Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

EU mašina

Belmir-Dardagan-prica-iz-inataHrvatska ulazi u EU, Srbija je na putu da uđe, kad će tačno, to ćemo u narednom periodu vidjeti, i tek kada ove zemlje uđu u EU, onda će doći red na nas, da nas prevaspitaju po svim tačkama dnevnog reda. EU je nanijetila da nas sve u paketu ubaci u mašinu iz kojeg nema šanse da izađeš kao pobjednik nad EU. Ulaziš nadajući se boljem, ali ako te mašina pregazi, nema izlaza, nego valja zapinjati i dalje, a nema više rahatluka ni nedjeljom. Nešto poput Preventa, samo što te u EU nagrade kada si ispravan i vrijedan. Hrvatska je ušla, u ulasku je imala nekoliko velikih afera i sudski procesi su pokrenuti, čak su i premijera koji je bio arogantni nedokučivi smjestili iza rešetaka i sude mu lagano sa guštom, a u Srbiji radikali uvode tu zemlju u EU. To je isto kao da ortodoksni cionisti Jevreji rade na povratku palestinske zemlje Palestincima. Ali sve je moguće kada postoji viši teritorijalni, sigurnosni, ekonomski, privredni, industrijsko-trgovinski interesi.

Cijeli svijet neumitno ide ka svom kraju, to i malo dijete vidi, kada vidi kolike se razlike prave među malom djecom, to je kraj svijeta. Kada djeca krenu gospodariti roditeljima, kada roditelji lete da ispune djetetu svaku želju, što da dijete bude u folu, što žele da poprave i svoj imiđ preko djeteta, to tako ide, nema laganja. Ali, sve dok se znamo kontrolisati u mjerama koje nam svima odgovaraju, imamo šanse da izbjegnemo totalni sunovrat morala i društvenih vrijednosti. Da li ćemo se uspjeti iskontrolisati dok ne dođu EU revizori, pesimista sam radikalni, nakon onoga što vidim oko škola, dječijih igrališta, djeca su prepuštena zapuštenim roditeljima, kompleksima istih, djecu odgaja ulica koja je zapuštena kao i roditelji im.

K1 borac

Dževad Poturak je naš K1 borac, bh. mašina, sada već bivši, jer je objavio kraj karijere, naglasivši da zalisak na srcu koji ima od rođenja, više nije dozvoljavao prejaki tempo treninga za velika svjetska i EU tamičenja. Valjalo se spremiti za mrcine iz EU i svijeta. Dok se marisao po Balkanu, i sa nekim borcima koji nisu baš u vrhu K1 scene, moglo se i predeverati, ali kada dođoše macani sa velike scene, onda zalisak reče, dobro te je Dževdo ba, odmori malo, hoćeš malo fatihe da ti se uće ubrzo, i tako Dževdo odlući da ne ulazi skroz u ring od EU.

E tako će biti i sa našom dragom Gizdavom, kada dođe vakat da se „uniđe“ u EU. Ako EU i bude postojala do tada, jer kako su ratovi krenuli, ne bi bilo iznenađujuće da se rat sa Bliskog istoka, preseli na Bliski zapad, sve je moguće. Ali hajde da zamislimo da će doći i to vrijeme kada bi naša Gizdava trebala ući u EU.

Prije nego što krenem dalje, samo bih podsjetio na izjavu onog momka Belmira Dardagana, izbjeglice, siročeta iz Zvornika koji je ostao bez oba roditelja, pa takav završio fakultet, i sada obnavlja roditeljsku kuću, praktično bez ikakvih sredstava pomoći odvratne države u ovoj divnoj gizdavoj zemlji, ta izjava, sa kojom ja „koincidiram 1000%“ je:

„Ja volim ovu zemlju, ali mrzim ovu državu!“

I šta kada nama dođu EU mešetari i kažu, hajmo Gizdavci, da vas vidimo sada, čija majka crnu vunu prede ili u prevodu, da vidimo koliko brzo možete dovesti državu u red, u ovoj divnoj zemlji, da tupavi uđete u uniju zemalja koje imaju zakone, red, rad i disciplinu, i u kojim se roštilj ne može raspuhati tamo gdje ti je ćeif, već gdje je normalni zakon odredio. Kada dođu oni koje plaho ne interesuje ko je čiji, ko je stara begovska porodica koja se prodala nekim okupatorima i ranije, ali ove to ne interesuje, njih interesuje da su zakoni nekorumpirani, kao i institucije, da su organi reda i mira, suda i svega što osigurava sigurnost svega, da je sve to nekorumpirano, da su granice obezbijeđene, da je radnik tretiran kao čovjek, bilo za platu od 300KM ili 3000KM, i radnik je čovjek ako nismo zaboravili u međuvremenu, dok smo pohitili da prigrlimo i hajrujemo od kapitalizma što je moguće više.

A mi u stanju na koje bi se i Dževdo postidio, mi kao oni trećerazredni bokseri, koji dođu za male pare na neki turnir da se bore čisto onako da čvaknu koji dinar, da ima za pljeske, i mi kao on, trbušina, opasani šlaufom od masti, neobrijani, podbuhli od akšamluka i sijela, nokti neuredni, smrdi nam iz usta na neprerađenu salamu koju ni akumulatorska kiselina ne može preraditi, gledamo oko sebe i sve kritikujemo, ne može nas ni nosač aviona pokrenuti da nešto uradimo za zajednicu, samo za sebe pojedinačno mičemo masne, obješene guzove i mi takvi dočekujemo EU izaslanike, koji dolaze svježih lica kao Šišetovi uposlenici kada idu u EU. I šta će reći oni za nas, ništa neće pričati plaho, jer znaju da mi volimo šuplju bacati do sabaha, već će samo ostaviti onu teku zahtjeva, i reći će nam, bujrum, probajte, ali nema povratka, ako ne uspijete mrš, a ako uspijete, držite tempo kako znate i umijete, jer kad jednom poletiš, nema sljetanja kad je tebi ćeif, već kad ti kontrolni toranj to kaže.

U Americi nema Grđevca

Kao i obično, krenem od sebe, od svoje avlije, iskusio sam život na zapadu, sve mi je jasno, nisam mogao ostati jer nisam imao redovno društvo sa kojim bi ono slobodno vrijeme koje sam imao uspio iskoristiti na bosanski način, kako god to nekome zvučalo. Znam ja dobro šta je raditi po cijeli dan, da bi se platile režije, kako je biti bez auta u Americi, u kojoj ti je auto kao noge, ako ga nemaš, ti si haman pa invalid, jer nije to k'o kod nas, odoh do granapa u papučama, tamo je granap velik kao Visoko, i do njega imaš kao do Ilijaša, kakve papuče ba. Valja na fax ujutro sa busom, a bus u Americi je isto kao kod nas taxi, slabo ga ko koristi, samo ako mora ono baš. Pa valja zamijeniti tri busa do centra grada, jer nije to kao kod nas, ide bus direkt do Grđevca, u Americi nema Grđevca, već ima brdo prigradskih naselja, i valja upratiti gdje se koji bus križa, pa leti presjedi inaće si ga poflautao.

Pa leti na posao poslije podne, pa leti kući sa posla, da se malo odmoriš, nešto pregledaš od gradiva, pa leti spavat, pa leti na fax, pa leti kući, pa leti na posao, pa fax, pa kući, pa tamo pa vamo…

E sad, koliko smo mi spremni da uletimo u tu vrtešku EU, taj brzi voz u kojem se sve zna ko, šta, gdje i kako radi, da ne bi došlo do belaja, i koliko mi možemo da se nekom normalnom brzinom prilagodimo, prije nego što i krenemo da pregovaramo, a kamoli da ispunjavamo kriterije da uđemo u EU. Spremni smo onoliko koliko znamo ko smo i šta smo, a koliko vidim, popis stanovništva samo što nije krenuo, a Bošnjaci ne znaju ni ko su ni šta su, ni šta hoće da budu, a kamoli kako da uđu u EU.

EU je na nivou Lige prvaka, moraš biti u formi da uđeš u nju, a isto tako moraš dobro igrati da ostaneš u njoj, i da zarađuješ veći novac. Ona Jugoslavija da je ostala onakva kakva je, mogla je komotno biti dio uređene EU, a ovako ove ostale zemlje, posebno one koje su bile u ratovima i koje su opterečene prošlošću i zločinima, kao i teritorijalnim aspiracijama prema drugim državama, nisu mogle ni onda za vrijeme YU, a evo i sada veoma teško ulaze u EU. Ali bitno je da dolaze, jer kad dolazi Evropa, dolaze da nas biju svjetske milicije, a one su kao jugoslovenska, samo se foliraju da su demokratski i da paze na ljudska prava, a prebiše i marišu sve redom kada dobiju znak za to.

Svi su izgledi da će EU, kada zauzda CRO i SRB, polako okrenuti se nama, i njihovom voljom, željom da nešto od nas hajruju, i da umire ovaj dio Balkana, tako što će nas zaposliti, odnosno zabaviti nas sa radom, da će samo tako ova BiH ući u neki konkretan privredno, ekonomsko, industrijsko, trgovinsko, zakonski, kulturni, napredak, ako ga tako možemo nazvati, jer nama je napredak i kada neko baci papirić u kantu. Lijepo bi bilo za promjenu, barem jednom u historiji ove zemlje, nakon što je ista poharana, pokradena, pocijepana, posramljena, uprljana, da mi nekako uspijemo da izbalansiramo naše tradicionalne navike koje su većinom kočnica nekim naprednim promjenama, i da zadržimo one lijepe navike i običaje koje imamo, zbog kojih nas normalan svijet u svijetu cijeni i simpatiše.

EU je zamišljena kao SAD, zajednička unija zemalja sa otvorenim granicama i trgovinama, konkretnim zakonima na istom principu, jedna moneta, sve je na sličan fol. BiH je zemlja koja je jedna mala unija svega i svačega, poslije Daytona je postala još komplikovanija i da bi BiH ušla u EU, mora se unitarizirati u svakom smislu, tako da je pitanje vremena kada će doći depeša da se BiH unitarizira, pojednostavi, sastavi da bi mogla uletiti u EU trku, koja zahtijeva da je država prošla EU tehnički pregled, i da zadovoljava zahtjevne kriterije, jer to je jedini spas za BiH po pitanju konkretizacije državnog aparata i svega što čini državu funkcionalnom.

Oni misle da BiH nije za EU

Imam osjećaj da neki u našoj državi ne priželjkuju eventualni ulazak u EU. Postoje određene grupacije koje misle da BiH nije za EU, odnosno, da  njihov način života, zarađivanja, vladanja, nije za EU, jer time bi se ova njihova dimenzija života poremetila, pa čak i nestala u nekom smislu. Jedni su korumpirani političari, kriminalci i secesionisti, drugi su lijenčine koje parazitiraju na državnim jaslama preko stranaka i rodbine, treći su oni koji misle da su pametniji od sviju i da oni imaju naćin i varijantu uspjeha u državi, ali nikako da se probiju u prvi plan, jer su gotovaneri, i imaju oni koji misle da je EU krstaška spodoba koja želi da sekularizmom i naklonošću gay populaciji želi da istrijebi islam iz EU.

Ovi zadnji su izgleda zaboravili činjenicu da u EU zemljama, npr. Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj, ima dosta više muslimana nego u BiH, odnosno u samoj BiH ima veoma malo muslimana, a puno više Bošnjaka, po naćinu praktikovanja vjere kako je obaveza, u odnosu na način praktikovanja života kako nije preporučeno. Ali opet, sve dok se ljudi vraćaju vjeri i malo, bolje je i obečavajuće, nego da se nikako ne vraćaju, jer ne daj Bože da odu skroz u hendek nevjerovanja, da ih Gospodar ne zaboravi, a ovako je razvidno da nas nije Gospodar zaboravio, pa se vraćamo s vremena na vrijeme, neko stalno, a neko povremeno.

Ne vide ljudi da nas je zapad u nekim stvarima dobro ostavio po pitanju uređenja sistema društva i zakona. Bez obzira na činjenicu da se na zapadu može svašta nenormalno vidjeti, da je ta expanzija nemorala baš na zapadu u cvatu, ali činjenica je da recimo u Njemačkoj trudnica ima sva prava, dobije porodiljskog više godina, sve je plačeno, čak u suprug može to isto uzeti samo u kraćem periodu. Dok kod nas kada žena kaže da je trudna svom poslodavcu, ili dobije otkaz, ili dobije mizerno primanje, ili se mora vratiti na posao dok je dijete u povojima, a država joj daje pomoć na miligram. Koliko još primjera imamo gdje je zapad otišao daleko u poštivanju čovjeka, radnika, djeteta, majke, oca, starijih, a kod nas se ništa ne poštuje, a puna usta samohvale jer smo navodni muslimani. Mi smo čisti, a oni su pogani, a oni imaju zakon, a mi imamo čiste marifetluke.

Gvozdena čizma

Suštinski, nama definitivno ponovo treba čizma, ali konstruktivna čizma, koja će nagaziti tamo gdje treba, ispod čijeg stiska će hamelj koji ne valja i koji nas koči, biti istisnut i odbačen, a ono što valja će izdržati stisak, i izaći jači i konkretniji u voljenju svoje zemlje, i države, i u toj ljubavi biti pošteni, vrijedni, i napokon biti svoj na svome, u svojoj državi, na svojoj zemlji. Da smo više svjesniji svog postojanja, svoje sreće gdje smo i šta smo, ne bi nam trebala čizma da nas pritišće i dovodi u suru, kako se kaže, već bi mogli tako svjesni cijeniti se kako treba, i živjeti kako treba.

Ja bih volio kada bi nas poklopila neka napredna muslimanska zemlja, ali od tog nema ništa, sve je to daleko i geografski i od realnosti, tako da se moramo izboriti sa činjenicom da će nas poklopiti ovi iz EU kad-tad, da ćemo se morati boriti sa samim sobom da se prilagodimo radu, redu i zakonu.

Dževad Poturak, bh. mašina, je na kraju ispao pošten i svjestan čovjek, vidio je koliko je sati, pošteno i iskreno dao izjavu, i tako je i prihvaćen na kraju. Da li naši političari znaju koliko je sati na globalnom satu? Oni samo gledaju svoje skupe satove koji im pokazuju koliko je još vremena ostalo do kraja mandata, da se brkovi omaste koliko je god više to moguće.

Ja sam nekad bio fudbaler, i sjećam se da smo uvijek prije početka prvenstva, imali pripreme, da bi spremni ušli u utakmice. To je dovoljna analogija da se shvati da mi trebamo da se spremimo za tu utakmice, jer je to naša šansa, da uđemo u mašinu kojoj ćemo se znati i moći prilagoditi, a iz koje bi samo tako mogli izvući korist. U drugom slučaju, ako utakmicu dočekamo nespremni, a sve sluti na to, onda će nam EU savez zadati pripreme, i tu ćemo odmah izgubiti na vremenu, a sudeći po stanju u kojem živimo, slijedi nam treća varijanta, a to je da ništa dobrog nećemo pripremiti i bit ćemo sankcijama natjerani da se dozovemo.

Bojim se, kao i uvijek, nakon svih godina života u ovoj divnoj zemlji, ali odvratnoj državi, da će i tada nastradati jadni narod, koji je ubijen u pojam. Jednim dijelom smo se sami ubili u pojam, a drugim i trećim dijelom su nas ubile komšije i stranci. A sada moramo i sa komšijama i sa strancima da ulazimo u mašinu, u kojoj te niko ne pita za to, već te pita koliko si spreman da se zadaš da mašina ide dobro, a od toga ti ovisi koliko će tebi dobrog se vratiti.

Slovenija po navodnim pričama samo što nije bankrotirala kao i Grčka, Hrvatska ulazi, Srbija će ubrzo, samo dok Ivica Dačić potamani sve živo što je protiv ulaska u EU, Portugal kao grca, Italija isto, a kad pogledamo realno, svi oni opet bolje žive od nas. Ko je tu u problemima, ko je tu budala?

Ko je bio u Bugarskoj i Rumuniji ili čak Mađarskoj, vidio je da tu ima nekih 10% EU, ali opet su oni pod lupom EU centrale, i sve dok je tako, u planu su nekom, EU ih prati i ima velike planove za njih. To se vidjelo u Mađarskoj, kada je AUDI uložio ogromna finansijska sredstva i pokrenuo proizvodne pogone i zaposlio nekoliko hiljada ljudi u startu. I to ih zaposli po EU zakonima, a ne po bh. zakonima, kao kada Prevent zaposli, a uplaćuje minimalac, plaća te minimalac, traži od tebe maximalac, daje ti ugovore od minute u minutu, stalno prijete i straše otkazima, a rade za VW i AUDI. Čovjek bi pomislio da rade za neke hoštaplerske firme iz nekih prevarantskih zemalja, kako se ponašaju, a ono AUDI i VW. To me sve podsjeća na našeg sugrađanina, koji je imao zastupništvo Mercedesa, nazvao ga po sastojku koji se koristi za štavljenje kože i propao. Ne radujem se tuđoj nesreći, ali radi ono što znaš i hajruj od toga, jer ako se nepotrebno uhvatiš previsoke grane, dobro se ubiješ kad upadneš.

Nekako je čudno da strana čizma opet gazi ovim prostorima, i uvodi red, red koji se nekima ne sviđa, ali red koji daje rezultata ako se ispravno prihvati i sprovede u djelo. EU mašina polako u svoj program uzima i Srbiju, Hrvatska je već ušla, i manje će imati vremena da se bavi sa odvratnim zaostacima hegemonistićke politike Tudžmana i raje mu njegove zločinaćke. Srbija će se zadevarati oko sebe toliko, da će zaboraviti da u BiH uopšte žive neki Srbi koji sanjaju o pripajanju svojoj majčici, koja uzgred budi rečeno je već na putu na kojem nema vremena kad se baviti sa problematičnim djetetom iz BiH. EU mašina nas okružuje, i tim procesom umanjuje pritisak komšiluka koji je našim sugrađanima davao nadu da će jednog dana na temelju zločina uspjeti pripojiti se svojim sanjanim državama. To je ono što svi u BiH treba da iskoriste, volili se, ne volili, radi naših budućih pokoljenja se mora napraviti funkcionalna država u ovoj divnoj zemlji.

E zato nama treba EU, da dovede u red sve ovo što nije u redu, jer nažalost, naš čovjek će za jedno sijelo, koje mu neko plati, uvijek biti u stanju da handri hiljade ljudi, ne radeći svoj posao pošteno ljudski, ne sprovodeći zakone, i tako taj domino efekt nas handri evo već dvije decenije. Čudno je to, da očekuješ one koji su dozvolili da te ubijaju, kradu, ruše, da isti ti sada dođu da te ruže i da te tjeraju da igraš po njihovom da bi imao uređenu državu, u ovoj vjekovnoj lijepoj zemlji. Eto dokle smo mi sebe doveli, ko to ne vidi, nek slobodno sebi uzme i izađe.

EU mašina se približava, samo oni koji znaju njenu snagu, oni se spremaju, a oni koji ne znaju je ne vole, oni samo sebi otežavaju, jer kad rijeka nabuja, možeš materi svojoj pričati kako ti se to ne sviđa, kako je trebalo biti drugačije, jer odnese rijeka burazere i tebe i tvoju priču bez akcije.