Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Valja sablju upraviti

halisa cengic 1

Uvijek kad trebam zametnuti koje slovo, potražim naslov. Ili temu ili naslov, ne znam, sustižu se. I tako, tražim ja temu, traži ona mene – nađemo se negdje na pola puta – piši o onome o čemu bi ljudi mogli čitati, a da ni tebi nije plaho mrsko. I neka je obavezno takvo da se o tome priča.

Priča se, kako ne bi? Daleko veće zemlje, sa daleko brojnijim stanovništvom popišu se za dan, a mi ćemo, scile i haribde, cijelih petnaest. Priča se, kako ne bi? Na popis se čekalo, evo, dvadeset i dvije godine, a dilema kao da smo juče postali. Dileme o tome ko smo i šta smo. Dileme, zbunjenost, u konačnici – neosviještenost potaknuta kompleksom. Naime, historijski je ovaj kompleks razumljiv – ali ipak, ni neznatna brojnost, niti preživljena marginalizacija ne opravdaju nas. Vrijeme je da se konačno probudi moj narod, makar zbog potrebe za bivanjem konstitutivnim u jedinoj svojoj domovini. Sviđao nam se ili ne (uglavnom ne, ali sviđanje zakon ne mijenja), Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma iz Daytona jedini je ustav koji imamo. Ustav, kao utemeljujući akt svake države, itekako obavezuje građane iste na svjesno izjašnjavanje. Upravo je prvi popis u krvavo dobivenoj Bosni i Hercegovini mjesto i vrijeme da se pokaže realna slika. Svaki drugi rezultat neće škoditi ama baš nikome drugome, doli nama samima. Naša sadašnost slika je i prilika naše prošlosti. Ali budućnost je zadaća svih nas, i ovo je tek prvi korak da tu zadaću napišemo ispravno.

Ali nadalje, ma koliko bilo važno moje ime, da li je ono važnije od onoga što radimo? Šta ćemo sa time što nas nema, što smo raseljeni ili pod zemljom, a trend nenadoknađivanja snaga je u porastu? Šta ćemo sa diplomiranim, magistriranim, doktoriranim, vrijednim i radnim nezaposlenim nama? I još je mnogo pitanja na koja nemam odgovore. Pitanja na koja nemam odgovore, jer su teška. Pitanja koja ne znam kome postaviti, a da me u svoj odgovor uvjeri.

Ipak, mislim da smo dovoljno zreli, i kao narod i kao pojedinci, da znamo da forma samo daje oblik suštini. Zašto se toliko gušimo kada nas truju gljivama, a cijanid niti ne osjetimo? Moramo znati ko smo, da bismo znali šta ćemo dalje. Pokažimo da znamo ko smo, a onda da znamo i koji nam je cilj i kuda nam je ići.

Bilo kako bilo, jezik moj je neprijatelj moj, sablja koja i loše i dobro siječe – valja je na popisu upraviti kako valja. Najveća zadaća svakog od nas je biti i ostati čovjek, a čovjek mora imati identitet. Moji su preci za moj identitet danas krv svoju prolijevali, i ja znam ko sam i šta sam, ostalo je da otkrijem koji je moj cilj i kuda mi je ići.

Visočka