Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Eto, baš hoću!

opcina kisaVeliki gradovi imaju velike načelnike, New York, London, Pariz, Berlin i ostali veliki gradovi, imaju velike načelnike, odnosno ljude sa većim kapacitetom djelovanja, kao i većom administracijom. Ovakvi načelnici imaju veliku podršku države, jer je imidž i funkcionalnost grada, još ako je glavni grad te države, od velikog značaja za cijelu državu.

Suprotno od velikih gradova, mali i manji gradovi ili mjesta, imaju male načelnike, koji dolaze iz naroda ili u posljednje vrijeme iz političkih stranaka i koji imaju male ovlasti, ali mogu napraviti velike greške. Veliki gradovi imaju velika ulaganja, troškove, servise, ali i zarađuju dosta novca od naplate usluga, kao i od turizma. Mali gradovi imaju male troškove, koje nekako preuveličavaju i tako se budžetske pare izgube u procesu planiranja i trošenja. U velikim gradovima je sve pod većom lupom, i svaki pogrešan potez se kritikuje javno, i posljedice su uvijek loše za gradonačelnika ili načelnika. U malim gradovima, načelnik sa svojim ljudima može raditi u polu-tajnom odnosu, jer fokus nije veliki, ljudi u provincijama su zabavljeni oko malih stvari, i nemaju velik opseg interesovanja. Iz ovog razloga, što javnost nije navikla da se aktivno uključuje u rad načelnika i gradske službe, imamo velike greške u malim mjestima.

Gradonačelnici i načelnici Visokog postaju sve više interesantna priča. Bio sam dijete i tinejdžer u Jugoslaviji, i sjećam se dvojice načelnika, obojica su mi bili komšije, fini ljudi, vidi se da onaj sistem znao izabrati konkretne ljude za gradonačelnika. Onaj sistem je vodio računa o svim detaljima za svako mjesto, jer je sve bilo sistemski planirano. Onog sistema više nema. Sada imamo sistem korupcije i licemjerstva. Tačka.

Prvi demoktratski načelnik Visokog, je bio rahmetli Kenan Jusufbašić, iz reda SDA stranke. Vladao je osam godina, i njegovo vladanje je bilo u kinesko-iransko-istočnonjemačkom stilu. Bio je preveliki entuzijasta po pitanju širenja islama, i u tom periodu se vidjelo da je SDA vjerovatno nastala u Visokom. Veliki problemi koje je Visoko ponijelo iz rata, razne afere koje su potresale Visoko i regiju, stagnacija privrednog razvoja općine, je dovelo da stanovnici ove općine nakon osam godina izaberu načelnika iz drugog partijskog tabora. To je bio Faruk Salčinović, iz SDP-a. To je bilo vrijeme kada je Zlatko Galamdžija ložio raju po Visokom da je Visoko nepravedno i neprirodno stavljeno u ZE-DO kanton i da je krajnje vrijeme da se vrati u sarajevski zagrljaj, gdje je uvijek gravitiralo i bilo prije rata. Baš tako kako je Galamdžija ložio raju, tako je i mandat Faruka izgorio, četiri godine proletiše, ode mandat i nikad se više ne vrati, a da Bog da, da se ikada vrati, kako je stanje sada.

Poslije razočarenja sa SDA načelnikom i politikom vođenja općine, dođe i razočarenje sa SDP načelnikom i njihovom politikom vođenja općine, i kako to kod nas biva, nema treće opcije, već opet povratak na staro, ko biva opametili su se od prošli put. I bi tako, opet bude izabran SDA načelnik. Tog čovjeka nisam nikad vidio, niti znao, niti čuo za njega. Kad sam ga vidio na plakatima, čovjek mi ličio na ruralnu verziju Tonija Soprana. Munib Munja Alibegović je to bio, familija od jače porodice u SDA, nezaposlen i onda zaposlen kao šef općine. Niti sam šta očekivao od čovjeka, niti je on davao neke bombastične izjave, djelovao je prosječno usporen tip, koji je došao tu voljom naroda, preko stranke i davao je dojam da će raditi tačno ono što stranka želi od njega. Ispostavilo se tako, s tim što je veoma sporo valjao svima kome je trebao ili htio.

S obzirom da nisam detaljno ulazio u rezultate, ili promašaje ostalih načelnika prije Munje Sopranosa, samo ću iznijeti svoj dojam kroz nekoliko činjenica, barem po mojoj percepciji. Dakle, u punih osam godina vladavine, valjao je svima kome je trebao, odnosno valjao je više nego svi ostali prije njega, jedino je tajming njegovog valjanja bio malo ispreturan, jer je nekom valjao odmah na početku, nekom na kraju, nekom nekoliko puta, a nekom samo jednom, ali je valjao. Kako inače objasniti fascinantnu činjenicu, da je za vrijeme izborne kampanje na lokalnim izborima, i to za drugi svoj mandat, Munja direktno u debatama imao podršku od strane direktnog konkurenta Asmira Hodžića, koji ga je branio od napada ostalih kandidata, a ni Munja nije ostao kratak Asmiru za podršku njemu. Druga stvar, ko je još dobio najviše glasova na izborima od čaršije, a da mu je čaršija psovala sve, veoma često. I onda, završi kao neko ko je cijelo vrijeme radio protiv SDA, a u stvari je nova SDA došla da ga pomete i postavi svoje nove ljude. Jedna stvar mi nije jasna, ko to u SDA misli da može na vještački način folirati grad i selo, i još k’ tome pokušavati stvarati vještačke mostove između grada i sela. Taj se još nije rodio, da to tako vještački radi. A još u isto vrijeme, valjda nesvjesno, stvarati nanovo rat između sela i grada, i za sve to optuživati druge. Ne može to tako!

Biber po pilavu

I na kraju, kao biber po pilavu ili kao jemeniju po glavi, dobismo prvu načelnicu, ženu šehida, samohranu majku, ekonomisticu, bivšu ministarku i prvu perjanicu nove SDA. Po nekom pravilu, nepisanom, ne bi se trebalo plaho osvrtati na prvu godinu mandata, ali kada neko u prvoj godini uradi nekoliko dijametralno suprotnih stvari, onda se čovjek mora osvrnuti. Prva godina je prošla u putovanjima po Turskoj, u potrazi za dobrim hedijama, nuđenju kurseva o demokratiji, javnim poslovima, osornim ponašanjem na sjednicama i velikoj potvrdi da iza još neuspješne žene u politici, stoji još neuspješniji nedorastao muškarac u politici, koji je alfamužijački raspoložen u odbrani svog aduta u vidu načelnice.

U isto vrijeme, imamo velika impozantna obećanja, historijskih dimenzija, da ćemo dobiti turske hedije i da ćemo imati neke parkove i šetališta, ali nemamo ni mikro čestice naznake, da ćemo imati neke privredne ili ekonomske promjene u gradu ili općini. Dodatno, imamo napad na javna preduzeća, gdje se pod reformama želi postaviti svoji ljudi, a to SDA radi već godinama, pa tako i nema neke nade u neki iznenadni pozitivni kurs promjena u tom pravcu.

I šta sada reći, kada se od ove vlasti ne vidi neki konkretni popravak stanja, u onom željenom smjeru koji narod očekuje, a to je posao od kojeg se može kao čovjek živjeti, opštu sigurnost i solidne uvjete za život na općini i kakvog načelnika, vođu, eto ja osobno, bih volio imati.

Ja hoću načelnika koji je od nas, ali nije protiv nas, koji nas razumije, ali nas ne levati, koji nas voli, ali nas ne iskorištava. Hoću načelnika koji ima školu, visoku i životnu visočku, i koji nije ograničen na 4 kvadratna kilometra čaršije. Hoću načelnika koji će otići i na Stakleni grad sjesti malo sa rajom, koji će otići na Jazz festival ili Filmski Festival u Sarajevu, o svom trošku, koji će otići u Tursku i naći privredne partnere, koji će u Turskoj naći stipendije za naše dobre studente sa općine, koji će imati jednak tretman za sve, koji neće biti ograničen kao ameba i koji neće morati da ispunjava uslove kvaliteta po standardu starih propalih visočkih porodica koje i dalje upropaštavaju sve što mogu, ili da se ulizuje ljudima sa sela da bi dobio njihov glas. Hoću načelnika koji će znati čaršijske i seoske mariftluke i lopovluke, koji će gradskim i seoskim varalicama pokazati da im je mjesto van javnih tokova općine, i da će riješiti problem voda i cesta jednom zauvijek. Želim načelnika vjernika, ali ne ograničenog na mahalski džemat, već vjernika širokih vidika, kojem je svaki čovjek vrijedan pažnje dok je ne prokocka lopovlukom razne vrste.

Želim načelnika koji poznaje historiju grada i države, koji sluša sevdalinke, klasiku, rok, koji zna igrati sporta, koji ode i igra sa rajom lopte ili basketa, koji iz prve ruke zna kakvo je stanje u sportu, kako amaterskom rekreativnom, tako i na polu profesionalnom planu. Želim načelnika čija djeca nisu snobovi, narkomani, budale, kreteni, šupci, već su fini, pošteni, uljudni, neprimjetni, školuju se, bave sportom, sviraju neki instrument, nenametljivi su. Hoću načelnika koji je sit kod kuće, na poslu, koji nije gladan ničega i koji gleda da se da kome god treba. Želim načelnika koji će biti realan, objektivan, sa otvorenim stavom, koji će dovesti zdravu konkurenciju monopolističkim kapitalističkim firmama koje sišu zdravu krv građana. Želim načelnika koji nije glup, koji nije ničiji lutak, koji se prvi pozdravlja sa iskrenim osmijehom na licu, koji kafu hoće popiti sa čuvarom i koji zna kako mu građani žive i šta ih boli, a šta veseli.

Hoću načelnika koji nije provincijalac, koji čita knjige sa razmišljanjem, koji nije kompleksaš, koji čvrsto stoji nogama na zemlji, a glava mu je uvijek uključena prije jezika. Hoću načelnika kojem nije omiljena emisija „Sjećanja“ na VTV, ili „Farma“, hoću načelnika koji nema stil oblačenja kao lutka iz izloga KTK-a. Hoću načelnika koji ima vid, sluh, razum, koji vidi dalje od svoje nosne kake, koji nije ograničen na ono što zatekne, već želi da svima pomogne da kao zajednica imamo ono što nam treba. Hoću načelnika ili načelnicu, nije bitno, samo nek je ovog gore opisa, i nek se boji Boga, jer ako se boji Boga, bojat će se i naroda, jer koga narod izabere za vođu, taj ili ta moraju dati sve od sebe da svako u narodu bude zadovoljan sa njim, jer valja odgovarati za vlast.

Hoću načelnika kojem nije problem sjesti sa svakim i porazgovarati i mimo radnog vremena, kojem ne trebaju subjektivni mediji da ga veličaju pod anonimnim statusima, koji ne iskorištava tuđu finansijsku situaciju i status u društvu. Hoću načelnika koji zna sve o svojim građanima, koji ide svugdje, kojem nije strano obući čizme i zagaziti u blato, obići bijedu i pomoći im dugoročno, obići javne ustanove i poboljšati ih, obići mračne kutke čaršije i sela i ljudskih duša, i osvijetliti ih iskrenom dobrotom, razumijevanjem i konkretnom pomoći.

Hoću načelnika čovjeka, ljudsko biće, neću nekog partijskog robota koji nema svog autoriteta ni karaktera. Hoću da nam bude bolje, da nam nije mrsko krenuti za tim čovjekom, načelnikom od krvi i mesa, i karaktera, i akcije.

Eto, baš takvog načelnika hoću! Imal’ kandidata?