Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

U mojim mislima je živa zuvijek!

jenny ax 1Mislila sam da nije moguće vidjeti kraj u tuđim očima, mislila sam da je to samo prepiska ili tek tako moderan opis! Doživjela sam taj pogled i mogu vam reći da je mnogo glasan i bolan, u njega se srcem gleda! Da li ste se zapitali šta ako su vam naredni dani posljednji, i što je najgore to čak  imate i napismeno od ljekara!

Zvala se Nura, upoznala sam je tu na istom bolničkom odjelu na kojem sam i ja ležala. Šetala je do balkona s kisikom u jednoj ruci i cigaretama u drugoj, u plavoj pidžami. Soba joj je bila odmah preko puta balkona, tako da je nama poluzdravima to bilo blizu, a za nju daleko. Rijetko je obavljala tu svoju daleku šetnju, jer je obično bila prikovana za krevet i jako nemoćna da se kreće. Zbog želje za čistim zrakom krenula sam ka balkonu, vidjela sam nju kako ide tim svojim bolesnim, teškim koracima, koji se čak štaviše ne čuju u tim njenim papučama s drvenim đonom i odlučila da ovaj put ne odustanem da joj se pridružim, jer obično bih se vračala, bojala sam se susreta s takvom umirućom osobom. Imala je rak pluća koji joj je odbrojavao dane na ovom svijetu! Da u pitanju su dani, ne sedmice, mjeseci, godine, već dani. Kako ovo teško i okruto zvuči… Kada sam došla na balkon ona je već sjedila tu na onoj bolničkoj crnoj stolici, gledala u nebo, pušila cigaretu i šutila. Obuzela me je neka jeza i crne misli, pitala sam je, je li slobodno da joj se pridružim, a ona mi je sa blagim osmijehom dobrodošlice odgovorila: “Da, naravno da je slobodno!“

Stala sam prekoputa nje i pogledala u nebo i jako udahnula, osjetila sam da me gleda.

Pitala sam je kako je, ima li napretka, hoće li biti bolje. Tek tako sam započela komunikaciju. Zaboravih spomenuti da kako sam stigla nisam je pogledala u oči nikako, okolišala sam pogledom, gledala sam drugdje samo ne u njene oči.

Pogled bez nade

Nakon duže šutnje uspjela sam je pogledati, taj pogled…

ostat će do kraja mog života urezan u moje pamćenje! To je prazan pogled, pogled bez nadahnuća, bez nade i želje da se bori.

Pogled pun želje za olakšanjem, tako dubok, a ipak mu se vidi dno, dno sa dubinom, dubinom bola i tuge, s jednom crnom linijom kraja. Pogled koji zaledi sve vaše probleme, bili veliki ili mali, postaju apsolutno nebitni. Pogled koji ledi sam sebe, a gledaoca ostavlja zabezeknutim.

Odgovorila mi je: “Ah, moje dijete, to je to, meni povratka nema!“ I sad me jeza prolazi kad se sjetim te rečenice.

Pitam je kako je to moguće, kako tako može da priča, da za sve postoji napredak i da nije suviše kasno. A ona mi nastavi da priča, kao da je baš mene čekala da mi saopći to.

„Ah drago dijete, rak pluća, pa šta reći. Dovoljno ti je da me vidiš s cigaretom i da shvatiš da se i doktor slaže da ih pušim po zadnje dane. Volim ovo sranje! Volim ove trenutke na balkonu nego imat apetit, sreća pa ne mogu da biram ukus infuzije.“

Pogledam je upitno i vidljivo tužno, ali pokušala sam se suzdržat. Kažem joj da ne misli mnogo ni o čemu, da je svaki trenutak dragocjen. A onda shvatim, pa Bože kome ja to govorim??? Žena na izdisaju, a ja joj pričam da su momenti bitni, trznem se od svojih gluposti i počnem razumno razmišljati i govoriti. Kažem joj da doktori inaće sve preuveličavaju, da nije sve tako sivo, a i da je crno, u svjetlo se mora vjerovati!

Pogleda me tako zamišljeno, pogledom koji je govorio – E naivčino ništa ti ne znaš!

Shvatim da puno pametujem osobi koja je svjesna svog stanja i da čak i pred mojim očima polako odlazi.

Zamolila me da joj pomognem ustati, da se vrati u sobu jer je završila s cigaretom, kaže da joj sunce šteti disanju.

Posljednja želja

Pomognem joj da ustane i polako se oteturala do sobe. Ispratila sam je pogledom. Potom sam krenula u moju sobu.

Kada sam i ja stigla u sobu, mnogo sam razmišljala o njoj, razmišljala sam o tome ko je ona bila, šta je imala, koga ostavlja i ko će tugovati za njom? Postavljala sam sebi hiljadu pitanja. Glava me je počela boljeti, tako da sam odlučila prespavati odgovore.

Narednih dana sam intenzivnije išla na balkon zbog druženja s njom, privukla me je svojom skromnošću i zakovala pogledom. Samo sam gledala u tu dubinu u tom pogledu u taj beskraj s vidljivim dnom. Pričala mi je kako joj je dosta svega, dosta joj je bolova, obučena je bolom, udiše bol, gleda u bol. Obično sam je slušala, a manje pričala, vidim da joj to više godi. Ponekad bih svratila do njene sobe prije balkona tek da vidim šta radi, da li je tu i kako je. Obično je zateknem u komiranom stanju s maskom za kisik na licu.

Skoro pa uvijek nije dobro, ali imala sam osjećaj da čuje moj glas s ostalim kako pričam, pa se natjera da izađe. Tako bi i dolazila i sjedila s nama ostalima, gdje su neki ili udisali svjež zrak ili pušili cigarete.

Često smo razgovarale, nekako smo se navikle jedna na drugu. Pokušavala sam onaj pogled da razveselim, da unesem malo boje. Pošto sam često uspijevala da utičem pozitivno na nju, nisam odustajala od toga. Kad me nema na balkonu obično nekoga pošalje po mene ili mi pošalje bombonu. Uvijek bih otišla do nje i zahvalila se i pridružila joj se.

Taj dan sam imala mnogo posjete tako da je izlet na balkon kasnio. Prolazim pored njene sobe i spazih njen krevet prazan…

Prazan???

Pitam njene cimerke gdje je ona, a one mi rekoše tužno da ju je doktor poslao kući. Poslao je kući?!

Jao kako sam bila bjesna, molim te lijepo on je poslao kući, kakvo je to ponašanje?! A onda shvatim da je to moža bila njena želja da dušu olakša i da kod kuće izgovori zadnje riječi i ispuši zadnju cigaretu…

Ko je pazi, koga ima, to mi nije rekla…?! Hoćel joj neko pomoći da ustane, hoće li moći da ustane?

Znam da sam provela nekoliko dana na balkonu u razmišljanju je li joj došao kraj, da li je na ovom svijetu? Šta je s njom sad, da li ju je bol popustila? Da li se sjeća ovih dana u kojima sam joj društvo pravila, sjeća li se osmijeha koji sam joj na lice stavljala?

Nura, moja drugarica s balkona, Nura s rakom na plućima, Nura sa zadnjim danima na ovom svijetu… Gdje li si sad?

(Autorica teksta: Jenny Ax)