Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

“Nema baš puno mjesta na ovom svijetu gdje mi se neko obraduje kada dođem, Visoko je jedno od tih rijetkih mjesta”

goran vojnovic dahirovac visoko1Prošlog mjeseca u Sloveniji je premijerno prikazan film “Čefuri raus”. U ovoj buntovničkoj priči o Slovencima porijeklom s juga (BiH, Srbija…) koji prolaze kroz razne diskriminirajuće tretmane, glavne uloge odigrali su bh. glumci Emir Hadžihafizbegović, Mediha Musliović i Mustafa Nadarević, a muziku za “Čefuri raus” uradila je grupa “Dubioza kolektiv”.

Pisac, pjesnik, scenarist i režiser. Koji je pravi početak svega toga i kada ste shvatili da je to ono čime se želite baviti?

Na neki način ja još uvijek ne znam šta je ono čime se želim baviti. Krenuo sam sa pisanjem pa završio filmsku režiju pa onda prešao u pisce pa se opet vratio filmu. Otkrivam nove stvari, radim za pozorište i televiziju, pišem za novine, režiram priredbe. Ono što je svemu tome u neku ruku zajedničko je pričanje priča. To je moja profesija. Sve ostalo su samo različite forme koje volim mijenjati jer je moj život na taj način uzbudljiviji i zabavniji.

Malo je poznato da ste Vi ustvari dijelom i Visočanin, šta je Visoko za Vas i kakvog ga pamtite, odnoso šta Vas vraća u ovaj grad?

Moje Visoko su oduvijek bile dvije kuće na obroncima grada, dvorište između njih, jedna trešnja na tom dvorištu i jedna štala poviše te dvije kuće. Tamo i danas počivaju neke od najljepših uspomena mojega djetinjstva, čitava naša familija znala se skupiti ispod te trešnje. Danas su te dvije kuće više nalik na groblje tih mojih uspomena nego na jedan od mojih domova. Neki su morali otići, neki su umrli, a svi smo se mi mnogo promijenili. Opet, volim doći ovamo, ima tu još ljudi koje jako puno volim, ima tu još nečega što je moje i što mi niko ne može ni protjerati ni srušiti ni sahraniti. I zato dolazim. Jer mi se u Visokom još uvijek ima ko obradovati. Nema baš puno mjesta na ovom svijetu gdje mi se neko obraduje kada dođem. Visoko je jedno od tih rijetkih mjesta.

Teško je naći ljude koji se danas istovremeno bave pisanjem knjiga i režijom, dali strast prema režiji filma utječe na strast prema pisanju knjiga ili jedna nadopunjuje drugu? I kolika je zapravo uloga poezije u svemu tome?

Režija je u određenoj mjeri pisanje, a pisanje je opet i neke vrste režija. Svjetovi filma i književnosti su potpuno različiti, ali unutar jednoga i drugoga ima ono nešto što me privlači. Na žalost je snimanje filmova na ovim prostorima prilično iscrpljujuće, sve je manje prostora za užitak, sve to polako postaje krvoločna borba za preživljavanje i surovi biznis, pa poslije drugog snimljenog filma nemam želju ni da razmišljam o trećem. Možda ima razloga zašto pisci nisu režiseri. Pisci ipak vole odrediti mjesto svakome slovu i svakom zarezu u svojoj priči, a na filmu vi sve više ovisite o budžetima, konkursima i o sto drugih banalnosti. Na kraju potrošite hrpu energije samo zato da nešto stvarno bude onako kako bi ionako moralo biti. Film je u stvari uzaludni pokušaj da se kopanjem rovova napiše pjesma.

Kada se pojavio, roman Čefurji raus! podigao je puno prašine. Čak se pominjala i tužba slovenačkog Ministarstva unutarnjih poslova. Šta je zapravo bio okidač da se Goran takne teme slovenačkih imigranata?

Ja sam samo želio napisati nešto o svijetu u kojem sam odrastao. A taj je svijet onakav kakav je. Nekome se nije svidio jer se u njemu ružne riječi govore i psuje se i policiju i državu i još koga. Ali ja sam htio da pričam o tom svijetu onako kako bi o njemu pričao moj junak, sedamnaestogodišnji Marko Đorđić. I bilo bi smiješno da on svoju priču priča jezikom Ivana Cankara.

Goran je rođen u Sloveniji, ali naših korijena. U kojoj je mjeri lično iskustvo utjecalo na pisanje knjige?

Lično iskustvo piše knjige. Sve. Možemo mi dodavati tuđa, možemo pisati o dalekoj historiji ili budućnosti, ali kada gledamo u prazan ekran sami smo sa sobom, sa svojim sjećanjima, saznanjima i emocijama. O kome god mi pisali, mi pišemo sebe, preoblačimo se kao glumac na bini, posuđujemo se svojim junacima. I na kraju je tačno onako kao što i Flaubert reče. Svi naši likovi smo u suštini mi sami.

Po romanu je napravljena predstava koja je ubrzo postala hit, da bi se sve završilo filmom. Isti materijal u tri različita formata umije da ispadne drugačiji. S obzirom da ste autor sve tri forme, gdje je pravljen kompromis?

Moram vas popraviti, autor predstave je odlični slovenački pozorišni redatelj Marko Bulc, ja sam tu bio samo posmatrač. Ali sam ipak izbliza pratio nastanak te predstave i odaziv ljudi. Kada sam krenuo da radim film znao sam da se ne može i treći put provocirati sa istom pričom, da ne može još jednom na isti način problematizirati odnos čefura i Slovenaca. Već se predstava u tom pogledu odmakla od romana, a film je morao otići još nekoliko koraka dalje. Tako se film puno više bavi porodičnim pričama četvorice mladih junaka, odnosima roditelja i djece, svakidašnjicom doseljenika, dok je društvo u kome žive tek kontekst u koji je njihova priča postavljena. Tako film postaje i mnogo emotivniji i političan na jedan drugačiji, manje neposredan način. Naravno, to mnogi ne vide tako jer ulaze u kino sa knjigom i njenim porukama u glavi, pa je film za nekoga i neprijatno iznenađenje. Ali većina je ipak zadovoljna. Čak i više nego sam očekivao.  

Film “Čefurji raus” jednim manjim dijelom je sniman i u Visokom?

Što se snimanja filma tiče, bilo je to jedno posebno iskustvo. Željeznička stanica u Visokom ima za mene posebno značenje. Na njoj su počinjali moji raspusti sa familijom i još i danas kada je vidim, nešto mi probode u prsima. Ja zato u toj stanici vidim nešto očima i kameri skriveno i možda sam baš snimajući na njoj najjače osjetio nemoć filmske umjetnosti u poređenju sa književnošću. Jer možda bi još i mogao riječima opisati što sve ta stanica meni znači i predstavlja no za filmskog gledaoca ona je samo željeznica stanica na kojoj silazi glavni junak filma. 

Na filmu ste radili sa glumcima iz cijelog regiona. Kakvo je vaše iskustvo u tome i koliko glumačke različitosti znaju da budu spona, ali i prepreka stvaranju kohezije jednog filma?

Moje iskustvo govori o tome da glumci vole kada se nađu u nekoj novoj okolini, s nekim novim saradnicima, u nekim novim glumačkim pričama. Tada postaju glumačke tehnike i svjetovi nevažni, a budi se neka nova energija, neki novi izazovi. Kada se pred kamerom prvi put sretnu tako dobri glumci kao što su Zoran Cvijanović i Polona Juh ili Emir Hadžihafizbegović i Meto Jovanovski, onda je to nešto prekrasno, uživaju oni u svojim ulogama i uživamo mi iza kamere. I što je najvažnije uživaju gledaoci u kinu.

Jugoslavija, moja dežela, drugi Goranov roman i mnogo teža tema. Pitanje zla i krivnje, pitanje može li se zločin opravdati i konačno pitanje trebaju li djeca nositi krivnju roditelja. Je li Goranovo lično viđenje odgovora tih pitanja, isto kao i njegovo viđenje u formi knjige.

Pa moglo bi se reći da se u mnogočemu podudaraju. Pitanja koje postavlja glavni junak pitanja su koja i mene proganjaju. Odgovori su ponekad već druga stvar, na neka od pitanje odgovora nema, ali u suštini Vladan Borojević razmišlja o stvarima o kojima sam i ja mnogo razmišljao, putuje po meni poznatom prostoru i primjećuje stvari koje i sam primjećujem. Naravno, on je sin ratnog zločinca, a ja sin jedinog poštenog bankara na svijetu i za njega je sve mnogo bolnije jer se još više osjeća dio svega što se desilo. 

Porazgovarajmo malo o slovenskom, ali i filmu regije. Kakav je Vaš pogled na našu savremenu kinematografiju i koliko smo zapravo u zaostatku za Evropom?

Slovenija se probudila, dobili smo nekoliko odličnih filmova mladih režisera, Hrvatska također, tamo se vide rezultati dobrog sistemskog uređenja, dobre stvari još uvijek dolaze i iz Bosne i Hercegovine i iz Srbije. Ali ono što mene žalosti je da prečesto pokušavamo pratiti svjetske trendove, snimati rumunjske ili turske filmove na našem jeziku, a da gubimo nešto što nas je u vrijeme jugoslavenske kinematografije ipak činilo posebnima i drugačijima. Istinska slika našeg svijeta ne može se vidjeti sa rumunjskim filmskim očima ma koliko se taj pogled sviđao filmskim kritičarima i festivalskim selektorima.    

U zadnjih dvadesetak godina ex yu kinematografija doživjela je svojevrsni procvat. Nekoliko renomiranih festivala, nove glumačke i rediteljske nade i dosta izvrsnih filmova. Šta Goran voli pogledati u slobodno vrijeme?

Volim filmove Kod amidže Idriza Pjera Žalice i Sutra ujutro Olega Novkovića. Goran Paskaljević možda proteklih godina ne snima svoje najbolje filmove, ali njima otvara jako bitne teme kao što je društveni autizam. Od novijih slovenskih filmova bi preporučio Razredni neprijatelj Roka Bičeka, Izlet Nejca Gazvode, Zavedi me Marka Šantića i Hvala za Sunderland Slobodana Maksimovića. Pogledajte ih i dobit ćete sliku društva u kojem nastaju.

Naša balkanska tragikomedija neiscrpno je vrelo za Ripley-evo vjerovali ili ne. Sprema li Goran neki novi pogled na zbilju oko nas?

Ja uvijek nešto spremam, ali dok to nije spremno teško mi je o tome govoriti.

federalna.ba/Saudin Rovčanin i Adnan Jašarspahić