Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Kada pronađeš „onog nekog“…

starkeOd dobi kad je postajala djevojčurak pa sve do tad, uvijek je maštala o onoj vrsti ljubavi koja čovjeku zaslijepi sva realna osjetila, koja ga čini i slabim i jakim u isto vrijeme. Pa čak i sada, kao 25-godišnja studentica elektrotehnike, Sarrah nije imala bitnih promjena na polju ljubavnog života. Neke od njenih prijateljica imale su djecu, neke bile pred udaju, ali ona nikada nije bila u ozbiljnoj vezi. Ne bi se moglo reći da nije bila lijepa, naprotiv, bila je djevojka zapanjujućeg izgleda, ne toliko lijepa, koliko slatka, neobična. Mada, oduvijek je bila protivnik svih pretjeranih polemisanja na osnovu fizičkog izgleda. Fizički izgled je nešto tako sklono promjenama i ne smije biti ključan za formiranje bilo kakvog mišljenja o osobi, za sklapanje bilo kakvog prijateljstva ili veze. Sarrah je bila uvjerena da je mnogo bitnije ljudsko razmišljanje, karakter jedne osobe koji svojom vlastitom silom privlači druga bića. Ali, ipak, ona nije srela karakter koji bi u njoj probudio ljubav, nije je je nikad osjetila. Mogla je samo zamišljati. Nije se mogla prepustiti plimi osjećaja i kao noćni leptir izgorjeti u svjetlosti ulične svjetiljke. Ipak, osjećala se sigurnije ovako. Više je voljela iza sigurnog stakla gledati u svjetlost, čeznuti za njom i zamišljati kakav bi bio konačni trenutak izgaranja njenog bića u sjajnom plamenu… Taj dan je počeo kao i svaki drugi. Monoton studentski dan: rano ustajanje, odlazak na kafu, kopiranje brda papira, biblioteka, brzo sastajanje sa prijateljicama i odlazak na predavanje. Ipak, za taj dan je planiran nešto drugačiji kraj-umjesto večernjeg pomicanja po garsonjeri, otići će na svirku benda u jedan sarajevski lokal. Iz razmišljanja o planovima prenuo je poznati glas: „Hej, Sarrah, sačekaj me, možemo skupa na predavanje!“ Bože, kako je bio naporan. „Matej, rekla sam ti da me već jednom ostaviš na miru”, odbrusila je! Znala je da je zaljubljen u nju, ali ona ga nije podnosila. Nije ga mrzila, ali nije ga ni voljela. Pokušali su sa prijateljstvom, ali njemu bi to svaki put značilo nešto više i ona je odustala. Nije se mogla zamisliti sa nekim takve osobnosti. Umjesto glasan i siguran, bio je tih i povučen, umjesto nepredvidiv i nemiran, sasvim staložen i promišljen dečko. Bio je sve što i ona, samo u muškom izdanju i to joj je smetalo. Dan u studentskoj stolici prošao je brže nego obično.

Brzo se spremila za svirku: crvena haljinica sa porubom od čipke i obavezno-crne starke. Imala je 25 i mrzila je potpetice. Sasvim zgodno se možeš osjećati i u starkama, a ne hodati uokolo nabadajući kao klaun, bila je njena politika. Bend je bio manje poznat, ali nije ih bilo briga. Žudjele su za svakom vrstom zabave. Sarrah je osjećala neku promjenu, neku čudnu, neopisivu napetost, a njeni predosjećaji su obično bili tačni. Konačno, bend je izašao na scenu i predskazanje se ostvarilo. „Zgodan predosjećaj“, pomislila je sa smiješkom na usnama. Visok, smeđ, zelenih očiju, još gitarista, divota, prava divota! Nikada do tada nije gledala u mušku osobu sa takvim zanimanjem. Željela je, morala je, oh, izgarala je od želje da ga upozna! Počeli su sa poznatim numerama od Jagoda, Dugmeta, Plavaca, Valjka, Kazališta, Bajage, Balaša i drugih silnih umjetnika koje je ona naprosto obožavala. Smijala se samoj sebi. Bila je, očito, najaktivniji član publike. „Kakvi ljudi“, prošlo joj je kroz glavu, „skaču na onakve besmislene novotarije, a ne mogu čak ni ukazati poštovanje pjesmama koje ne umiru, pjesmama koje ubijaju…“ „Lijepo je vidjeti da neko ima osjećaj za dobru, staru muziku.“ Okrenula se. Oh, Bože. On, glavom i bradom. „Ja sam Emir,drago mi je.“ „Sarrah.“ Prestani da ga tako glupo gledaš. Oduvijek si bila izvanredno sposobna za započinjanje konverzacije, pobogu, što ti je sad, reci nešto! „Ti, ovaj, sviraš gitaru?“ „Haha, da, lijepo primjećeno.“ „Pa, lijepo sviraš.“ „Još sam bolji na solo nastupima.“ „A nastupaš i sam?“ „Ne još, ali planiram ubrzo.“ „Gdje?“ „Pod tvojim prozorima.“ Prošlo je dugo vremena od njihovog prvog susreta i doimali su se zaista sretnim. Zajednički doručci, Emir je pratio na predavanja, često bi zajedno provodili večeri. Uslijedili su dani nejavljanja. Emira kao da je zemlja progutala. Sarrah se brinula. Zvala ga je nebrojeno puta dnevno, nije se javljao ili je čula ono poznato: „Korisnik je zauzet…“ . Nije ni slutila koliko ironije ima u toj rečenici. Prolazili su dani, sedmice, mjeseci, od Emira ni traga ni glasa. Uzaludno je lutala Sarajevom u nadi da će ga sresti. I srela ga je. Kroz staklo poslastičarnice ugledala je Emira i neku mladu ženu i ušla unutra. Prišla mu je iza leđa, a plavokosa ljepotica je gledala u nju sa podsmijehom. Vjerovatno je mislila da je vjerni fan. Emir se okrenuo i nema riječi koje bi mogle opisati izraz njegovog lica u tom trenutku. Očima joj je dao znak u smislu „ne govori ništa, preklinjem te“. „Zdravo, Emire“, konačno je prozborila. „Zdravo, hej… kako ono bijaše, Sarrah?“, napravio je grimasu. „Da, to mi je ime.“ „Ovaj, Sarrah, ovo je moja zaručnica, Marina.“ Uslijedio je stisak ruke i tipično „drago mi je“, a zatim: „Vi ste neka obožavateljica benda mog budućeg muža?“, nasmijala se, njemu, ne njoj. „Recimo tako. E pa, Emire, drago mi je da smo se vidjeli.“ „Također“, procijedio je mukotrpno. Nasmiješila mu se i napustila objekat. Nije ga željela razotkriti, radi sebe, radi one žene. Voljele su ga, obje, ali je Marina posjedovala nešto što ona nije, njegovo srce. Manje bi boljelo da je na njenom mjestu, prevara zasnovana površinim aktom manje boli od duboke psihičke vezanosti voljene osobe s nekim drugim. Ovako je boljelo dvostruko. Dok je provodio vrijeme s njom, Emir je u mislima bio s Marinom, a i ona je bila ta „čisto površna“ razonoda. Boljelo je, gadno je boljelo. Tih dana bila je kao izgubljena. Proklinjala je prvu ljubav i sve vezano za taj osjećaj. Bolje je bilo zamišljati, manje je vrijeđalo. Čak je i Matej, koji je godinama ludio za njom, našao djevojku i činio se sretnim. Očito je samo ona bila prokleta na tom polju.

Mladenački snovi

Zašto se mladenački snovi ne podudaraju sa osjećajem potpune pripadnosti, zašto ona ne može biti centar nečijeg svijeta, osa nečijeg rotiranja, osnovna misao nekoga ko će njoj biti podjenako važan? Nije prošlo mnogo vremena, srela se sa Matejem. Sada je ona strepila od njegovih riječi. Zašto? „Hej, Sarrah.“ „Matej, hej…“ „Jesi li dobro? Mislim na…“ „Ti znaš šta se desilo?“ „Svi znaju.“ „ Ah, da. Zaboravila sam što znači živjeti u čaršiji.“ „ I imati za dečka poznatog gitaristu, još pred ženidbu…“, pokušao se našaliti, ali ispala je uvreda. „Oh, oprosti…“ „Nema veze, nisi ti taj koji je kriv. Nego, šta ima novo kod tebe?“ „Ti stvarno uvijek zaobilaziš glavnu temu, a?“ „Koju?“, zbunjeno je upitala. „Ponavljam k'o pokvarena ploča. Volim te, zar ti to nije jasno? Volim te, Sarrah, uvijek jesam, i ne mogu te gledati u takvom stanju.“ „Oh, zar ti nemaš djevojku?“ „Nejra? Nejra je samo prijateljica. Vrlo dobra. Zaljubljena je u oženjenog, pomažem joj da prebrodi… Pričam joj o tebi, znaš, stalno…“ „Oh, Matej…“ „Zašto mi ne pružiš šansu, Sarrah? Ako ništa, barem da ti pomognem sad? Da budem neka vrsta anđela čuvara u ljudskom, malo ružnijem obliku“, našalio se. „Izgled nije ključan, to znaš. Anđeli imaju nešto mnogo dublje od ljepote, zato i jesu anđeli. A, uostalom, ti nisi ružan.“ „Znam, nisam to ni rekao“, razvukao je usta u zajedljiv osmijeh. Nije ni slutila kako se lahko čovjek može prilagoditi i zavoljeti neku osobu, ako joj pruži šansu da mu pokaže iskrenu ljubav i dobrotu. Matej uopće nije bio onakav kakvim ga je smatrala. Površno od nje, mislila je. Bili su slični, ali sa mnoštvo različitih stvari, kao da su se nadopunjavali u potpuno biće. Tada je shvatila. Nije bitno da li je to prva, druga, peta ili pedeseta ljubav. Bitno je da je prava, a takva je samo jedna. Nije joj bio potreban lik pod svjetlima reflektora kojem su bili upućeni uzvici iz publike. Dovoljan je bio jedan lik iz mase, njena svjetlost, onaj kome će usmjeriti sve ljubavne uzvike, ljubavna djela. Više se nije plašila ljubavnog plama, nije žudjela za njim kao noćni leptir za sjajem ulične lampe. Nije više zamišljala ljubav, živjela je ljubav. Našla je svog lika iz publike sa kojim će provesti životnu svirku dočekujući sve lijepe stvari i sve nevolje što igraju pod svjetlima scene.

Posted in BiH