Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

”Postoji milion gradova u koje možeš odlaziti, ali samo jedan u koji možeš da se vraćaš”

grafit volim svoj gradŽeljela je početi ispočetka, u velikom gradu na obali mora. Onom sa velikim ulicama i šoping centrima, gradu koji nikad ne spava, koji igra i danju i noću, sa onim mjestima gdje možeš doći i sam popiti piće ili se prepustiti uživanju u prirodi, a da te neko ne gleda kao potpunog luđaka.

Željela je stati na njegov veliki plavi most koji pruža ruke dvjema obalama i spaja slučajne prolaznike. Nadala se da će tako pobjeći od svakodnevnice i stare prošlosti koja ju je neprestano uhodila. Nije imala nikoga, bila je sama i nije voljela. Tmuran život je uništio sve što je vrijedilo. Nije znala kako je kada te neko voli i kada ti nekog voliš. Jedino što je imala bila je maca koja se ponekad javi na tavanu, ali nije prestajala da se nada. Nije znala, ali neizmjernu ljubav čuvala je duboko u skrivenom kutku sebe.

Iako se nije imala kome vratiti, neka čudna nit vezala ju je za stari rodni grad, grad djetinjstva i mladosti. Prisjećala se glavne čaršijske ulice svih zbivanja… Zašto lutati nepoznatim ulicama i velegradskim budžacima?!

Nije bio na obali mora i nije bio velik, jedna glavna ulica, niz sporednih i dosta okolnih sela bilo je sve što je imao, ali je bio sve ono što je trebala i što ju je vuklo da se vrati. Falili su oni zaćuđeni pogledi prolaznika. Znala je da otići nije rješenje. Probala je već, ali ne ide… Putovala je i svaki put je odlazila vračajući se. Nije vrijedilo.

Tu je izgubila i majku i oca. Braće i sestara nije ni imala. Previše je bilo uspomena da bi se sada pobjeglo.

Ponekad joj se javljalo lice starca kog je sretala svaki dan na glavnom trgu, ispružene ruke, obično prazne. Često je govorio: ”Sinko, ovaj grad je pust, živim od novčića koje dobijem, ali nikada ne bih otišao iz njega.” Tek sada shvatala je njegove riječi, ne vrijedi otići iz nečega za šta si srcem vezan.

”Šta ćeš prijatelju… Prolete život za čas posla… Je l’ tako? Kao brzi voz.”

-Da, ali ne kao brzi… Pre kao teretni voz… Voz koji satima čeka na sporednom koloseku… pred nekim glupim signalom… Da bi onda najvećom brzinom projurio kraj najlepših pejsaža na svetu.”

(Belma Kahvić)

Posted in BiH