Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Bolujemo od depresije, uzrok bolesti naša vlast

sizifVeć dugo vremena prateći stanje na našoj općini, razmišljam i pokušavam naći odgovor u kakvom se to stanju nalazi naša društveno-politička zajednica, od koje bolesti boluje i u kakvom to mi okruženju  živimo. S obzirom da sam mišljenja da mi u Visokom, a i šire patimo od određene vrste psiholoških problema i poremećaja odgovor sam pokušao naći u relavantnoj literaturi koja govori o psihološkim poremećajima kako pojedinca tako i cijele društvene zajednice. Iščitavajući  literaturu došao sam do zaključka da živimo u jednom izuzetno depresivnom okruženju i stanju.  

Naime, po definiciji depresija je poremećaj raspoloženja kojeg karakterizira skup raznih vrsta simptoma: kognitivnih (negativne misli i očekivanja, ponekad i misli samoubojstva, pad koncentracije, neodlučnost, mozganje, samokritičnost, beznadnost), ponašajnih (manjak aktivnosti, povlačenje), tjelesnih (gubitak apetita ili pretjerani apetit, nesanica) i afektivnih (osjećaji: žalost, krivnja, anksioznost) i motivacijskih (gubitak interesa, tromost, sve je napor, odgađanje) koji svi skupa mogu sniziti manje ili više stupanj raspoloženja, ugrožavajući funkcioniranje pojedinca, odnosno njegovu sposobnost prilagođavanja životu društva. Depresija nije dakle, kao što se često misli, obično sniženje raspoloženja, već čitav niz simptoma koji loše utječu na način razmišljanja osobe o okolini, ali i o samoj sebi.

Depresivni ljudi su na rubu suza, žalosti, progoni ih osjećaj krivnje, jer vjeruju da su na neki način razočarali druge ljude. Kad je depresija na vrhuncu, ljudi mogu izgubiti sposobnost emocionalnog reagiranja, pa im se čini da su im umrtvljeni i dobri i loši osjećaji, te ne mogu uživati u normalnim aktivnostima ili biti za njih zainteresirani. Energija im je smanjena i sve im je teško i naporno, pa su stoga skloni odustajanju od stvari s kojima bi se inače normalno bavili. Događa se da provode sate zgrbljeni na stolici ili ležeći na krevetu. Mogu biti poremećene čak i osnovne tjelesne funkcije, pa slabo spavaju, nemaju apetita, izgubili su spolnu želju. Najopasnije je što im se tokom vremena čini da sve to neće nikad prestati i da se ništa ne može učiniti kako bi se stvari poboljšale. I tako raste beznadnost, koja može dovesti i do čežnje za smrću i misli o samoubistvu.

Ako ovu definiciju i simptome depresije prenesemo na naše stanje u Visokom, ali i na cijelo bosanskohercegovačko društvo, vrlo lahko uviđamo da naše društvu ima dosta, ako ne i sve simptome koji ukazuju na depresiju. Evidentno je da na našoj općini preovladavaju negativne misle, negativna energija, razočaranje, bezvoljnost, napetost, strah, neizvjesnost, umrtvljenost, razdražljivost, gubitak interesa za bilo šta, itd., sve to uzrokuje jedno kolektivno neraspoloženje i nezadovoljstvo koje negativno utiče  na život svakog pojedinca ponaosob.

Da bi se izliječila svaka bolest neophodno je prije svega utvrditi dijagnozu i otkloniti uzroke te bolesti. Uzrok naše depresije je naša vlast bez obzira da li se radi o redizajniranim ili se radi o nekoj staroj gardi. I jedni i drugi su krivi za naše depresivno stanje, jer su nas i jedni i drugi godinama obmanjivali, lagali i davali lažnu nadu da će nam biti bolje  i to samo iz razloga da zadrže svoje funkcije koje njima i njihovim najbližim omogućavaju udoban i lagodan život.

U potpunosti sam svjestan da se sa ovom konstatacijom neće složiti niti sadašnji, a niti prethodni vladari. Ali to je njihovom problem, a da sam u pravu to dokazuju upravo oni svojim poslovima koje obavljaju oni i njihovi najbliži. Također, dokaz gore navedenoj tvrdnji se nalazi i u primjeru svih čestitih i poštenih ljudi koji su pokušali da unutar kako stare garde, tako i redizajnirane garde ukažu da su oni tu zbog onih koji su ih birali, a ne radi sebe, svi oni su na ovaj ili onaj način onemogućeni da se pitaju ili da bilo šta odlučuju, samo za to što su svojim istupima smetali pojedincima i njihovim ličnim interesima.

Od odgovornosti za kolektivnu depresiju u koju smo upali ne možemo se baš ni mi do kraja amnestirati, dakle mi koji u svojim rukama imamo mogućnost da svake dvije godine na različitim nivoima vlasti biramo ljude koji će nas predstavljati i zastupati. Mi i pored naše svjesnosti da tonemo i da nismo sretni uporno biramo jedne te iste koji samo promjene možda dlaku, ali ćud nikad.

Povratak kolektivne energije i nade

Stara garda koje je vladala općinom Visoko do dolaska reformirsta je odgovorna za nepokretanje ili bolje reći za nerješavanje mnogih egzisteancijalnih pitanja građana, prije svega statusa  naših giganata  koji su uvijek  aktualna tema, posebno za dobivanje glasova na izborima,  koji su godinama u naše porodice unosili sreću i radost, jer se tamo nekada zarađivala plaća od koje se moglo makar pristojno živjeti, daleko od toga da se radnik mogao obogatiti ili nešto zaimati od te plaće, ali je mogao makar pristojno živjeti.

Odgovornost redezajniranih je možda i veća utoliko što su oni preko leđa svojih do jučerašnjih stranačkih pajdaša putem otvorenog i beskompromisnog napada, kritike svega pozitivnog i negativnog,  uspjeli da se nametnu kao nekakva nova snaga kojoj je narod povjerovao i dao povjerenje nadajući se, da su oni upravi ti koji će možda uraditi ono što su obećali, a što nisu uradili njihovi prethodnici. Međutim, gledajući sa ove vremenske distance zaključujem da ni oni nisu ništa bolji tj. ni oni nisu ništa uradili da bi ovu depresiju u kojoj se nalazimo ublažili, naprotiv oni tu depresiju još više produbljuju bez izgleda za njeno izlječenje.

U Visokom se ne dešava ništa pozitivno što bi utjecalo na izlazak iz depresije. Nema tih stvarnih pozitivnih informacija koje bi nas oraspoložile i dale novu snagu, elan i volju za životom. Svakodnevno samo dobivamo neke negativne informacije koje samo još više produbljuju naše depresivno stanje. 

Depresija koja je nas zahvatila liječi se  vračanjem nade u bolje sutra, ako ta nada uopće danas postoji sa ljudima koje smo nažalost izabrali. Nada se vraća pozitivnim dešavanjima koja će uticati na kolektivno raspoloženje, povratak kolektivne pozitivne energije i kolektivne nade. Nadu u bolje sutra u ovom trenutku mogu vratiti samo investicije od kojih mi sutra možemo očekivati radno mjesto putem kojeg ćemo i mi obični smrtnici kako nas naši vlastodršci doživljavaju, imati priliku da rješavamo neka svoja životna pitanja.

Od završetka agresije pa do danas, u Visokom se desilo samo nekoliko pozitivnih stvari, tu prije svega mislim na dolazak nekoliko kompanija koje su iskoristile određene privredne potencijale koje nudi Visoko i otvorile značajan broj radnih mjesta u kojima i danas radi velika većina Visočana, naravno uz pozitivne primjere domicilnih ljudi koji su napravili pozitivne privredne priče.

Ove kompanije hvala Bogu još egzistiraju na našoj Općini i daju nadu onima na birou za zapošljavanje da će se jednom i oni naći na njihovom platnom spisku. Da bi se to desilo naši vladari se moraju aktivnije uključivati u te priče, te sa tim ljudima koji znaju kako otvoriti radno mjesto rješavati mnoge probleme koji nas tište. Vlasti moraju znati da je zdravim privrednim snagama u Visokom pomoć potrebnija više nego ikada kako bi prije svega opstali, a onda eventualno pokrenuli i neke nove projekte.

Moraju vlasti konačno početi shvatiti da tuđa ruka svraba ne češe, niti da tuđe sunce bolje grije, odnosno moraju se vlasti početi više okretati domaćim privrednicima koji imaju ideju, ali nemaju dovaljan suport vlasti, a jedno bez drugog ne ide. I jedni i drugi, tj. i vlasti i privrednici se moraju kaniti svojih ličnih sujeta, animoziteta, te političkih razmjerica, ako želimo svi skupa ići naprijed, u protivnom ćemo nastaviti strmoglavo propadati.

Uz sve gore navedeno vladari moraju početi više živjeti sa narodom i za narod, ako žele da nam svima bude bolje, vlastodršci trebaju obilazati naše građane tokom svih mjeseci u godini, a ne samo u mjesecima predizborne kampanje, mjesecu ramazanu i sl.,  u protivnom depresiji kraja nema.