Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Demagogija do Tokija

MUNAFIKObećati je najlakše u ovim modernim vremenima. Ljudi su na granicama preživljavanja, iako se ponekad časte janjetinom i nekim drugim iskonskim zadovoljstvima i stalno obećavati takvim ljudima, je najbolji način da lebdite u vlasti i na vlasti. Narod voli da mu se obećava, jednostavno je tako. To je valjda ostalo kao jedna od onih pozitivnih trauma iz djetinjstva (jer mi imamo i pozitivne traume, ne samo negativne, jer smo mi takav narod), kada su nam obećavali ovo i ono, ako slušamo, ako dobijemo peticu, ako sredimo igračke, ako ovo i ono, naravno pozitivno. Ako je riječ trauma pregruba, onda bi se to moglo nazvati nekom vrstom navike, koja nas prati i u zrelom dobu.

Dignitet i karakterni integritet, to mi ne možete uzet’, hvala vam, ja ne obećavam ništa, to nije na izdavanje, nije na prodaju, nije dostupno. Poštenje, iskrenost, dosljednost, razumijevanje, slušanje, sve osim obećavanja. Obećanje je sofisticirano konstruktivna upakovana laž 21. stoljeća. Ona izreka da je ‘obećanje ludom radovanje’, je davno prevaziđena, sada je obećanje pametnom prevarantu naoružanje, i on sa tim nekonvencionalnim oružjem dugo vremena drži levate na prstima, koji očekuju da će se baš svakom od njih ispuniti generalno obećanje koje je dato od strane nekog obećavaoca. Otac obećavanja ili majka laganja. To su roditelji naše političke stvarnosti.

Šta se desi kada opozicija postane letargični kompleks osoba u kojima se nalaze ljudi koji su tu ili da iscijede neki osobni interes, ili da se afirmišu kroz te papanske političke vode, ili da afirmišu nekog svog člana porodice da se zaposli na konto njegovog klimanja u cilju odobravanja poziciji, ili jednostavno da se svojim zalaganjem protiv pozicije udvori istoj toj poziciji, ne bi li ga sebi privolila. Nešto isto kao što je Manchester United kupio Cristiana Ronalda poslije prijateljske utakmice, jer ih je bio propisno izmahao. A gdje su tu levatine navijači, glasači, hoće li se iko od njih zapitati, a kako to više zaustaviti, levate nas do iznemoglosti. Obećanje je levatu nadanje, a nada nije umrla, nego je pobjegla glavom bez obzira iz BiH.

Fekalije sistema

Desi se sljedeća stvar, osobe koji nisu u politici, su vođene svojim unutrašnjim nagonom za pravdom, za istinom, počinju se oglašavati na sve moguće načine, a hvala Bogu, moderna vremena su nam dala razne medijske mogućnosti. Nema nas puno, ali glas realnosti je glas koji se odbija od razne zidove, zidove licemjerja, nepotizma, poltronstva, korupcije, i svega ovog negativnog od čega je sazdano naše društvo i svaki udarac glasa realnosti, glasa nezavisnog mišljenja, poremeti krute melodije sistema vlasti. Isto tako, na strani vlasti, iz osobnih interesa ili po naredbi, pojavljuju se kratke i duge cijevi, kako medijskog oružja, tako i kanalizacione, jer ih njih izlaze fekalije sistema koje podržavaju i te medijske kreature počinju da se bore protiv realnosti. Sasvim razumljivo, kada pogledamo pozadinu tih cijevi, automatski vidimo šta stoji iza toga, jer vidimo da na neki način ovise od vlasti, direktno ili indirektno. Suština je da sam ja autor ovog teksta, izražavam svoje mišljenje, svoje viđenje onoga što sam očima vidio, ušima slušao, i dalje gledam i slušam i razmišljam. U razmišljanju je razlika između sistemskih poltrona i slobodnog čovjeka. Ne stoji nikakva stranka iza mene, ne stoji nikakav osobni interes, jer nema šanse da prodam dušu ni đavolu, ni šejtanu, ni čovjeku, nisam natakaren da mi ništa ne valja hronično, samo dajem svoj komentar na ono što se dešava oko mene, utiče na moj život nažalost i imam pravo kao slobodan građanin ove nakarande zemlje, svoje ljudsko pravo u slobodnom demokratskom društvu da izrazim svoje nezadovoljstvo ili zadovoljstvo, ako ga vidim, a posebno ako ga osjetim na svojoj koži i ako drugi to isto osjete, nešto pozitivno i održivo. Slobodno me stavite u koš javnog neprijatelja, jer sam upamtio zadnjih dvadeset godina i hvala Bogu, pa nisam bio ničiji pijun, jer sam vidio kako prolaze pijuni, prije ili kasnije, bogatiji ili siromašniji, njihovo duboko skrivano lice ispliva kada oni zaspu na dušeku, i nema šanse da ih se otarase, svojih pravih lica, ružnih lica, plutaju kao govno za njima, neprestano.

Munafik kasaba

Nadalje, ako pak gledamo sistemske prenosioce diktata iz matice, ono što je primjetno, je da se pozivaju na nedostatak škole kod ljudi koji kritikuju vlast, a to je u startu odmah pokazatelj papanluka, jer kada se neko svađa, kad ne zna šta će više reći, onda kaže obično, šta ćeš mi ti pričati, ja imam više škole od tebe ili kamo ti diploma, zaboravljajući činjenicu da životna škola nije samo diploma sa nekog fakulteta ili diploma sa nekog kursa, već je najvažnija diploma života koju ispisuje i potvrđuje borba za istinom i pravdom, pa makar morali preći preko sebe ili nekoga svoga, za koga podmećemo glave u guzice vladajućim oligarsima. Evo, ja nemam nikakve novinarske škole, pa me to uopće ne sprječava da napišem ono što mislim, osjećam, proživljavam, posmatrajući i gledajući dešavanja naše realnosti. I kada mi ode dihtung na česmi, nemam škole za to, ali znam odvrnuti, uzeti dihtung, odnijeti u radnju, uzeti isti novi i kod kuće ga zamijeniti. Pišem konstruktivno, ne spominjem imena, jer ona nisu bitna, bitna je suština problematike u kojoj živimo, a ne osobe, one su samo prolazni pijuni u igri šaha, posebna vrsta šaha, u kojoj nema plaho intelekta, već samo iskorištavanje sirotinje i nesigurnosti, u svrhu održavanja lažne slike o funkcionalnoj i obećavajućoj vlasti. Ovo je jedina vrsta šaha, u kojoj od protivnika uzmeš pijuna i ne skloniš ga sa table, ne pojedeš ga, već ga staviš sebi u upotrebu na svoju stranu šahovske političke table. I to smo postigli, to dovoljno govori o kupcima političkih duša i jeftinoći političkih aktera u ovoj munafik kasabici sa WIFI signalom za konekciju sa ostatkom svijeta.

Vrlo je bitno podsjećati se na početak obećanja i sadržine istog. Ja sam se podsjetio na obećanja u Visokom, jer zaborav je najveći neprijatelj sadašnjosti i budućnosti. Pregledao sam sva predizborna obećanja i ništa. Ništa konkretno, ništa da se čovjek uhvati i kaže evo ga, konačno nešto krenulo naprijed. Onda pokušam razmišljati u smjeru predviđanja budućnosti, na osnovu tih predizbornih floskula i trenutnih dešavanja i vidim da ne mogu ništa pozitivno iskonstruisati. Rezimiranjem realnosti, dobijem sljedeće činjenice, Prevent se raspada na poslovne lokacije, otkazi se dijele, lokalni visočki licemjeri i dalje se dobro drže za crijevni trakt direktora iz komšijskog uvoza, nesigurnost raste. Vispak posluje pozitivno, što je pozitivno za radnike, još više za vlasnike i to je to, jer tamo nema visočkih licemjera sa srednjom visočkom i diplomama završenim na vau-vau fakultetima, da se pitaju. Šta to još imamo? Ništa! Šta je obećano za otvaranje radnih mjesta? Ništa! Niko ništa nije obećao što bi se mogao pokajati, odnosno, svi su obećali da će raditi ono što u stvari i suštinski i jeste posao na tim radnim mjestima. Lokalna demagogija, koja seže do Tokija. Štreberski naučeni tekstovi, rafalanje istim kada neko upita, jedna mješavina komunizma, autokratije, neke čudne vizije koja počiva na želji da se dođe do apsolutne vlasti, iz privatluka na scenu vlasti, ne trebaju mi pare, treba mi vlast, a ona je najveći afrodizijak za korumpirane duše.

Kako inače posmatrati ovu realnost, kada imamo okolne gradove koji imaju određeni napredak, pa čak i u ovim recesivnim vremenima, a u Visokom od ‘98 godine strelica prosperiteta samo ide dolje, vrtoglavo dolje. Koja je to perspektiva Visokog, krediti, sadaka od Turske ili neke druge kvazi muslimanske zemlje. Ko je više lud da nam daje živu lovu kad ona ode negdje gdje najmanje treba da ide. Ima li iko u ovom gradu da kaže da smo propali, propali kao silni žetoni od ljudi Visočana i da sva ova priča koju razni ljudi pričaju, nemaju nikakvo realno, objektivno, opipljivo uporište. Ali nije to bitno, bitno je da ja ne valjam, a oni koji klimaju glavom, pišu diktate, šmekeri, prodana roba, sve za marku, oni valjaju, jer oni pišu, odnosno oni kucaju diktate, pozitivne, o iluzijama, opsesivno odbrambeni bedem vlasti, bore se protiv nekoliko ljudi u gradu, preko medija, a ne u općini, umjesto da rade svoj posao, prave rezultate i time ne bi imali vremena da čitaju kritike, a niti bi imali materijala za kritike, već bi pisali pozitivno, zadovoljno, sretno ili čak ne bi ni pisali, već bi organizovali zajednička druženja, humanitarne akcije, sportske aktivnosti, kulturne, muzičke, dječije, bili bi svi progresivno pozitivni. Ali ne daju nam, nismo mi krivi što niti imaju šta obećati, niti imaju šta ispuniti, osim svojih džepova i ega, ali šta ćeš, tako je kako je, oni su tako htjeli, pa neka nose breme vlasti, bit će pitani.

Trakavica bez naznaka kraja, politički i medijski akteri, pozicije i nepostojeće opozicije, toliko su providni i smiješni, da se čovjek nasmije kada ih vidi na ulici, a kamoli kada pročita nešto što im je vožd napisao, pardon, diktirao. Multimedijalna demagogija. Sveopća debilogija. Prošla su ta vremena kada se čast branila muški, sada je došla ženskobarasta demokratija, i što bi rekao Vule, ‘sve su seke, nigdje brace’. A kada se pojavi braco, on bude okružen sekama.

Granica sa katastrofom

Površnost našeg mentaliteta je nešto što je najveća opasnost za nas i za naše buduće generacije. Naši ljudi su u krucijalnim stvarima za bolji i sigurniji život toliko površni, da to graniči sa katastrofom. Kada površnost kombinujemo sa gledanjem samo svoje guzice, onda imamo ovo što imamo danas na društvenoj sceni u svakom segmentu života. Površnost i sebičnost, lažni patriotizam i plemensko uređenje društva. Plemena su kvazi posebne porodice, porodice koje su se odlično kameleonizirale u svakom sistemu koji je vladao ovim prostorima, plemena su stranke, plemena su halke, plemena su minderi, plemena su sijela, plemena su nacije, plemena su narodi, primitivna sistematizacija društva sa android pametnim telefonima, nadrealna slika našeg društva.

Demagogija koja se širi kao zaraza, preko ljudi koji proces razmišljanja koriste samo u svrhu računanja koliko može hajrovati i koliko ga ima u toj računici, optuživanje drugih za sve, kako za prošlost, tako i za sadašnjost i iskorištavanje tih izgovora za budućnost, plasiranje vizija koje isto kao da su pročitali u nekom manifestu neke stranke iz neke države u kojoj se stvarno radi na poboljšanju životnih uslova, proglašavanje jednog čovjeka koji govori šta misli kao glavni problem, kočnicu, zlo, za ovaj grad i njegov nepostojeći napredak, demagoško ispiranje mozgova, koji su već dobrano isprani od samih vlasnika, jer što manje znaš, to bolje prolaziš.

Ponavljanje je majka znanja i majka sjećanja. Plemena, poglavice, voždovi, oligarsi, svi oni manje-više teže ka apsolutnoj vladavini, jer je to prvi znak slabosti, da imaš kompletnu kontrolu. To sam čitao u udžbenicima studija psihologije, da osoba koja teži ka apsolutnoj kontroli u pozadini krije veliku nesigurnost, skrivene namjere, nepovjerenje prema drugima jer je i sama izigrala nečije povjerenje, okružuje se ljudima koji samo znaju potvrdno klimati, uvijek moraju imati nekog neprijatelja, ako nemaju onda ga izmisle, ili nekoga zapikaju i svu pažnju sa neuspjeha na svom planu skreću prema neprijatelju i insistiraju na jednoumlju, odnosno da svi slijede njegov um. A gdje je tu razum, jer um je samo mozak, a razum je iznad mozga, jer razum koordinira umnim marifetlucima i akcijama općenito.

Šuti šššššššššš!!!

Nije problem nezaposlenost, nije problem nesigurnost, nije problem što djeca i omladina idu besciljno u škole i fakultete, nije problem što grad liči na njene građane, neuredne i nevoljne da se organizuju ka općem dobru, nije bitno što talovi i minder šurovanje i dan danas vladaju, nije bitno što je tih nekoliko ljudi u svemu utaljeno, nije bitna socijalna briga, nije bitno to, bitno je naći žrtveno janje ili jarca, kojeg treba linčovati, da bi se sva pažnja okrenula prema toj osobi. To je bitno, jer su svi ostali pali k…. za uši, klapnuli ušima, prihvatili stanje stvari, niko ništa ne radi, svi imaju svoje probleme, firme, žene, djevojke, djecu, vikendice, švalerke, šta koga briga što sve odlazi u jednu cijev, a ta cijev nije sposobna da primi i da kvalitetno izbaci materijal koji prolazi kroz nju.

Nije dobro Bijelo dugme, nije dobra Katarina, šta je dobro, šta nam treba, kičme, kičme disciplina. Gdje je kičma Visokog, nema je, svako može doći i napraviti belaj, preuzeti firme, tlačiti svijeta, uzimati kajmak, a isto tako svako iznutra može doći i trenirati mišiće lažne demokratije na svima redom, jer nije nikad pročitao ni dvije rečenice o ponašanju u demokratiji. Narod bira, izabere tebe, oni što te izaberu, očekuju da im napraviš bolje stanje, ali baš svi, ne samo oni sa kojim si se okružio, a oni koji te ne izaberu, oni te još pomnije posmatraju, da vide da li su bili u pravu što te nisu izabrali. Kad to shvatite, onda možete, ako ništa jednu lijehu luka politike urediti, pa onda tek za nekih 10 godina ići u lokalne političke vode. Lokalna politička demagogija, to je nešto što nekim većim zakonom treba pod hitno zabraniti.

Kvazi politička ažbaha, velika glava, manje glave, naštrebane floskule, umjesto vatre rigaju neosnovane kompromitirajuće bljuvotine i obećanja bez pokrića, ažbaha koja koketira sa svim i svačim, ažbaha univerzalna švalerka, sklona napadima panike i kompulzivne strasti za vlasti. Ažbaha koja vlada ovim gradom, a nigdje nekog viteza da joj mač zabije posred glave i pošalje je na vječna lovišta i u suho meso.

Ali čujem poznati glas, koji tiho kaže šuti, šuti, šuti, ššššššššššš! Bit će bolje, bit će bolje, pusti, pusti još koju godinu, jako su krenuli, pusti, šuti, neka, nemoj, stani malo, pusti, neka, nisu oni isti ba kao ovi od prije, vidjet ćeš, samo polako, (namiguje mi) šuti, šššššššššššš!

(Autor texta: E.H)