Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Pitaju me zašto

pitaju me zaštoNakon toliko sivila, novo jutro me poprilično pozitivno iznenadilo. Nebo je bilo neobično, boje izblijedjelog teksasa, a oblaci su bili raznih oblika, veseli i čisti poput nura. Iako je noć prije ovog pozitivnog prizora bila puna tame i bola, odlučila sam da mi ovo, bar sada, bude dovoljan motiv da brzim pokretima iskočim iz tople posteljine te da odem i mami priuštim pozdrav za dobro jutro, koji, između ostalog, rijetko kada prima od mene. Ne zato što to majka nije zaslužila, ne, samo jednostavno, nikada mi nije dobro, a to ubije u meni svaku iluziju da će možda njoj biti bar malo vedrije. Izmamivši jedan osmijeh na lice kao rezultat istog tog na mom, odlučila sam da uzmem papir i olovku, te da se laganim koracima odteturam u kutak koji je, po svemu sudeći, jedino mjesto koje mi dopušta da se skoncentrišem i sve što mislim, osjećam, želim ili baš suprotno od navedenog, prenesem na jednu skladno uobličenu cjelinu. Evo, opet sam tu. Pišem po ko zna koji put o NN osobama, događajima, osjećajima i koristim sve moguće rezervoare koje posjedujem, trudim se, dakako se trudim, ali ishoda nema. Kažu da posjedujem ogromnu manu. Da li? Imam jako nizak prag tolerancije prema tuđim pogreškama. Mada, ne vidim ničeg’ lošeg u tome. Svako ima dovoljno dosta vremena da razmisli prije nego što uradi nešto čime će da naškodi sebi ili široj okolini. Zašto onda jednostavno to prokleto vrijeme ne koriste kako treba? Ne. Svi ga potroše na stvaranje svojih ”brilijantnih” ideja koje su, sve mi se čini, samo još neke u moru jednako ”brilijantnih”. Muka mi je više ponavljati iste stvari, dižem ruke od toga! – Mrzim kada mi neko postavi to hirovito pitanje: ”Zašto se baviš životima drugih? Zašto se trudiš riješiti posve neriješive zagonetke? Zašto, zašto jednostavno ne otjeraš sve do vraga i ne počneš da dišeš punim plućima?” Zbog njega sam osjećala kako me ljudi u čiju korist sve ovo radim podcjenjuju i mrze, preziru, odbacuju. Sve to me uvijek ponovno shrva i taj proces uvijek ponavljam jer živim za to što radim, a uporno me sputavaju. Za ime Boga, zašto ljudi vječito čvrsto prigrle na pola izgrađene ličnosti, pune egoizma i već otrcanih iskustava i ideja, a opet one koji se trude riješiti misterije njihovih života samo tako, odbace? Ne posjedovavši dovoljno energije, odlučila sam sve to ostaviti po strani i sebi priuštiti malo odmora. Ponovno sam se bacila na krevet i glavu zarila duboko u jastuk. Kao da istražujem svaku njegovu poru. Ali, sve što mi je bilo vidljivo u tom trenutku jeste samo svjetlost koja je prodirala kroz nepravilno popunjenu unutrašnjost jastuka. Ostala sam tu, ne obaziravši se na vrijeme. Ali, u svom tom vremenu za koje bi mnogi rekli kako je potrošeno u ništa, donijela sam još jedan, meni znatno važan zaključak. Ma koliko star bio, čovjek koji ne ogugla na tuđe priče, nikada neće biti mudriji od onog koji je to uradio prije njega. Poznato je to svima, već odavno, ali ja se nadam da ću, pa eto, već od skoro, početi da radim na tome i da ukazujem na primjenu istog. Ko voli, nek’ izvoli. Poslužite se mojom dobrotom, svakako danas takve stvari nisu na cijeni.