Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Najgora bi mi uvreda bila da sam jedan od njih

jasho by tabak1Uvijek mi nekako bude drago i svaki put iznova sebi kažem da ima nade i da nije sve izgubljeno kada vidim da su neki Visočanin ili Visočanka ostvarili nešto izvan okvira našeg zajedničkog zavičajnog mjesta odrastanja koje kakvo god da je ipak je naše – naše Visoko. Vođen time od samog početka pratio sam priču oko filma “Čefuri Raus” književnika i reditelja Gorana Vojnovića, koji trenutno živi u Sloveniji, ali je porijeklom iz Visokog. Devetog januara je bila press projekcija filma premijerno za novinare u Meeting Pointu u Sarajevu, ali sam zbog saobraćajne gužve od RTV Doma do Obale zakasnio na prvih dvadeset minuta, pa nisam htio da kvarim kompletan utisak i gledam film bez tih prvih dvadeset minuta. Sjedio sam u kafani, pio kafu sa Dženom Medanovićem i Jasenkom Korjenićem i čekao press konferenciju koja je uslijedila poslije projekcije filma. U međuvremenu sam se dopisivao sa Elijem Halilovićem čija supruga Sanja je zapravo prva rodica Gorana Vojnovića, tako sam i saznao za visočko porijeklo ovog sada već uspješnog Slovenca. Iznoseći svoje razočarenje što nisam stigao na početak filma naglo mi se posrećilo, za zvaničnu premijeru Sanja je imala pozivnicu i za mene. U međuvremenu sam se upoznao sa Goranom i svim prisutnim kolegama novinarima ponosno se hvalio kako je Goran naš čovjek, Visočanin.

Tu noć Meeting Point je bio premali da primi sve zainteresovane koji su željeli prvi u BiH pogledati film, od diplomatskog kora, političara, preko Halida Bešlića, Abdulaha Sidrana do članova Dubioze kolketiv i Zostera čija je muzika korištena u filmu. Ali posebno sam bio pozitivno iznenađen pažnjom i osjećajem pripadnosti Visokom, kada sam u sali vidio veliki broj Visočana sa pozivnicama koji su pozvani od strane porodice Vojnović da pogledaju ovaj film koji je zapravo i velikim dijelom visočki film. Evo i zašto. Glavni lik u filmu kojeg glumi Emir Hadžihafizbegović je Visočanin koji je kao perspektivni junior FK Bosne trebao da zaigra protiv Želje jedne subote, međutim otac ga prije te životne utakmice poslao da radi u Sloveniju u potrazi za boljim životom, a daljnja radnja filma prati život njegovog sina Marka koji se kao dijete doseljenika u toj zemlji nakon posljednjeg rata i ne snalazi najbolje niti mu košarka ide kako je to otac priželjkivao. Film se i završava u Visokom na željezničkoj stanici i ispred Husine kafane, nakon što otac odluči svog sina Marka vratiti u rodni grad odakle je otišao za boljim životom, razočaran time što mu sin nikad neće zaigrati za Olimpiju.

Prokletstvo visočkog kompleksa

Hvala Goranu Vojnoviću što je opet aktuelizirao priču o gradu koji je samo u Sloveniji do sada pogledalo 55.000 ljudi, a ova priča tek treba da krene na svoj svjetski festivalski i fimski put, a zajedno s njom i priča o malom, običnom čovjeku iz Visokog čiji današnji imidž nije ni približan onome po čemu Visoko pamte oni koji su davno otišli iz njega. Današnje Visoko je postalo ono što nas je vrijeđalo i što nas vrijeđa u riječima drugih kada nas gledaju s visine i žele da ponize. Nešto kao u slučaju kako smo mi prije rata posmatrali nekadašnje dijelove visočkog sreza koji su se upinjali da su više od provincije i varoši na rubovima Visokog. Traume i kompleksi u Visokom u najvećoj mjeri izazvani su neimaštinom i beznađem. Oslonili smo se na “Majku Tursku” koja golim okom pravi vidljive korake naprijed kao recimo Zenica pod Smajlovićem ili Tuzla pod Imamovićem. Naše oko je još davnu zatrunjeno, mi vidimo samo maglu i puno slušamo obećanja, a realizaciju vjerovatno pod ovom vlašću nikad nećemo doživjeti. Ostaje mi nada da nisam usamljen u ovakvom poimanju visočke stvarnosti, ako jesam, do mene je, i ovaj kmetski način života pod Turcima je sasvim OK. S tim da trebamo što više onda pratiti dešavanja u Turskoj i navijati za Erdogana, jer u protivnom izradili smo se kao i slučaju kada smo se klanjali Kralju Aleksandru i podizali mu spomenik na Sebilju, te Austrougarima koji su se osjećali kod nas kao u Beču, a onda smo se izradili i kada su poznate visočke porodice spremile spektakularan doček ispred Općine ustaškom NDH predsjedniku vlade Džafer-begu Kulenoviću, pa onda domobranski pristup otporu u II svjetskom ratu, a zatim i svi ti spomenici, ateizam i esencijalni komunizam i partizanske spomenice i spomenici do 1990… Vazda smo loše procjenjivali, procentualno mali broj pojedinaca je hajrovao, ali šire posmatrajući uvijek su na sceni bile antivrijednosti, pseudotrash kultura, hibridni spoj nespojivih svjetonazora, glasnogovornici malograđavštine…

Ono što pričaju vama o meni, to pričaju meni o vama

Živimo u vremenu u kojem se prate i cijene samo ekstremne vrijednosti, a ključ je u ravnoteži. Vlast nije najgore od nas, već naša slika i prilika. Ima nešto kolateralnih žrtava, ali oni će se svakako snaći. Sve ostalo je dobilo ono što zaslužuje, iako zaslužuju još gore. Ne smeta prosjećnom Visočaninu što je nešto opljačkano i pokradeno, nego što u pljački nije učestvovao. I tu je naš problem, to su nam slikovito pokazali i prošli lokalni izbori, svi se kad dobiju priliku ponašaju isto i svi su isti. Svakako na izborima nije važno ko i kako glasa, puno je važnije ko broji glasove, pa smo valjda zato promijenili i predsjednicu OIK-a, ali i nakon ovih, ko god uzjaše vlast ponašat će se isto. Već dvadeset godina pričamo o kriminalu i lopovluku u Visokom. Sjeća li se neko da je bilo ko, po tom osnovu, bio u zatvoru ili na bilo koji način odgovarao za kriminal??? Dakle, formalno pravno u Visokom nema lopova i sve je čisto, pa stoga dodatno čudi što smo ovoliko u govnima kad smo tako fini i pošteni? Ono što tješi, istina predugo traje, jeste mišljenje u koje sam poptuno ubjeđen, a to je da će ovako uspostavljen sistem sam od sebe odumrijeti ili će mutirati, u ovom obliku ne može živjeti. Ovo će biti još četiri uzaludno potrošene godine koje za cilj imaju samo štimanje poslova iz oblasti javnog sektora i uhljebljavanje familije, te stranački podobnih poltrona koji navodno donose glasove po svojim mjesnim odborima. Naravno, ima i onih koji ne misle ovako, teško da ih mogu zvati kolegama, oni nisu novinari, oni su smeće gore od onih o kojima (ne)pišu. A ako su ti i takvi ugledni građani, mi želimo biti neugledni. U gradu u kojem su oni pošteni, mi pristajemo da nas posmatraju kao prevarante. Ako su takvi patriote, razumljivo je da smo mi neprijatelji i ako takve ljude i njihove medije narod voli, nemamo ništa protiv da nas mrze. Objavljivati neugodnu istinu donosi probleme i neprijatelje i mi to u potpunosti razumijemo i prihvatamo. Svakako da se sjećamo i da ćemo se sjećati riječi neprijatelja, ekvivalentno sjećanju tišine “prijatelja”. 

Ovaj grad pripada nama, i uskoro ćemo ga uzeti nazad!

Visoko iznad svega !

goran jasho emirGoran Vojnović o Visokom:

“Moje Visoko su oduvijek bile dvije kuće na obroncima grada, dvorište između njih, jedna trešnja na tom dvorištu i jedna štala poviše te dvije kuće. Tamo i danas počivaju neke od najljepših uspomena mojega djetinjstva, čitava naša familija znala se skupiti ispod te trešnje. Danas su te dvije kuće više nalik na groblje tih mojih uspomena nego na jedan od mojih domova. Neki su morali otići, neki su umrli, a svi smo se mi mnogo promijenili. Opet, volim doći ovamo, ima tu još ljudi koje jako puno volim, ima tu još nečega što je moje i što mi niko ne može ni protjerati ni srušiti ni sahraniti. I zato dolazim. Jer mi se u Visokom još uvijek ima ko obradovati. Nema baš puno mjesta na ovom svijetu gdje mi se neko obraduje kada dođem. Visoko je jedno od tih rijetkih mjesta.”