Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Suza

suzaI evo suzo, opet sam tu. Na ponoru tvojih slatkih laži… znaš, sva sreća da sam na trenutak zastala. Jer, ko zna? Možda bih baš ovaj put toliko duboko pala da mi ni hiljade ljeta ne bi obasjale pute i razgalile tu tminu te ukazale na svjetlost dana, ljepotu ovih godina koje živim, a ne živim. Već unazad više od godinu dana te nosim kao kamen na leđima… kao so na rani. Neko drugi bi te već odavno otresao kao prašinu sa starog i dugo zabačenog kaputa te krenuo dalje ne obazirući se. Ali ne!J a to ne želim, a vjeruj mi da mogu. Ja sam tvoja mala budalica koja je jaka, jača i od tebe suzo. Znaš da jesam. Odraz moje izdržljivosti je u tome što sam ti se po ko zna koji put vratila, a znala sam da je tvoje srce prazna hartija. Znam da je prazno, sivo i bezvrijedno, ali bez obzira na to što ga mogu napuniti ljubavlju,ti mi ne daš unutra. Odbacuješ me kao nekoga ko ti ne želi dobro…, a zadnja sam osoba koja će da te ponizi, da te napusti. Znaš bebo, proklinjem te. Proklinjem svaki trenutak proveden s tobom. A bilo ih je. Hoću da te zaboravim, da te uništim, da gledam kako propadaš bez da i ja padam sve dublje i dublje za tobom. Ti si niko i ništa, ti si bezvrijedan. Ne volim te, ne želim te. Aaa hajde što lažem druge, što lažem tebe, ali sebe ne mogu. Već toliko jaka nisam. Sve naše pjesme, maštarije… naš datum. Svi dani, s vi mjeseci. Pa kako možeš? Zašto jednostavno ne dođeš i ne zagrliš me? Onako jako kako si znao ranije…, ako kažem ‘ne’, to znači da. Potraži me, dokaži se. Hoću da me voliš. Ne mogu te zamisliti kraj druge djevojke. Ti si moj! Molim te, vrati se. Ali, hoću da se vrati moj život. Neću tebe ovakvog kakav jesi. Ne sviđaš mi se. Tako si bezveze i nisi moj tip. Dokaži mi da je sve ovo govor u prazno. Reci mi da me voliš, a da pritom osjećaš i jače od izrečenog. Ukaži mi na to kako je moje trenutno stanje samo još jedna otpuštena okna u tepiseriji života. U meni još uvijek postoje povremene oaze nadanja u ovoj prokletoj pustinji pesimizma. Hoćeš li? Želiš li me koliko ja želim tebe? Reci mi, dovraga! I evo još ovaj sam našla, ostale ću ti proslijediti u inbox kad fb dođe sebi. Jednom kad pročitaš redke svog života, hoćeš li pronaći slova moga imena? Hoće li te obuzeti nemir oko srca? Na ovom papiru požutjelom od kiše života, hoćeš li prepoznati tamnu mrlju, mrlju naših zajedničkih trenutaka, u kojim sam ja bila samo obris tinte, samo slučajni prolaznik ili ćeš svojom rukom mahom preći preko hrpe papira, svojih i mojih sjećanja i baciti ih u vatru nepovrata, gdje će izgorjeti plamenom težnje. Moja ruka sjećanja preći će ti preko lica, pomilovat će te, moje će ti usne blago šapnuti na uho, zašto? Okrenut ćeš se na drugu stranu, zaboraviti me. Hoće li te ikada zapeći oko srca? Hoćeš li ikada osjećati krivnju? Stalno se pitam kako, kako me možeš nakon svega prestat voljeti? Kako možeš sve ono zaboravit? Kako!? Daj mi reci kako!? Onaj naš smijeh do suza, naše gluposti, sve ono što drugi sigurno nisu radili, bili smo drugačiji od drugih, kako si mogao sve moje zaboravit, sve naše… svađali smo se, prekidali, al opet se vraćali jedno drugom, al sad je stvarno gotovo. Kako me možeš prestat voljeti nakon onolike ljubavi? Pustit ću te da budeš sretan, budi sad njen, budi sretan s njom, al još ne razumijem kako si mi to mogao napravit nakon svega. Kao da me nikad nisi ni volio. Kao da ti nikad nisam ništa značila. A samo sam željela biti dio tebe i da si ti dio mene. Samo mali dio života, dio tvojih misli, dio tvoga vremena, osjećaja, sjećanja, uspomena. Htjela sam da me se nekad sjetiš u životu, da sam postojala, da sam i ja nekad nekog voljela, da sam ti oko nekih stvari pomagala, da sam bila nekad uz tebe. Da pamtiš mene, da pamtiš moj osmijeh, moje oči u kojima si vidio sebe. Možda ovo nikad ne budeš pročitao, ali vjeruj mi značio si mi sve i još mi uvijek značiš, bez obzira na to što si mi napravio. Volim te, sve više i više, uvijek ću te i voljeti, zauvijek ću te čekati, makar bilo uzalud. Nedostaješ mi. Znam da si me zaboravio, shvatila sam to. Kad se sjetim svega srce me zaboli, i suze mi licem teku, znam da nemam ništa od toga, ali ne mogu si pomoći, ne mogu krenuti dalje. Možda si sad i sretan? Sigurno jesi. Tražim način da prebolim, tražim način da se spasim, a jedino osjećam kako se gasim. Moj život se gasi, pola me nema… još uvijek se slamam.

Ne mogu prestat mislit na tebe, na ono što si napravio. Ne znam da li si ti moja nagrada ili kazna, ali mogu ti reći samo još jedno OPROSTI MI ŠTO TE VOLIM!