Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Smrad nevinih miriše u Džennetu

masovna grobnicaKo je počeo rat? Ko je izvršio agresiju na BiH? Ko je ugrožavao sigurnost srpskog naroda i JNA u BiH? Ko su ti zlikovci, ti banditi, ti zlotvori, te zvijeri koje su žedne srpske ili hrvatske krvi, da pobiju i zatru sve što je njihovo? Ja mislim da su te zvijeri muslimani i to posebno žene, djeca, starci i ostali opasno nevini muslimani, koji su tom svojom nevinošću izluđivali Srbe, pa Hrvate, da će odjednom pobiti sve, pa su onda oni odlučili preventivno regovati i reagirati i pobiti i protjerati što više potencijalno opasnih nevinih muslimana.

Da li je rat počeo Čelo Delalić ubistvom takozvanog srpskog svata ili možda referndumom građana BiH da se odcijepe od propadajuće Jugoslavije ili možda zbog toga što u BiH postoje ljudi, koji ovdje žive stoljećima, a neki bi stalno da ih otjeraju ili pobiju. Ili i jedno i drugo, samo da nas nema. Iako su nas ubijali, palili žive, silovali, tjerali na svakojake odvratne stvari da gledamo i radimo, tjerali nas iz domova svojih, granatirali porodilišta, civilne objekte, ljude, djecu, sve što je živo i što je opasno nevino za njih, mi opet hoćemo da živimo u Bosni i Hercegovini. I to sa njima, koji su nam ovo sve gore radili, a gledaj sada, oni neće sa nama. Stvarno smi mi loši skroz.

Mi smo sami sebe granatirali, sami smo sebe ubijali, sami smo sebi montirali mnogobrojne žrtve i dovozili smo leševe iz cijele BiH da bi ih pokopali u Srebrenici i povećali broj. Mi smo krivi što smo se branili, što smo u odbrani svake od enklava, ponekad i ubili nekog vojnika koji je krenuo da zauzme enklavu i napravi zlo od kojeg je odgojen i napravljen, mi smo krivi što se nismo dali, mi smo krivi što smo tražili od UN-a pomoć, umjesto da smo otjerali UN, uvukli oružja koliko god smo mogli, halalili se koliko smo god mogli i rastjerali svo zlo od neljudi koliko smo mogli. Mi smo krivi i bili bi krivi za sve, da smo se odbranili, da smo Bosnu i Hercegovinu oslobodili, da smo raselili nevine vojnike Srba i Hrvata, mi bismo bili krivi.

Ako smo montirali leševe u Srebrenici, dovlačeći ih iz cijele Bosne i Hercegovine, da ih pokopamo u Srebrenici i tako povećamo broj koje smo sami sebi pobili, odnosno pobili su te ljude oni, Srbi ili četnici, kako im više odgovara i to sve da niko nije to primijetio, ni policija, ni forenzičari koji su obrađivali ostatke ubijenih, ni međunarodne organizacije koje se zanimaju za Srebrenicu, znači da niko nije vidio da mi to radimo. Onda smo mi sve te ubijene nekako tajno skupljali, sa raznih lokacija i stavljali ih u zajedničke masovne grobnice, da prikažemo Srbe kao genocidne. Pa ako smo primijetili da niko ne primjećuje te lokacije, onda smo ih ponovo iskopavali i zakopavali na neke druge lokacije, čak smo išli tako daleko da smo neke ponovo zakopavali u Srbiji, preko Drine, da uvalimo divnu zemlju Srbiju u probleme. I to sve niko nije vidio. Baš smo mi lukavi zlikovci. Tako podvaljivati našim komšijama, kako u BiH, tako i u Srbiji, to je neopisivo grozno.

Tomašica, pokraj Prijedora. Masovna grobnica. Ljudi u njoj. U isto vrijeme je bitno, a i nije bitno koje su nacionalnosti ti ljudi u njoj. Bitno je jer su ubijeni zbog pripadnosti nekoj drugoj religiji ili naciji, a nije bitno jer su ljudi, u primarnoj osnovi. Te ljude su pobili komšije. Opet je i bitno i nije bitno, radi se o komšijama Srbima, bitno je, ali nije bitna nacija, već je bitno što su ljudi to uradili ljudima i nakon što su uradili, postali su neljudi. Nisu čak ni na nivou životinje, jer životinja ubija da se prehrani, oni su gori od životinja, za njih samo kazna postoji na drugom svijetu, od Gospodara koji ima savršene vječne kazne za zlo ljudskog roda.

Dugo je ta grobnica bila nepoznanica nama, ali nije stanovnicima tog mjesta. Oni su znali, ali su šutjeli. Znali su da su ti ljudi ubijeni nevini, znali su da su pokopani kao otpad, znali su da je zločin napravljen i zakopan u zemlju. Znali su sve ovo, ali šutjeli su, nisu šutjeli zato što ih je bio strah, već su šutjeli jer su saučesnici, nisu saučesnici jer su to uradili, možda neki i jesu, ali oni koji nisu ubijali, svojom šutnjom o tome su podržavali i postali saučesnici u zločinu. Šutjeli su dugo, dok im smrad nije počeo smetati i onda su počeli stidljivo pričati, ali o tome da se negdje ta smrdljiva tijela prebace na neku drugu lokaciju, ali da ni za šta od toga niko ne zna. Takve su naše komšije i dan danas. Da se zna.

Ali ima i izuzetaka. Kojim proradi savjest, a ne nos. Kome ne smeta smrad, već im smeta savjest, koja mu govori da u toj i tim mnogim masovnim grobnicama, leže nevina tijela, nevinih ljudi, deda, nana, majki, očeva, brače i sestara, djece, beba. Da to nije u redu, da njegov narod to učini drugom i da se zato mora znati, da se otkrije, otkopa, identifikuje i sahrani kako treba, kako insan, čovjek zaslužuje. Izuzetaka je malo. Ali ih ima. A tamo gdje nema, zemlja progovori i zbaci kosti nevinih, da ih neko nađe i da istina izađe na površinu.

Suživot se može praviti samo sa izuzecima

U Jugoslaviji je bila ona poznata krilatica „Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga“. Niti ima bratstva niti jedinstva, niti ima očiju koje bi gledale sve ovo što se nama desilo. I mi sami okrećemo glavu od toga. Vijest o Tomašici se preskoči, teška nam je to priča, jer nema kostiju naše porodice tamo. Daj neku vijest o nekoj švaleranciji, neku golotinju, neki trač, daj da se glava i oči okrenu u stranu. Tako smo gledali u stranu 90-ih i završavali u masovnim grobnicama. Ništa se mi nismo naučili iz lekcije rata, stradanja, genocida, zločina, ništa. I nikad se nećemo naučiti.

Ja ne znam kakva je to svijest tih neljudi, tih komšija i to ovim redom. Komšija koje su znale da će nas napasti oni koji dijele njihovu vjeru i naciju, a nisu nam rekli, što znači da su i oni htjeli da nas pobiju, pa onda komšije koje su pucale, i napadale, i ubijale nas, granatama po zgradama i kućama, snajperima na ulicama. Pa onda komšije koje su silovale, klale, palile žive ljude, tjerali i krali. Pa onda komšije koje su znale ko je koga ubio i gdje ga je zakopao, a šutile. Sve dok im smrad nije zasmetao. Ako misle da tijela nevinih ljudi smrdi, šta će tek reći za smrad u Džehennemu koji će biti nesnosan i ništa se sa dunjaluka ne može porediti sa njim.

Kakva je to svijest, da li ti neljudi imaju imalo savjesti ili je to već sada potvrđeno džehennemsko gorivo. Pa kako onda praviti suživot sa neljudima. Nikako. Suživot se može praviti samo sa izuzecima, kojima ne smeta smrad, ni nočne more koje ih proganjaju u kricima i slikama ubijenih ljudi, već ih proganja savjest. Sa takvim ljudima treba graditi suživot, a sa ovim ostalim „komšijama“ treba zauvijek prekinuti suživot.

Nema tu promjene, ubijali su nas stoljećima i čim im se pruži nova šansa, ubijat će nas opet. Najporažavajuće je to što im mi pružimo uvijek šansu da nas ubijaju, jer smo zaboravni. Nama se nešto i ne završi, a mi već zaboravili, jer mi volimo da idemo naprijed, da se ne podsjećamo, nemoj nama teške priče. Meni su jasni naši neprijatelji, meni više ne mogu podmetati priče o suživotu, ja mogu samo živjeti sa izuzecima sa savjesti. Meni nije jasan naš narod, koji ni između samih sebe ne može uspostaviti suživot. Meni je jasno što zlu tek nakon nekog vremena počne smetati smrad nevinih, ali mi nije jasno kako naš narod ne osjeti tu opomenu. Smrad nevinih miriše u Džennetu.

Ja nisam više pametan šta da kažem za ovaj naš narod, osim da ponovim ajet iz Kur'ana, sura Ar-Ra'd (Grom):

 „U ime Allaha, Milostivog i Samilosnog!

Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe.”