Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Pozivamo na javni prezir onih koji ne poštuju šehide i njihove porodice!

spomen obiljezje naselje lukeMešu Kulina rat u Bosni je zatekao u Njemačkoj, a pošto je on zaista bio dio nečega što se zvalo “visočkom rajom”, umjesto da rat gleda preko RTL-a i CNN-a prvim vozom je krenuo za Visoko, da brani svoj grad za razliku od onih koji su masovno iz Visokog putovali u drugom smjeru i danas kao ratni dezerteri sakriveni iza obilježja neke od stranaka drže velike lekcije o patriotizmu i ljubavi spram voljenog grada. Bilo je to posljednje Mešino putovanje, na putu do već barikadama opkoljenog Visokog te 1992. godine skinut je sa voza uz još nekolicinu onih “pogrešnog” imena na pogrešnoj teritoriji. Tek prošle godine identifikovan je na osnovu DNK, a prije tri mjeseca posmrtni ostaci su ukopani u gradu za koji je prerano dao život.

Danas u Naselju Luke u istoj zgradi preko puta stadiona, samo desetak metara od spomen obilježja i česme podignute u znak sjećanja na šehide u istom stanu iz kojeg je Meša izlazio i odlazio na teren braneći žuto-ljubičastu boju danas živi njegov otac. Neka je sramota sve one koji treba da se brinu za porodice šehida u kakvim uslovima živi otac Mehmeda Meše Kulina. To je nemoguće opisati ovdje i na ovom mjestu, to treba vidjeti. Otac momka koji je na samom početku rata poginuo “bježeći” iz Njemačke u napadnuto Visoko da ga brani, živi u uslovima lošijim od onih u kojima lokalni mesari drže stoku, bez struje i novca za lijekove koji su mu potrebni jer je doživio i moždani udar. Pozivam na javni prezir onih koji treba da se brinu o porodicama šehida, a to ne rade kako treba i koji šehide i njihove porodice, njihovu patnju tugu i bol koriste i zloupotrebljavaju u političke svrhe i paravan za prikrivanje svog ratnog dezerterstva i sumnjive ratne prošlosti.

Drugi dan Ramazanskog bajrama u BiH tradicionalno se obilježava  kao Dan šehida. Ideju za obilježavanje drugog dana Ramazanskog bajrama kao Dana šehida pokrenuo je prof.dr.Mustafa ef. Cerić, a  Rijaset islamske zajednice BiH već sada davne 1995., godine  svojom  Odlukom o obilježavanju Dana šehida i to svake godine drugog dana Ramazanskog bajrama, verifikovao i ozvaničio tu ideju. Ove godine Dan šehida je obilježen osamnaesti put širom naše zemlje, na mezarjima, šehitlucima i spomen obilježjima. Upravo o podizanju različitih spomen obilježja u znak sjećanja na naše šehide želim da podijelim svoje razmišljanje sa čitateljima, te postavim pitanje koje glasi: Da li je u skladu sa islamskom tradicijom da se podizanjem različitih spomen obilježja odaje počast našim najhrabrijim sinovima?

Naime, konstantno prateći i obilazeći svih ovih godina naše džemate u kojima su ukopani naši šehidi primjećujem da gotovi svi džemati imaju izgrađeno neko spomen obilježje u znak sjećanja na šehide, a džemati koji to nemaju nastoje da to izgrade.

Često, a posebno u toku predizbornih kampanja šehidska spomen obilježja budu zlupotrijebljena od strane političkih partija, koje na indirektan i perfidan način to koriste za svoju promociju i promociju svojih kadrova. S obzirom da mi dobro znamo kakva je nagrada za šehida, stoga se nameće logično pitanje: ko ima koristi od tih silnih spomen obilježja? Odgovor mogu i predpostaviti, a on glasi da ta spomen obilježja služe u svrhu sjećanja na naše šehide i u cilju ostavljanja poruke mladim generacijama da se ne zaborave najhrabriji među nama.

Međutim, neće uspomenu na naše šehide sačuvati spomenici koje mi danas gradimo u znak sjećanja na naše šehide, „koji su živi samo mi to ne osjetimo“ kako se govori u Kur'anu časnom. Spomenici se grade i izgrađuju mrtvima, a ne živima, sa živima se živi. Uspomenu na naše šehide moramo čuvati, i sačuvati i to u skladu sa propisima naše uzvišene vjere, što je sigurno ispravnije, dugotrajnije, i ono od čega ćemo svi imati korist i ahiretsku i ovodunjalučku, dok od spomenika koristi nema niko.

Umjesto što gradimo i izgrađujemo kamene ploče, treba da izgrađujemo svakodnevnu komunikaciju sa šehidskim porodicima, da pokazujemo svakodnevnu brigu  za uslove u kojima te porodice danas žive, da konstantno radimo na poboljšanju statusa šehidskih porodica, da onemogućimo različitim političkim mešetarima da preko leđa šehida i njihovih porodica ostvaruju svoje lične ambicije, da ne dozvolimo da šehidska djeca nemaju zaposlenje i obrazovanje, da ne dozvolimo onima koji su ginuli sakrivajući se po podrumima da se danas zovu šehidima i slično.

Moramo biti svjesni  činjenice da mi našim šehidima ne trebamo, njima je Uzvišeni Gospodar nagradu zagarantovao pod svojim aršom. Šehidi  trebaju nama, običnim smrtnicima prije svega kao naši zagovornici na budućem svijetu, da se založe za naše griješne duše, jer smo zaboravili na sve što je sveto, jer smo zaboravili da su Oni svoje živote dali za državu koju mi treba da izgrađujemo u kojoj ćemo svi biti zadovoljni i sretni, a ne zato da se mi danas međusobno glođemo zarad svojih sitnih privatnih čišara, dok nam država za koju su oni dali svoj život propada.

Nisu šehidi dali svoje  živote zato da bi nam neki polupismeni, zalutali i prolazni političari ponovo uvodili komunističke metode jednoumlja i uskraćivali nam pravo da slobodno razmišljamo svojom glavom, govorimo i pišemo. Naprotiv njihova žrtva je žrtva za slobodu u kojoj moramo svakoga poštivati, ali nikome ne dozvoliti da ugrožava naša elementarna ljudska prava, slobodu u kojoj vlastodršcima možemo slobodno, bez ustezanja i straha od reperkusija zbog našeg govora i kritike, kazati šta mislimo o njihovoj vladavini.

Nažalost, mi se šehida i njihovih porodica, zvanično sjećamo samo jednom godišnje, i tada možemo čuti samo fraze i političke govore. Veliki broj nas tokom godine zaokupljeni dunjalučkom borbom za golu egzistenciju zaboravimo na naše  šehide. I taj jedan dan u godini kada se sjetimo šehida, isti ne iskoristimo za odašiljanje signala povjerenje, jedinstva, međusobnog uvažavanja, poštivanja i sl., a na to smo obavezni upravo zbog šehida i njihovih života kojim su nas zadužili da to činimo. Nerijetko se i taj zvanični Dan šehida pretvori u političke obračune, što za posljedicu ima još veći razdor među nama Bošnjacima. Na nedavnom otvaranju spomen obilježja i česme u Goduši umalo bitnije postade ko će otkriti spomen obilježje, a ko česmu i iz koje je partije ko to uradio nasuprot stvarnom razlogu postojanja i obilježja i česme.

Kod Bošnjaka danas nema jasno definisanog programa i trasiranog puta od kojeg odstupanja nema, koji bi Bošnjake vodio ka ujedinjavanju i to samo s ciljem očuvanja države BiH koju su nam šehidi u amanet ostavili.

S obzirom da je u našoj državi apsurdno tražiti i očekivati da ovaj dan u dogledno vrijeme bude uvršten u neki zvanični državni kalendar ili da se o njemu i herojskoj borbi našeg naroda i žrtvi koju smo svi podnijeli, te samim tim i o našim šehidama u nekom planu i programu naših škola govori, stoga smo svi mi i oni koji nas vode, u budućnosti obavezni da na jedan dostojanstveniji, osmišljeniji i ozbiljniji način prilazimo obilježavanju ovog dana, u kojem se trebaju čuti suštinske poruke jedinstva i prosperiteta Bošnjaka, te poruke povratka našim istinskim vrijednostima i našoj tradiciji.

(Foto: Neven Krajišnik)