Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Pitanje marama i Kurda u Turskoj

erdogan-reuters-ajZadnji dan septembra ove godine turski premijer Recep Tayyip Erdogan je predstavio, kako ga je nazvao, “najopsežniji paket ustavnih reformi od vremena osnivača moderne Rupublike Turske Mustafe Kemala Ataturka”.

Prema onome što su mediji prenijeli, uklonjen je najveći pravni paradoks koji je u posljednjem stoljeću postojao kao regulativa u jednoj većinskoj muslimanskoj zemlji – dakle zabrana nošenja marame uposlenicama državnih institucija.

”Uvodeći izmjenu člana 5. ovog pravilnika otklanjamo diskriminirajući pristup prema odijevanju žena državnih službenica. Izvan ovog okvira stavljaju se oni koji nose službenu uniformu – pripadnici Oružanih snaga Turske, policije, sudije i javni tužioci”, stoji u Erdoganovom objašnjenju koje je prenijela državna televizija.

Regionalno pitanje

Premijer Erdogan, ustvari, može slobodno kazati da Tursku vraća na standarde koji su danas općeprihvaćeni u demokratskom svijetu. Zar nije paradoksalno da, recimo, Amerikanka egipatskog porijekla Dalia Mogahed, koja nosi hidžab, može biti savjetnica predsjedniku Baracku Obami u Bijeloj kući, a da jedna obrazovana Turkinja zbog svoje marame ne može čak ni studirati na državnom univerzitetu u Turskoj.

Da ne govorimo o incidentu iz 1999. godine, kada je Merve Kavakci spriječena da kao izabrana poslanica da prisegu u Nacionalnoj skupštini, jer je svojom maramom “narušila principe sekularizma u Turskoj”.

Posebice je ovaj potez važan sada nakon burnog istanbulskog ljeta i protesta u vezi s Gezi parkom, koji su znatno narušili demokratski dijalog u ovoj zemlji.

Iako je dio reformskog paketa o ukidanju zabrane nošenja marame u državnim institucijama možda po svojoj prirodi manje važan od ostalih, poput statusa i prava Kurda kojih u Turskoj ima blizu 15 miliona, upravo je on zbog svoje paradoksalnosti privukao najviše pažnje.

Dakako, neki će opozicioni glasovi odmah požuriti premijera Erdogana optužiti da ovo nisu demokratske, već predizborne mjere, kao što je to promptno učinio Gultan Kisanak, jedan od lidera kurdske Stranke mira i demokratije.

Kemalistički obrazac su prema Kurdima, ali i ostalim nevećinskim etničkim grupama u susjednim zemljama, zdušno provodili diktatori Hafez al-Assad i Saddam Hussein.

Međutim, imajući u vidu da Kurdsko pitanje nije samo turski, već regionalni problem, koji zahvata Siriju, Irak i Iran, te pritom ne zaboravljajući sistematsko ugnjetavanje i zatiranje koje ovaj narod preživljava posljednje stoljeće i to, uglavnom, po Ataturkovom receptu nasilne turcizacije i po njegovim riječima koje su kasnije postale zakon, “ne postoji stvar kao što je kurdski identitet.”

Taj kemalistički obrazac su prema Kurdima, ali i ostalim nevećinskim etničkim grupama u susjednim zemljama, zdušno provodili diktatori Hafez al-Assad i Saddam Hussein.

Ništa drugačiji odnos prema Kurdima nije imao ni Iran, u kojem su Kurdi umjesto “planinskih Turaka”, kako su ih zvali u susjednoj Turskoj, postali “planinski Iranci”.

Imajući u vidu sav opseg ovog problema u regionu u kojem se situacija iz dana u dan dodatno komplicira, bez oklijevanja se može kazati da su potezi i politika Erdogana u vezi s otvaranjem dijaloga sa Kurdima i rješavanjem njihovih etničkih prava u Turskoj prvorazredan reformski potez po standardima savremenih razvijenih demokracija.

On ne samo da će koristiti Turskoj, za koju regionalni sukob na Bliskom Istoku može imati negativne implikacije, posebice kada su u pitanju granična područja sa Sirijom i Iranom, već to rješavanje sigurno može biti obrazac i za druge zemlje koje su se, kao i ekstremni turski nacionalisti, opirale rješavanju ovog problema.

Dakako, svim ovim reformama će trebati vremena, ali su one značajan korak za zemlju kojoj se toliko dugo koči put ka Evropskoj uniji.

Vjerske slobode u zemlji koja baštini toliki broj etničkih i vjerskih skupina bitan su preduvjet bilo kakvog napretka, a ukidanje zabrane marame će Tursku samo vratiti u normalne tokove.

Uz maramu, koja je izazvala najviše pažnje u Erdoganovom predstavljanju novog reformskog paketa, prilično neopaženo je protekla tačka o pooštravanju kazni za one koji budu narušavali vjerske slobode, odnosno sprječavali različite vjerske skupine u obavljanju njihovih obreda.

Vjerske slobode u zemlji koja baštini toliki broj etničkih i vjerskih skupina bitan su preduvjet bilo kakvog napretka, a ukidanje zabrane marame će Tursku samo vratiti u normalne tokove.

To nije nikakav ustupak, štaviše, na njega se s pravom može gledati kao na ispravljanje decenijske diskriminacije zbog načina oblačenja i vjerskih uvjerenja.

Dakako, zagovornici slobode izražavanja i štampe su odmah primijetili i to kako se u najavljenom paketu reformi nedovoljno pažnje dalo ovom segmentu.

Naime, dosadašnji zakoni u ovoj oblasti su Tursku, prema izvještajima Reportera bez granica od prošle godine o slobodi izražavanja i štampe, ovu zemlju rangirali među posljednjih dvadesetak zemalja od skoro 170 obuhvaćenih.

Na koncu, isticanje kontroverznog ukidanja zabrane marame u Turskoj izazvalo je najviše pažnje, jer su tenzije u vezi s ovim pitanjem bile u žiži dugo vremena, a posebno nakon 2002. godine i dolaska na vlast islamski orijentirane AK Partije, čiji gotovo svi lideri imaju supruge koje nose hidžab.

Diplomatski skandali

A prije su se, upravo zbog ovakvih osjetljivih pitanja, znali dešavati brojni incidenti, pa čak i diplomatski skandali.

Pričalo se tako 90-ih godina da je jednom prilikom visprena turska premijerka i ministrica vanjskih poslova Tansu Ciller, zbog vela kojeg je odbila staviti na svoju kosu na teheranskom aerodoromu, otkazala posjetu susjednom Iranu.

Naravno, zabrane i naredbe u suštini narušavaju osnovnu poruku i intenciju vjerskog propisa, a to je slobodni izbor, savjesni i samosvjesni odabir onog što osoba po svojim uvjerenjima odluči i prihvati.

Očigledno se tadašnja turska šefica diplomatije u kojoj je veo (marama) u oficijelnim krugovima bio zabranjen nije mogla uklopiti u sistem Irana u kojoj je taj odjevni predmet naređen, odnosno obavezan.

Naravno, zabrane i naredbe u suštini narušavaju osnovnu poruku i intenciju ovog vjerskog propisa, a to je slobodni izbor, savjesni i samosvjesni odabir onog što osoba po svojim uvjerenjima odluči i prihvati.

Sve što je izvan ovih granica i po ljudskom i po Božijem zakonu predstavlja diskriminirajući pristup prema odijevanju žena – bilo da se radi o nasilnom otkrivanju ili pokrivanju – svejedno!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera/Visoko.co.ba

Foto: Reuters