Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije, jer fališ mi do bola!

kolumnaDa li ću i večeras zaspati onako potpuno drugačije, bez smijeha i onoga “laku noć”? Onda onako spontano ustaneš pa gledaš negdje u beskraj, u mjesec , zvijezde, sva ta melanholija povezana koncima noći nekako veže um u nepokolebljive iluzije. Onda plačeš onako jako, duboko, osjećaš kako su ti suze tople i slane i kako ti brzo natapaju lice. Onda sobu obuzme neka neobjašnjiva hladnoća, treseš se i samo proklinješ život. Iznova i iznova. Bojiš se mraka u sobi, ali nekako ostavljaš tako da bude. Žališ za svim, za trenucima, uspomene samo dolaze. Pohlepno i intenzivno okupiraju misli i samo se nižu jedna za drugom velikom brzinom. Gledaš u svoju sjenu, psuješ sebe. Onda nastane samo jedno, prezivljavaš. Ne znaš ni sam kako, na koji način, ali preživljavaš. Nikog nema, samo sjena da ti sudi. San ne dolazi, on je tu odavno sporedna uloga, koja je otišla negdje daleko i ne misli se još dugo vratiti. Zamisliš u glavi, postoji li išta na ovom svijetu što bi bilo vrijedno kao prisustvo njega? Kako glupo pitanje, shvatiš, kako je inače sve glupo. Taman kad pomisliš da držiš konce svijeta u svojim rukama, shvatiš da su to ipak samo konci koji ce pući, ili su već pukli, ali ti ne možeš to da prihvatiš. Ne želiš, ali jednostavna konačnica svega je da moraš. Kazes sebi: ” amo da je tu… ” , i onda pustiš glas. Tako jezivo ga slušaš kako se poput valova širi tom sobom, prostorom koji se u kratkom vremenu pretvorio u tvoju sopstvenu ludnicu. Ali ne ide nigdje, samo se odbija od zidove i vraća u tebe, udara te najjačim udarcima. Opet uspomene, dolaze i dolaze… vrištis u sebi, zaplačeš najjače i onda samo prekineš. Dišeš duboko, boriš se za vazduh u toj prokletoj ludnici, a da nisi toga ni svjestan. Onda posegneš za mobitelom, brzo ideš, zelena tipka, prvi broj tamo, naravno NJEGOV. Tako gledaš i gledaš, očima djevojke koja možda tada nije u stanju ni riječ da izgovori. Bojim se, da ga probudim. Bojim se svega ovoga što se dešava, jer ako je ovo život, onda ovo puno boli. Ja tek počela živjeti, a već boli. Možda je to cijena koju plaćamo u ovom životu. Za malo sreće, ide velika bol. Nije baš fer, ali tako je to. Htjeli mi to ili ne.

Samo onda ostaneš tako u tom položaju, zuriš u prazno, u tamu, bol je sve jača i  naravno plačeš, jer misliš bit će ti lakše. Ciničan osmijeh se pojavi, pa pomisliš da će sve jednom da se vrati u harmoniju, sve će imati svoj smisao, svoju svjetlost i svoj sklad.

Sve je to zatvoreno u labirintu osjećanja, nemaš gdje dalje. Samo ostaneš da lutaš, bez obzira na sve, lutat ćeš. Uvijek i iznova dok ove vruće suze ne postanu hladne, ali za to treba vremena i…i ne znam ni ja čega, ne znam mu ime, ali treba.

Hladna soba, pun mjesec i ja…