Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Zabremedet

Nothing-is-IMPOSSIBLEJedan od jačih izraza koji se koristi u bosanskom slengu, je izraz „zabremedet“. Zabremedet je kada je nekom nešto veliko, a u stvari je to nešto sasvim normalno u opštim okvirima, ali iz razloga što je zabremedetli osoba opterečena kompleksima, onda ta osoba to nešto ističe, jer to nešto u stvari nadomještava prazninu u kvaliteti karaktera ili manjak samopuzdanja kod neke osobe. I kada recimo neko se hvali sa nekim tabletom i nosa ga sa sobom čak i u halu, po gradu, drži ga na stolu u kafiću, slika se sa njim na fejsbuku, za takvu osobu se kaže da mu je tablet zabremedet.

Zabremedet je drugi izraz za neki kompleks, manje i veće vrijednosti ili čak najopasniji kompleks, a to je kada ljudi imaju koliziju kompleksa, pa se recimo, neko osjeća manje vrijednim, ali to manifestuje megalomanskim ponašanjem ili se neko osjeća više vrijednim, pa onda traži ove prve sa manjim kompleksima da se na njima lijeći.

Koliko će neko biti zabremedet i koliko će mu neke stvari biti takve, ovisi od nekoliko faktora. Svaki čovjek je priča za sebe, ali ima nekih paralela koje se mogu povući kada se ljudi gledaju sa socijalnog aspekta. Nekom je zabremedet nešto čisto onako iz vlastitog ćeifa i to je najblaži oblik, a nekom je nešto zabremedet, jer ni sam nije svjestan da je nešto ostvario, ne zna se nositi sa tim, a najviše ga pali to što ima ljudi koji mu zavide na nečemu i on onda pribjegava toj smiješnoj metodi reklamiranja materijalnog bogatstva, u kojoj samog sebe ofira, a nije toga svjestan, jer je u polu transu zabremedetluka.

Sve ima svoju vrijednost, ali negdje su neke stvari koje kod nas vrijede, sasvim normalne, uobičajene i nisu nikome zabremedet, osim kako sam rekao, onim ljudima kojim predstavljaju osobni ćeif ili fascinaciju na rubu opsjednosti. Jedna od tih stvari je pametni telefon, Iphone. Ako je nekome Iphone zabremedet, vidjet ćete da ga nosi u ruci iako ima džepova napretek, drži ga uvijek na stolu ispred sebe, stalno gleda u njega, nešto pritišće, kao da radi na nekoj berzi, pa mu je bitna svaka sekunda, da bi napravio višemilionski posao u pravom trenutku, o kojem će ga njegov Iphone obavjestiti. Na svakoj slici je Iphone prisutan, kao neka ikona, ikona sreće i zadovoljstva, koja se mora imati, da bi neko bio etablirani frajer.

Nije genetika kopir mašina

Iphone u normalnom svijetu, u kojem i čovjek koji radi u odvozu smeća, ima fine uvjete za život i platu, sasvim normalno ima svako i on nije toliko poseban, jer tamo negdje gdje su ljudi navikli da imaju sve te neke điđe na izvolite, tamo je zabremedet samo nešto što je super elitno i luksuzno. Ali to nama nije karakteristično, jer je kod nas i kisela sa kafom luksuz i nekom zabremedet naručiti i piti previše dugo.

Šta je sve sirotinji zabremedet, šta bogatim, skorojevićima, šta je razlika između bogatog prirodno nasljedno koji ima u genetici sitost i šlif za pare? Kakvi su skorojevići i kako se ogleda to zabremedetarstvo u raznim oblicima ponašanja, govora, hvaljenja, ponašanja usiljenog, preseravanja, kako čaršijskih tako i ruralnih, kako se naš svijet ofira po zapadu i kako je to ponovo sve razlog nedorečenog mentaliteta na ovim prostorima, od mikro do makro prostora. Nekom nije samo tehničko dostignuće zabremedet, nekom je nešto drugo zabremedet. Recimo, nekom je živjeti u čaršiji zabremedet. Nekome je nafaka zabremedet, pa onda ono što mu dođe kao nafaka, on iskoristi da druge ljude s tim trenira.

Imamo ljude koji žive u čaršiji, a to im je zabremedet, pa se onda ponašaju snobovski, u svom malom mini svijetu snobizma. U ovakvoj maloj čaršiji, sa premalim životnim kvalitetima, nekom je zabremedet biti taj čaršijaš, jer on zna, da ima neko u nekom udaljenom selu, koji bi dao sve samo da bude na njegovom mjestu i to mu daje razloga da mu nikakva čaršija bude zabremedet. Imamo velike čaršijske zabremedetlije, koji svojim odlukama prave ovo stanje u kojem se kasaba nalazi, a time im pridonose ruralci skorojevići zabremedetlije, kojima je zabremedet to što su konačno šljegli u grad na mala ili velika vrata i sa sobom uveli još nekoliko parazitskih zabremedetlija, da popune javno korisni prostor. U ovoj kombinaciji sofisticiranih kompleksaša, nestaje kisika za normalnog čovjeka, a bez kisika nema ni života.

Posmatrajući ovo naše stanje, koje odmilja zovem sranje, volio bih da vidim kako će biti za nekih 20 godina, kada ne bude onih koji su doveli ovo stanje u realnost, a ostanu njihova djeca, da li će i dalje se gajiti taj neki izmišljeni tradicionalni provincijski elitizam, koji je doveo kasabu u propast. Vjerovatno hoće, jer genetika nije šala. Nekom je i genetika zabremedet, pa živi u snovima kako je neko njegov bio kao nešto i to nešto se u njemu dalje prenosi, i zbog toga on treba da bude u nekoj boljoj situaciji, jer se gen prenosi bez obzira na sve, u nekom njihovom zamišljenom svijetu. Ne znaju budaletine, da nije genetika kopir mašina, i da se ne nosi sve, već samo jedan dio nasljednih osobina, i da ne mora značiti da ako mu je otac bio pametan i sposoban i pošten, da će biti i on. To nije genetika, to je svijest čovjeka i odgoj roditelja i porodice. Nije to genetika mutanti, to vam je obraz porodice, možeš biti pametan kao Tesla, ali ako si neodgojen kao insan, ti si egoista, gotovaner, narcisoidno govno, pohlepnik i smutljivac. Odgoj je čudo, a genetika je automatika.

U nekim ne baš starim vremenima, televizija u boji je bila prestiž, pa kasnije video rekorder, pa onda oni mobiteli što su bili veliki kao pegla, sve te neke tehnološke điđe, ali se to drugačije gledalo, jer nije bila masovna konzumacija i bio je drugi sistem vrijednosti tada. Naravno, zavisti je bilo uvijek i neko ko nije imao TV u boji, već crno-bijeli, je bahilao onom što ima u boji, da mu katodna crkne čim prije, pa da ga on pita:  „Komšija, šta bi, jesul’ to boje iscurile iz televizije?“. Ako je neko imao TV u boji, u onim vremenima, to nije značilo da je neki poseban bogataš, već jednostavno da ili ima neke pare ušteđene ili neku štelu sa čekovima, ali je jedno sigurno, niko nije kupovao TV u boji, da se ne pofali sa njim, ali u mjeri koja nije bila pretjerana. U onim vremenima nije bilo plaho preporučljivo se hvaliti sa bilo čim, jer dođu čike u kožnim mantilima sa zalizanim frizurama i odvedu te na informativni razgovor preko noći u komitetu.

Sjećam se kada su se pojavili video rekorderi, a sa njima došla kompozicija turskih filmova, u kojim je tuga preovladavala, a sa druge strane su se pojavili filmovi za odrasle, u kojima je sreća preovladavala i od tada je kino zvanično umrlo, iako smo ponekad ipak znali otići pogledati film u kino, čisto radi cirkusa koji je znao biti u kinu prilikom gledanja bilo kakvog filma. Ali, u tim prijašnjim vremenima i ako si imao među prvim taj video, mogao si se pofaliti, ali bi to bilo kao neka vadiona, jer nisi imao neke druge kvalitetne priče, jer se tada na ulici trebalo znati pričati sa rajom, da bi znao živjeti sa rajom. Ako si tada došao i rekao kako si dobio video, i ako sa ushićenjem počneš pričati o njemu i kako si gledao neke filmove i to, automatski se sebi zatvarao vrata raje, jer nije raji bilo do videa, već do kvalitetnog druženja i zajebancije, i onda ti postaneš predmet šprdanja zbog posrane crne kutije u koju se meće kaseta.

Ništa mi više nije jasno…

Mobiteli su došli već u ovim nekim čudnim modernim vremenima i najbolje je bilo dok su bili oni veliki kao pegla, jer je tada bilo ofirno nosati to govno sa sobom, a kasnije će se ispostaviti da mobiteli nisu bili ni tada za svakoga, jer je jedna žena u frizerskom pitala muža kako je znao da je baš tu, u frizerskom salonu, pa je nazvao tačno tu. Sada su došli pametni telefoni, za većinom glupe i neobrazovane ljude, jer u pravom realnom svijetu, nije više fakultet mjerilo pameti, sada je mjerilo pameti koliko si sposoban da u društvu budeš koristan, a kod nas je obrnuto, što si više kao pametan, to se više zatvaraš i samo zgrćeš sebi. Vidimo ljude kako sjede zajedno u kafiću i svi gledaju u telefone, kao surfaju netom, a u stvari mahalaju na fejsbuku.

U isto vrijeme, mi je jasno i nije mi opet jasno, kako neko može kupiti sebi telefon od milju maraka, auto od 50. 000 maraka, i cijelu noć se vozati po kasabi u krug, dopisujući se do besvijesti. Veoma skupa marketinška igra. Ali to je jednostavno tako, u modernim vremenima koja svakome dozvoljavaju da se ističe na neki način, ako ne može nekim ljudskim kvalitetama, onda poseže za umjetnim, ovisno o finansijskom stanju svoga marketinškog budžeta. Sve je u redu, samo da ne izgore od prevelike želje, da im zabremedet ne bude osnova života, pa da više ne znaju šta je prirodno, a šta zabremedet, onda se gubi dodir sa realnošću i prvi makar i slučajni dodir izaziva teške traume kod reklamnog ljudskog bića.

Nekad si morao biti frajer pravi, prirodno, pa imati konkretan stav, zanimljivu priču, koja nije bazirana na materijalizmu ili lažima, znati sa ljudima, da bi bio lafčina i nekada si bio to što jesi, kakav god, bio si ono što jesi, ono što je tvoje je bilo najbolje za tebe i od njega si pravio najbolje za sebe i za druge. Ko god je pretjerivao u bilo čemu, po pitanju šminkanja odjećom, jer tada nije bilo tehnike kao sada, taj je bio proglašen papkom, jer papci pretjeruju u svemu, nemaju mjeru, jer nemaju osjećaja. Nemaju stila, nekaju šlifa i sve im je zabremedet.

U ovim vremenima u kojima se sve kopira, vrlo malo ljudi je ostalo koji nisu postali dio copy paste revolucije, kojoj je sve zabremedet. Vrlo je malo originala ljudi, kojim je sve što čovjek napravi sasvim normalna stvar, jer to tako treba da bude, to nije zabremedet. Šta bi trebalo da bude zabremedet u ispravnom smislu. Kada neko ima ili nema, a nije opterećen s tim, pa daje drugima, ne bojeći se da im toga neće nestati, i jedan i drugi, i bogati i siromašni, e to je zabremedet, da budeš čovjek pravi, izvorni, a ne kopija nekoga i nečega.

Ako si kopija, onda ti je zabremedet drugi naziv za kompleks, a ako si original, onda ti je zabremedet da budeš što više bolji svaki dan.