Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

One story…

ljubavne-slike023Bila je zima, nije padao snijeg, ali bilo ga je. Čekala sam, znala sam da će doći, jednostavno jesam. Nekad i kad ne znamo ustvari da će se nešto desiti predosjećamo to, mislima udaljenim u tragove shvatanja. Čula sam korake, ali nisam se htjela okrenuti, jer šta učiniti?

Drugačije je kad pišemo, istina slažemo se, ali ovako uživo oči odaju sve, pokreti tijela su jedna velika usta. I tako, odlučila sam, neću se okrenuti dok mi potpuno ne priđe. Samo je stao, uputio mi dim cigarete i nasmijao se. Jao čuj mene budale samo, dovoljno, možda i previše. Rekao je: “Narcisu gdje ćemo mi sada”? Sama sam mislila, ma kad bih znala gdje sam sada. “Vaditi papire”, uputila sam mu jedan osmijeh tek onako nespretno, ma ustvari sve je to bilo nespretno, neočekivano, sudbina se ovaj put dobro igrala, uzimala je od nas sve ono što je htjela. Svojim kandžama tražila od nas da se opustimo, ali nismo mogli, ili baš samo ja… On je istina bio spontan, nogom zgazio cigaretu i krenuo ispred mene, prošle su sekunde, meni godina čitava. Ostala sam da gledam kako hoda još koji trenutak, ali sam samo pretjerala.

“Nejra ideš li ti sa mnom”? ”E idem, sorry”. Oj Bože, kako sam glupa, neću da vidi da sam se postidila, jer to nisam ja. Pa, ja koja uvijek drži sve konce u rukama, priča konstantno, jednostavno sam naredila sebi da uđem opet u svoje tijelo. Ja, onakva kakvu sebe već poznajem. Bilo mi je drago što su sunčeve zrake taj dan nagradile baš nas, jer volio je ljeto, ja zimu, ali koga briga kad smo u jednom danu imali oboje. Jako mi je stalo da mi se moje lokne ne odviju, šminka ne pokvari, ali nije mario, šalio se samo, smijao, jer je bio “namazan ” znao je da volim njegov osmijeh. San, java, mašta, haus, sjene, iluzija. Bože šta je ovo? Nervirali su ga samo papiri, poslovan čovjek zezala sam ga. Ti papiri će ga odvesti daleko, znala sam, ali bitni su sad trenuci, o tome ću tek kasnije razmisljati. “Nejra ja gladan”, rekao je kad je onako iznerviran završio sve sa papirima, gledao me je prozirno, nisam znala je li to svjestlost iz njegovih očiju ili je to toliko sunce raširilo svoju humanost i odlučilo da danas sija više nego bilo koji prethodni dan. Jeli smo, jedva nešto oboje, ja sam ionako imala osjećaj da mi je pepeljara u želucu. Ali bilo je stvarno lijepo, neopisivo lijepo. Šetali smo i šetali, izgubljeni u nekom svom svijetu, tražeći osobine jedno drugog, a nismo znali da ih imamo ispisane tu na dlanovima naših života. Molila sam ga stalno da puši, bila sebična, rekao je daj ne budi dosadna više (ironično naravno, jer drugačije nije ni smio), udarila sam ga jer ionako morala sam ispuniti obećanje , “prebiti ga “. Rekao je da sam opasna, ali da je to ništa nasuprot njemu, samo sam ga pogledala, ironično.

Niko nas na ovom svijetu nije mogao bolje obavijestiti da je kraj, od noći. Mrzila sam tu tamu što prekida sve ovo, nisam ni ja znala šta ali eto “ovo što je danas sudbina odlučila gledati”. Išli smo prema stanici, bolje da nismo, mislim ja, bolje da nisam i sad proklinjem što jesam. Tad nekako kao da je nestalo tema, što je bilo jako čudno za nas. Svaki naredni korak bio je nekako tužan, svjetla ovoga grada nekako kao da su suosjećala s nama. I dok smo tamo gledali u beskraj, razmišljali o Bog zna čemu, uspjela sma progovoriti: “Jel'de da ćeš se vratiti”, pogledao me je ispod obrve, “ma sanjaj samo”. Znala sam kad se šali, a kad je ozbiljan, uvijek sam znala, čudno, ali istinito. Znala sam uraditi ispravnu stvar kad se šalio, ali kad je bio ozbiljan i ljut, tad stvarno nisam, bila bih izgubljena u mislima, jednostavno tako sama od sebe.

Zagrlio me je i rekao: “Narcisu, bit ću tu uskoro, čuvaj se”, i krenuo. Bilo mi je teško što je to tako hladno uradio, pa Bože očekivala sam više.

Tako dok sam grickala usnu i razmišljala gdje sad da odem, jer kući definitivno nisam htjela, okrenuo se, vratio, pogledao me duboko u moje zjenice i tako stajao.

Sad nije bilo bitna ni šminka, ni lokne, ni vrijeme, ni sunce samo riječi koje će reći: “Doći ću narcisu”, osmijeh, dim cigarete i kraj dana. A meni, udarci srca kao da će izletiti sad na taj snijeg, blagi osmijeh, stisak ruku u svom krilu, “nije da hoćeš, nego moraš”! I svak’ svojim putem. Vratila sam se na tramvajsku, gledala u daljinu, tražeći tamo odgovore, gdje da odem. Hodala sam otkopčane jakne, misleći da će mi hladnoća pomoći, jer bio je to divan dan, zaista jeste…

Nejra Peljto