Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Čvrsta volja obara i vodenu stihiju

cvrsta voljaI tako, dok sam tiho koračala ulicama koje su bile osunčane prvim jutarnjim zrakama sunca, u glavi su mi odzvanjali razni i odnekud poznati glasovi. Ne dešava se prvi put, suviše je turbulentno i zbunjujuće. Tog dana sam se svjesno uputila u nevjerovatnu avanturu otkrivanja same sebe. Bez predumišljanja gdje će me to odvesti, nastavila sam, ali sam ostatak puta popratila jakim lupanjem stopalima o provlažnu cestu, da bih uspjela misli skrenuti na nešto meni znano za razliku od toga što me uporno sputavalo i činilo samoj sebi pomalo nedefinisanom. Nedugo nakon toga, kao da me neko zove sa prostranih zelenila udaljenih nekoliko milja, okrenula sam se i kroz maglu vidjela kako meni sasvim nepoznata ličnost ritmično miče usne pri izgovaranju mog imena. Prije nego što je došlo do tog, po svemu sudeći, neočekivanog događaja, odlučila sam da iskoristim silu čvrste volje i utišam sve zvukove koji bi na bilo koji način mogli da me zbune i načine razdražljivom. Činilo mi se da sam to zaista i postigla. Čak ni to što je bilo sasvim obično i svakodnevno, nisam uspjela da čujem. Šta se dešava? Uplašena da sam, zbog svoje čvrste volje, izgubila prijeko potrebno čulo, brzim pokretima sam dlanovima vlažnih ruku, koje su takve zbog predhodno obrisanih suza, protrljala oči i nakon toliko vremena zamolila Boga da ne bude onako kako sam u trenutku slabosti odlučno željela da bude.  Međutim, ništa se nije promijenilo. Sve je ostalo isto. Ma, bilo kako bilo. I onako mi se ovaj svijet uvijek činio besmislenim. Svađe, nepravde, bezlični ljudi… Nikada mi nije bilo jasno zašto mu se pridaje tolika vrijednost kada ne posjeduje nikakve kvalitete? Sve je tako lažno, prolazno.

Na osnovu tih, od ranije poznatih činjenica, odlučila sam da ostatak neizvjesno ograničene decenije svoga življenja krojim tako čvrsto da mi to niti jedna osoba ne može rasporiti. Uništiti, počupati. Ne, ne, ne. Pronašla sam nešto dobro u svemu što me obuzelo. Svi nekada imamo želju da se isključimo iz svakodnevnih dešavanja koja nam sprše kožu i na sebi svojstven način kidaju živce. Recimo kako sam tražila jedno, i nesvjesno, iziskala nešto sasvim drugo, za što bi, da sam znala njegovu vrijednost, molila dosta ranije. Stvorila sam svoj mali kosmos. Pun kosmičkih tijela. Dobro, jednostavnije. Moje vedre ili tmurne misli, svi moji osmijesi ili suze, prijatelji ili neprijatelji, predstavljaju granice izvan kojih se ne može prodrijeti. Sada se sigurno pitate, ako su oni to što jesu, šta se nalazi u unutrašnjosti mog malog, predhodno spomenutnog svijeta. Reći ću vam. Kroz njegovu unutrašnjost prodiru djela. Čine sastavni dio te cjeline. Dobra, loša ili ipak osrednja. Ali ne samo moja. Tu su, vjerovali ili ne, zastupljena većinskim dijelom djela osoba koje čak i nisu dio svega toga. Na kraju slijepe ulice, jako sviranje automobila i živi duh grada me osvjestio i vratio među sve te prosječne i većinom nepoznate ljude. Pomalo sretna što sam donijela novi zaključak i riješila još jednu zagonetku života, zaputila sam se niz strmu ulicu užurbanim koracima jer sam i suviše kasnila u zagrljaj osobe koja me željno iščekivala na raskrsnici.

Ali jedno je ipak postalo izvjesno. Postigla sam ono što mi je oduvijek i bila želja. Stvorila sam svoj mali svijet i baš je on bilo mjesto gdje sam se gubila onda kada nisam čula nikoga osim same sebe. Sve je to tako jer sam taj mali kosmos svojim napornim radom i bezuvjetnim trudom dovoljno dobro izolirala i iz njegove blizine odstranila nepoželjna tijela. Nagradit ću sebe osmijehom. Ne morate ništa reći, znam da sam zaslužila.