Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Na mladima svijet nestaje

na mladima svije nestajeŽivim blizu škole, osnovne i blizu obdaništa. Epicentar dešavanja koja uključuju djecu, raznih uzrasta. Svašta se nagledam. Ali obdanište je srećom još uvijek i donekle normalno, dok je osnovna škola već opasno u helać otišla. Nekoliko primjera. Djeca iz osnovne škole, na velikom odmoru, odu u prolaz iza zgrade, sjednu na beton i puše cigarete. To su djeca, nisu čviljave pubertetlije željne nekog dokazivanja, jer im škola ne ide plaho dobro. Prolazim jednom i ugledam tu scenu, dječaci i djevojčice, sjede na betonu, puše cigarete, glupavo se smiju, ugledaše mene i „ureziliše“ se. Ja stao, gledam ih i pripremam salvu „ruženja“ na njih. Kažem im fino: “Kako vas nije stid roditelja, daju vam pare da imate da pojedete nešto, brinu se da niste gladni, vi kupujete cigarete i pušite, roditelji se brinu da ste zdravi, vi se trujete, roditelji vam se brinu da vam ništa ne fali, vi pušite cigarete, sutra ćete piti alkohol ovako, drogirati se, dok vam roditelji misle da ste u školi, da ste fina djeca, a vi ćete glumiti finu djecu kod kuće, a biti bezobrazna derišta i problemi napolju!“.

I tako se ja nagovorim, oni me gledaju, neki se nađoše u tome, neki se i dalje smijulje, kao odbrambeni mehanizam djeteta, a ja stojim i dalje, čekajući da se pokupe i odu i naravno pogase cigarete. A oni ništa. Kontam odoh kao nekad u komunizmu, tražit im imena njihova i roditelja, kao da ću ih prijaviti roditeljima i u školu, ali opet kontam kakvi su sada roditelji, bezbeli bi mene napali da sam to uradio, mislili bi da sam neki pedofil, šta ja imam njih ispitivati, fina su to djeca, nikad oni to ne bi napravili, ko, moje dijete puši na odmoru, nisi ti normalan, gledaj svoja posla, ko si ti da moje dijete tako potvaraš, znam valjda ja, kakvo je moje dijete, ja sam ga ili nju odgojio.

E tu leži ne zec, nego vo. Roditelji odgajaju djecu na fol, rijetki se dublje upuštaju u odgoj, jer je odgoj multidisciplinarna nauka. Nemam ja plaho pojma, moje dijete je malo, ali čitam o tome i pripremam se. Ali gledajući drugi djecu i njihove roditelje, vidim da je problem eskalirao. Naime, djeca se u školama već dijele na neke grupe i tu je već problem. Vide se razlike u odjevanju kod djece, i muške i ženske, i djeca idu svakakva u školu, sve u svemu, neprimjereno je oblačenje djece u školu. To znači da ili roditelji ne prate djecu kako se oblače za školu, ili im to nije bitno, ili u školi niko o tome ne vodi računa. Da se ja pitam, uveo bih uniformisano oblačenje djece, fino pantole, košuljica, kravatica, pulover, sako i svi isti barem u tom segmentu. To je praksa svugdje u svijetu, i vjerujem da su tamo ljudi skontali da se razlike i cirkus po školama mora uvesti kroz tu disciplinu. A lijepše je djecu vidjeti isto obučene, u finim civilnim školskim uniformama, da se osjete zajedno, to zajedništvo, taj mini patriotizam. Ako može ikako.

Nema više helanki, čizmica, raščupane kose, mobitela, žvaka, spadnutih farmerki, nema više cirkusa po školama, nema ludog ponašanja u školi i oko škole, psovki i neprimjerenog govora na ulici, nekulture na ulici i općenito, jer bi se neko bavio ponašanjem i uzrocima ponašanja djece i neko bi ih postepeno uniformisao na bolje, od izgleda do ponašanja. Ali kome i kako?

Vjerujem da bi masa ljudi rekla kako je to zadnje što treba uvesti, jer je školstvo na niskim granama svakako, nemoj mi zadavanja nakih sa uniformama, pusti to sada, hajde prvo da povećamo plate nastavnicima i profesorima, da obezbijedimo nastavne planove da ona djeca nisu ispred OHRa u šatorima. Naravno, treba urediti sve oko školstva, jer ako nemamo tupavih škola, nećemo imati ni tupave omladine, ni tupavih odraslih. A idemo k'a tome, na žalost.

Svako sebi najbolji primjer

Uzimam sebe kao primjer. Odličan đak u osnovnoj, dobar sportaš, dobar sa rajom, ali prelaskom u srednju školu proradio je buntovnik u meni, poster James Dean-a na vratima, interesovanje za školu počinje da se mijenja, predmete koje volim učim, one koje ne volim manje učim. Iz osnovne škole se sjećam da su nam jednom radili takozvanu profesionalnu orijentaciju, odnosno pedagog nam je dao neke testove da radimo, da se donekle ustanovi koje afinitete imamo za dalje školovanje i profesiju. Koliko se ja sjećam, meni su rezultati pokazali da trebam ići na mašinske nauke, da bih bio dobar saobračajni inženjer ili željeznički i diplomatija. Krenem ja poslije toga u mašinsku tehničku, vidim na pola puta da sam profulao, utom rat dođe, pokušaji da se nastavi školovanje na fakultetu u ratu propada, poslije rata pokušaji da se studira vanredno propadaju, mijenjam obrazovne sfere interesovanja i na kraju ostadoh na srednjoj školi i nekoliko položenih ispita u Americi.

I tamam ovaj podatak o Americi ide fino za novi red. Američki obrazovni sistem je radikalno razvijen u smislu usmjeravanja. Od malih nogu te prate i usmjeravaju, ovisno o tome za šta si sposoban ili bi mogao biti. Oni to moraju jer ih ima blizu 400 miliona i valja to sve rasporediti poslije škole. Kod nas niko o tome ne razmišlja. Ja imam prijatelja, diplomirao na psihologiji u Sarajevu, radio u Preventu, ne radi više u Preventu, što nije ni malo čudno, ali mislim da je trebao da radi u našim školama, da razvija sistem pračenja ponašanja djece, njihovih afiniteta, da se makar malo pokuša pomoći toj djeci da znaju u kojem pravcu edukacije da idu, da svoj kapacitet iskoriste na najbolji praktični način. Da je mene neko pratio tada kako treba i sve nas ostale, ja bih išao u jezičku školu i sada bih govorio četiri strana jezika, a govorim samo jedan, engleski, i to sam ga sam naučio, hvala Bogu.

Dakle, nema pedagoga da rade posao kako treba, nema dječijih psihologa da nam uprate djecu malo, jer očito da su svijet u kući i svijet u školi i ulici, u velikim razlikama. A treba nam, trebaju nam ti ljudi, koji su se školovali za to, vole to, žele da rade to, a mi im nismo sistemski omogućili da se to realizira. Eto šta radimo, ljude koji su škole završili i to posebne škole koje se bave krucijalnim društvenim elementima, kao što su djeca i omladina, mi ih ne koristimo na adekvatan način, i oni gube svoj smisao u društvenoj koristi, a samim tim i djecu lišavamo stručne pomoći i podrške, da se u tim godinama kada se od njih treba napraviti konkrentna mlada osoba, koja zna šta ima, šta želi i da ga neko usmjeri kako to da ostvari, i da bude sretan. Pravimo trostruku grešku, djecu lišavamo mogućnosti da napreduju u skladu sa prirodnim darom koji imaju, kakav god bio, stručne ljude lišavamo adekvatnog iskorištenja i satisfakcije da su korisno uložilil truda u školovanje i aplikaciju znanja, i na kraju ove dvije negativnosti daju treću, koja je u suštini loša budućnost naše djece i omladine, jer se ne radi sa njima, za njih.

Mi jednostavno prihvatamo da živimo u ovoj današnjici, koja je plod loše prošlosti, i letargičnosti po pitanju budućnosti, jer smo izgubili opću društvenu inerciju u korist samog društva i svakog pojedinca u njemu. Svaki čovjek ima neki x-faktor, jer u svakom čovjeku je dar, taj dar je duša i ona se mora zaštiti i afirmisati. Djeca imaju najčišće duše, a mi ih zapostavljamo, jer nam je mrsko nešto stvarati ponovo, jer smo ubijeni u pojam, jer ne znamo vladati svojom slobodom.

Na mladima svijet ostaje, nekad bi se reklo, jer se tada na mladima radilo, da preuzmu svijet na sebe, jednog dana kada stasaju za to, ali se do tada na njima radilo, da svi imaju svoje funkcionalno mjesto u društvu. Danas, mi prvenstveno nemamo društva, mi imamo jedan veliki mahalsko-bahilski reality show, koji ne dozvoljava normalan rast i razvijanje djece u omladinu i dalje u odrasle ljude. Nisam namjerno htio da idem u analizu srednje škole ili fakulteta, jer ako smo loši na polju osnovno obrazovanja i njegovog unapređivanja, onda dalje ne možemo očekivati bolje stanje.

Ako ovako nastavimo, zanemarivati zaštitu djece, ne omogućavati im da imaju odrastanje i obrazovanje kakvo zaslužuju, da bi postali bolji mladi ljudi kasnije, mi stvaramo masu omladine koja ne zna šta hoće, koja je iskompleksirana od malih nogu i koja nije spremna da se prihvati izazova obnove društva, za svoju djecu u budućnosti.

Svijet koji dolazi, budućnost koja dolazi, nije svijetla, zbog propusta iz prošlosti i sadašnjosti. Na ovakvoj omladini koja je zapuštena od nas, svijet nestaje.