Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Reagovanje na tekst – “Najgora bi mi uvreda bila da sam jedan od njih”

goran jasho dzenoPoštovani!

Nisam zaista mogao da odolim, a da ne napišem nekoliko rečenica na ovaj tvoj lirski, epski, a bogami i pravi novinarski tekst koji će mnogi zaobići sa čitanjem zbog ideoloških, materijalnih i pravno-imovinskih razloga.

Tekst kao i uvijek perfektan posebno sa osvrtom na promociju novog filma našeg bivšeg sugrađanina Gorana (inače po lokalnom tumačenju “dinskog dušmanina”). Sve čestitke ovom uspješnom čovjeku sa preporukom: “Ne gledaj u retrovizor – samo naprijed i pun gas.”

Da ne bi svojatali trud i rad ovog momka i upisali to na račun rodoslovlja i “rodne grude” pozitivno brojanje na račun Visokog,  jer zaboga to je “naše gore list”, i mi imamo svoje vlastite lako prepoznatljive brendove.

Jedina promocija našeg grada, do ovog momenta, se svela na nosanje već ”izdrndane” Zlatne džezve kojoj je već uveliko potreban remont, kao i remont shvatanja života naših sugrađana.

Čak, ako se može zaključiti, tradicionalna “aldžunijada“ je izgubila svaki smisao bez obzira što je podijeljena na kulturni i “nekulturni” dio, evidentno je da nas i vlasnici ringišpila uveliko izbjegavaju.

Jedino “prodajno mjesto” koje je prebacilo plan prodaje je prodajno mjesto Alma – Ras gdje je najtraženiji artikal bio: “donji veš” (gaće, gaćice itd).

Izgleda da je zaista došlo do nekontrolisanog sranja u tom periodu ili je sranje bilo planirano u perspektivi, pa za svaki slučaj da se ima.

Takoder od nedavno prepoznatljivi smo po nezaobilaznom smradu koji dolazi iz Preventa, koji za zaposlene u toj fabrici, miriše kao najljepši komad janjetine sa “lahke strane”.

Ako pitamo naše dede, nane, majke ili očeve, svi će nam reći da se je najbolje živjelo kada je Visoko “smrdilo” na svježe uštavljenu kožu, imalo okus hemikalija “Muline kozare”.

Iznad se nadvijao dim Vispakove pržionice, Kovinine livnice i bravarije sa slatkim mirisom gumare i Vitexove tvornica pokrivača.

Nekad smo se smijali i šalili na račun “novog primitivizma” i bilo je vrlo zabavno gledati i slušati grupe koje su promovirale takvu vrstu zabave. Sjećanja da smo do suza bili nasmijavani, u današnje vrijeme djeluje grozno, frustrirajuće gotovo zastrašujuće.

Nismo bili svjesni da će te naivne i nestvarne šale biti naša današnja realnost koja nam ponovo zaista tjera suze na oči, ali u jednom sasvim drugom kontekstu izazvane neimaštinom, bolestima, duševnim prazninama, bez-perspektivnošću, očajem…

Razonoda za “niže-rangirano” ili bolje rečeno“ platno –nelikvidno“ stanovništvo je bila posjeta “zabavnim parkovima“ u Prijekom, gdje su naše nane i dede za ručice dovodile svoje unuke i unučice i uživali u njihovom smijehu i vrisci.

Novim planom i programom, ringišpili, vozići i ostale dječije zanimacije, su proglašeni primitivnim, nazadnim, a u jednu ruku i luksuzom.

Neformalno se preporučuje, da djeca krenu očevim stopama – pravo u kladionice, u cilju sticanja takmičarskog visočkog duha, otpornosti na stresove i shvatanja načina života u Visokom.

Tekst u kojem opisujete temu filma “Cefuri Raus” vraća me u jedno divno vrijeme kada je visočka Bosna bila u Drugoj ligi Jugoslavije, kada je bilo blagostanje i zadovoljstvo živjeti u Visokom i osjećati se kao privilegovani.

Danas ni Huse ni Husine kafane, a i voz više ne stoji gdje je stajao. Izmještanje stanice je vjerovatno zbog ekoloških i higijenskih uslova (“ne seri -dok voz stoji).

Pretvaranje proizvodnih pogona u rekreacione centre je kruna pameti i poslovne politike dobročinitelja Visokog. U zdravom  “kokuznom” tijelu nema ni duha ni dušice.

Počevši od uništenja kupališta Luka, dezorijentacije saobraćaja puta Visoko-Kiseljak, uzurpiranje općinskog zemljišta za gradnju objekata od nikakve važnosti za općinu, formiranje industrijske zone u Arnautovićima kao i niz drugih gluposti i dušmanluka koji su provedeni u posljednjih 20 godina, su samo ilustracija mentalne impotentnosti i ograničenosti ljudi koji vode i koji su vodili ovaj grad.

Kreatori ovog stanja, koji su rezervisali mjesta u avionima za ponovno obavljanje Umre ili Hadža, po sedmi, osmi i ko zna koji put sa članovima mnogobrojne obitelji, peru i renoviraju svoju nečistu savjest, pokušavajući se riješiti šejtanskih nočnih mora zbog “dobro obavljenih poslova”.

Posebno što me čini tužnim je školovanje armije naše djece, koja svako jutro dolaze u gimnaziju ili srednjoškolski centar i trude se da nauče što bi im u nastavku života obezbijedilo egzistenciju.

Mogu zamisliti brigu i tugu roditelja ove djece, koji su ipak odgovorni za njihovu budućnost, a nisu ni svoju riješili.

Nakon svih ovih negativnih naboja nije ideja deprimirajuće djelovati na građanstvo. Potrebno je mnogo više aktivnosti, ljubavi i volonterizma u ovom gradu, ne stranački motivisanog, koje su kratkog daha i traju dok ne ubacite listić u glasačku kutiju. Nakon toga patnje se nastavljaju i ponovo shvatate da ste progutali mamac zajedno sa udicom.

Sve je moguće sa pravim ljudima, poštenim, nekorumpiranim i vrijednim.

Liste kandidata za rukovodeče funkcije koje se nude i koje će vam biti ponuđene, su već odavno “izlizane” i u njima možete prepoznati ista ona lica koja su vam obećavala deblji asfalt na ulici ili putu, vodu u naseljima gdje ni NASA ne bi mogla isprojektovati sistem vodo-snadbijevanja, eko-zaštitu rijeka, kanalizacione šahtove sa alarmima, zaštitu potoka, izletišta i sve druge prevare koje ste odavno probali.

Osvrnite se oko sebe i prepoznajte ljude koji mogu biti lideri svima nama i podržimo ih.

I neovisni kanditat, uz vašu podršku, može biti uticajni od bilo kog stranački pretplačenog kandidata.

Svjetska ekonomija ne prepoznaje boju, rasu, religiju. Ona je orijentisana samo prema čistim, poštenim i vrijednim poslovnim partnerima koji su spremni ispostovati klauzule ugovora i dogovora. Svi ostali, koji nisu u navedonom skladu, obrisani su iz njihovih baza podataka, a samim tim sudbina im je kao i trenutno naša.

Armija ljudi koja je dobrovoljno odbranila ovu Državu, sada je na granici egzistencije, psihološkog debakla i totalne izgubljenosti.

Vratimo dostojanstvo prvo sebi, svojoj porodici i okruženju u kojem živimo, izborom svog lidera u kojeg vjerujemo i koji vjeruje nama i stvari moraju krenuti na bolje.

I ovaj tekst kao i tvoj će sigurno generisati negativne naboje, neprijatelje, neistomišljenike i ostala sranja koje treba ignorisati.

Ovaj grad ne treba osvajati, njega treba samo humano i ljudski kanalisati vraćajući ljudima dostojanstvo i vjeru u vlastite sposobnosti, vještine, znanja i smisao za druženjem što je uvijek krasilo Visočane.

Uspjeh je vjerujte zagarantovan.