti kulturu i pozitivno stanje. Možda, jedno veliko možda, jedno ogromno možda, jedno gigantsko možda.

Sa druge strane, osoba koja nije sva svoja, kojoj se organizovala hadžijska dova, koji je u isto vrijeme i vidovnjak koji gleda u čelo, derviš, Djeda Mraz, organizator putovanja, vođa raznih putovanja po Evropi, napiše zbirku budalaste poezije i onda mu se još organizuje promocija, na kojoj svaki od posjetilaca cijelo vrijeme ima podsmijeh, ispod kojeg se krije osmijeh, prema cirkusu koje se čita iz te proze, a sve proizvod glave koja nije baš sva svoja. Ja tog momka znam od kad se rodio, i davno sam shvatio da se takve osobe ne smiju ložiti u svojim bolesnim ambicijama. Zdravog uračunljivog čovjeka nije dobro ložiti u bolesnim ambicijama, da ne govorimo o bolesnom čovjeku sa bolesnim ambicijama. Da li ljudi koji ga lože, nemaju osjećaja između nekog „dobroćinstva“, pružajući mu neku podršku u svemu ovome, misleći da će možda, ako mu se potisnu te njegove ambicije, možda ta osoba od depresije skroz poluditi ili se jednostano šprdaju sa njim, to ostaje na njima da odgovore sebi i drugima na ovo veoma bitno sociološko pitanje.

Šlepanje Turcima i mazanje očiju narod sa tim, da se sakriju vlastite nesposobnosti, koje su više nego svjesni naši iz općinske šlep službe i organizacija promocije i izdavanja poezije osobe koja je duševno bolesna, su dva pokazatelja u kakvom društvu živimo i osnovni element ove jednačine je, laž. Lažemo sami sebe, lažemo jedni druge, sve je laž.

Dok laž vlada, licemjerstvo cvjeta, ljudi postepeno padaju pod uticaj lažova, društvo degradira, idemo unazad velikom brzinom, dok su glavni lažovi na čelu voza koji ide unazad i misle da su sigurni. Niko nije siguran, iz čistog razloga što smo svi odgovorni, od vrha do dna, za propast koja nam se dešava.

Da ne budem licemjer i sam sam prdimahovina, jer sam nesposoban da napravim sebi bolje, da doprinesem zajednici  boljem, i odgovoran sam za stanje u kojem se nalazimo. Stojim na raspolaganju u iskorijevanju prdimahovine iz naših duša i društva, ali samo sa konkretnim ljudskim bićima.