Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Krv je jedina boja na njenom licu!

jenny 33Mi žene jednostavno volimo fakine. Volimo kretene i idiote. Volimo one gadove sa dna kace. Volimo ih baš nekako „živčano“! Takvi nas privaleče, takvi nam zakupljuju pažnju.

Mislimo da su baš oni ti pravi, da zaslužuju sve najbolje, pa čak i da im izigravamo „slijepu“ poslugu.

Nema mi ništa gluplje kad vidim da joj pošalje poruku, a ova od sreće kad skoči zakuca se u plafon, nešto poput lustera. Kad joj u facu sruči sve moguće pogrdne imenice, a ona i dalje bleji u njega ko u Sunce. Meeee, meeeee

Kad je pogleda od srkleta jer je vidi ili mršne ona je ubjeđena da je voli 100% i ona još luđa za njim postaje… Ubjeđena da je to nesuđena ljubav, da još samo malo fali da on nju zavoli. Ne primjećujemo one dobre naivce koji nas uvijek okružuju, koji truhnu za nama, a mi ih ne doživljavamo…

Ima li smisla dragi ženski rode da ovakve budemo???

Dovoljno smo tlačene od cijele muške populacije da sad baš ljubav doživiš sa jednim šovinističkim gadom?! 

Neću da šutim, saznala sam za nevjerovatnu priču, vidjela sam i ne mogu vjerovati. Riječi su suviše, a odgovor samo žene znaju. Naravno sve ću ispričati!

Ona je jako inteligentna djevojka iz „pismene“ porodice. Na faksu briljira, što bi se reklo zagrijala stolicu. Na jednom od studentskih izleta na jednu planinu upozna momka koji se tu zadesio slučajno. On baco priču ko palačinkar palačinke kad okreće. Ona glumila hladnoću i nepristupačnost, vuci, potegni, ne daj. Na kraju dana pred polazak razmjeniše brojeve telefona i adrese. Ona iz Sarajeva on iz Visokog. On čisti probisvijet, oličenje liste – kakav ne treba ni slučajno biti. Tup kao „obla“ stolica!

Helem, on je nju navuko na tanak led, dolazio je u Sarajevo njoj, a i ona u Visoko. Zabavljali se nekoliko mjeseci. Zbog njega je napustila fakultet, završnu godinu. Jer njemu se nije svidjlo što i muškarci idu s njom na fakultet. Nije izlazila, pa ni po komšiluku. Ubrzo ju je krišom njenih roditelja koji su se od početka protivili i oženio u njenoj 22. godini. Poslije su dobili dvije kćerke, poslije njih je zatrudnila s trećim djetetom, sinom. On je počeo da pije, da se kocka i „vucara“.

Uvijek se vraćala

Brak joj je isti onakav kakvog su se njeni roditelji bojali. Redovno bude našminkana od njega ili kako kaže udari se u prozor, blijeda, nemoćna. Kad je god pokušala pobjeći iz njegovih ruku, on bi ucjenio je djecom da će njima naškodit tako da se uvijek vraćala.

Život joj je bio samo njena kuća i njena djeca, u dvorište godinama nije smjela da izađe. Prošle su godine, kćerke su odrasle i udale se i pobjegle od takve situacije, sin je još uvijek bio tu. I on je bio tlačen od strane svog oca, kako udaranjem, tako je bio vezan i zaključavan. Niko im nije mogao pomoći, jer ne zna se šta od budale možeš očekivati. Nikada nije imala hrabrosti tražiti pomoć od bilo koga. Majku su rijetko viđale, jer otac nije dozvoljavao. U međuvrenu sin je otišao u vojsku. Za dvije godine se vratio i zatekao majku krvavu na vratima. Oca kući nije bilo, spakovao ju je i odveo. U međuvremenu njeni roditelji su preminuli tako da su imali gdje otići. On je dolazio na vrata i pokušavao da je odvede, ali sin je uvijek bio uz nju i nije dopuštao tako što. Dolazio je tako dva –tri mjeseca i onda se odao alkoholu još više i nije ih uznemiravao.

Za godinu dana stiže pismo na njena vrata u kome joj je saopćeno da joj je muž na postelji, da umire i da samo njeno ime izgovara. Sin se protivio, ali unatoč tome ona je otišla svom dugogodišnjem zlostavljaču ispuniti posljednju želju.

Kada je ušla u kuću sve je bilo mračno, smrdilo na ustajalost i u ćošku je bio njegov krevet pored prozora, ležao je i bolničar mu je infuziju spajao. Prišla je i sjela kraj njega. Počeo je da plače, da je moli da mu oprosti. Teško je govorio. Na sve te njegove žalopoljke šutjela je pognute glave, potom se zakašljao i bolničar mu je dodao kisik. Iskašljao je krv na maramicu, vidjela je i naumpala joj je njena maramica koja je uvijek bila krvava od rana koje je čistila kad bi je on tukao. Kad je prestao da priča, molio ju je da ga pogleda, ona je i dalje zurila u pod. Potom mu je uzela ruku i gledala u pravcu prozora i šutjela i samo su joj slike njenog jadnog života prolazile kroz glavu, svaki udarac, svaki pad joj je bio pred očima.

Ponovo se zakašljao i izdahno. Bolničar je stajao iznad kreveta i sve to posmatrao. Zatvorila mu je oči i rekla:

– Ako Bog može da prašta, ko sam ja da ne oprostim?

Danas životari sa svojim kćerkama i sinom i unucima. Radi u pekari. Ima pedeset šest godina.

Uređuje svoje dvorište i jedno je od najljepših u Sarajevu…

Žena je jaka, može da izdrži sve, može da voli iako nije voljena, može da trpi udarce i da ih vida sama. Može da padne i ustane s osmijehom.

Može da radi sve muške poslove, pa čak i trudna. Može da donese dijete na svijet, ono u njoj raste, dio je nje i njen doživotni razlog življenja.

Može da šuti i trpi.

Bog ju je stvorio nemoćnu i dao muškarca da je štiti, njemu dao nju u amanet i dijete da mu rodi podario.

Čuvajte ženu svoju, jer žena vam je i majka i sestra, ljubavnica i prijateljica.

                         “Žena je pastir koji bdije nad kućom i djecom svojom.”